Okrugli stol povodom 150. obljetnice smrti Dragojle Jarnević i predstavljanje djela Moje učiteljevanje

U okviru događanja predstavljen je i netom objavljen Dragojlin rukopis Moje učiteljevanje koji se u izvorniku čuva u Osobnom arhivskom fondu Dragojle Jarnević (sign. HR-AHAZU-KN-77), Zbirci osobnih i obiteljskih arhivskih fondova, Arhiva Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prva je veća pozornost na nj skrenuta 2023. kada je karlovačkoj javnosti predstavljen u okviru Zavičajne čajanke, u organizaciji Gradske knjižnice.  Ovim poduhvatom nastavljen je niz objavljivanja Dragojlinih rukopisa, započet 2000. objavom monumentalnoga Dnevnika radom i marom Irene Lukšić, također u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu. Prije deset godina, 2015., Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić” te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu objavili su roman Dva pira, a već godinu dana nakon toga, karlovačka Knjižnica objavljuje i novelističku zbirku Domorodne poviesti. Trideset i devet stranica rukopisa Učiteljevanja prepisala je dr. sc. Ana Batinić, koja je ujedno i autorica Predgovora. Na suradnji zahvaljujemo i dr. sc. Vanji Budišćaku koji nam je pružio uvid u autograf.

Okrugli stol održan je u prostoru karlovačkoga Arhiva, na istom mjestu na kojem je postavljena i izložba Iz povijesti karlovačkog školstva. Uzevši u obzir činjenicu da se tekst koji objavljujemo u najvećoj mjeri reflektira na Dragojlino iskustvo podučavanja mladih djevojaka, poveznica Arhiva i izložbe s trenutkom objave ovoga djela razvidna je sama po sebi. Brojnu je publiku uvodno pozdravila prof. dr. Cvijeta Pavlović, a u nastavku govorilo je petero sudionika: dr. sc. Dubravka Brezak Stamać, dr. sc. Ana Batinić, mr. sc. Hrvojka Božić, dr. sc. Marina Marinković te Antonio Bosio, prof.

Zapis Moje učiteljevanje još je jedno Dragojlino svjedočanstvo vremena u kojem je živjela, prikaz objektivnih pokazatelja svakodnevice polovicom 19. stoljeća s umetnutim impresijama i drugim osobnim crticama, neizostavnima u diskurzu ove spisateljice. Osim što dokumentira zbilju te nam pruža pogled u tada prevladavajući svjetonazor o položaju mladih djevojaka i njihovim (ne)mogućnostima obrazovanja, koji je Dragojla svesrdno nastojala promijeniti, djelo donosi i vrijedne podatke o procesima prihvaćanja hrvatskoga jezika čija je kodifikacija tek bila u povojima, o dugom putu koji je, i Dragojlinom zaslugom, hrvatski jezik prošao na putu prema statusu standardnoga jezika. Izdvajamo ovdje samo jedan citat iz Učiteljevanja kojim autorica iznosi svoj ilirski zanos, a koji se može preslikati i na sve ostale aktere toga pokreta: „Netrebam vam kazati da od toga dana (od trenutka objave Gajeva pravopisa, nap. ur.) postade Gaj mojim uzorom, pa da svaki list njegova izdanja osobitom pomnjom čitah, i sva tumačenja u “Danici” na pamet naučih. Niemačke knjige strpah sada na policu, pa se laćah hrvatskih. Svaku novo izišavšu hrvatsku knjigu imao mi otac nabaviti, a ja proučih sve, preklapaj pa pregledaj svaku praznu uru njihov sadržaj i neutrudi se nikad birati med iz njihova cvieća”.

Moje učiteljevanje je djelo koje će biti zanimljivo štivo mnogim zaljubljenicima u lokalnu povijest, ali i onima koji su okupirani širom slikom stanja društva 19. stoljeća, lingvistima koji u njemu mogu naći izvor jezičnih podataka, prosvjetnim djelatnicima te uopće svima onima koji naprosto cijene trud koji je Dragojla Jarnević (ne)svjesno utkala u njegovanje lokalne kulturne baštine.

Marina Marinković