Zavičajna večer u karlovačkome ogranku Matice hrvatske

Tradicija izlaženja časopisa Svjetlo ušla je u svoje drugo stoljeće i, uz pauze u radu uzrokovane političkim razlozima, ono sljedeće godine slavi svoj 140. rođendan. Utemeljeno je 1. siječnja 1884. u Karlovcu, u prvo doba vođeno je uredničkom palicom Dušana Lopašića, a danas sastav uredništva čine Hrvojka Božić (glavna urednica) te Jasmina Milovčić i Goran Jakšić. Iz izlaganja glavne urednice saznajemo da je četverobroj za 2022. vrlo bogat različitim prilozima i da sadržajno pokriva širok spektar problematike, pri čemu je u prošloj godini naglasak bio na prirodoslovnim crticama te na skorašnjem otvaranju Iskustvenog centra Nikola Tesla, smještenoga u neposrednoj blizini karlovačke gimnazije koju je Tesla i pohađao. Time Svjetlo otvara vrata stručnjacima iz brojnih struka i kulturnjacima širokih interesa, uz već uhodane rubrike posvećene temama zavičajne povijesti i kulturne baštine.

Uz spomenutu karlovačku gimnaziju, kao i za cijelo karlovačko područje, vezan je bio i Rudolf Strohal. Od 1895. do 1908. godine bio je ravnatelj Kraljevske velike realne gimnazije u Rakovcu (današnjoj karlovačkoj gradskoj četvrti Rakovac), a velik trag u karlovačkoj kulturi ostavio je upravo marnim prikupljanjem lokalne usmene baštine. Narodne pripovijetke koje su ovom prilikom predstavljene otisnute su 1901. u Karlovcu (Tisak P. L. Weisera). Projekt pretiska nametnuo se kao nužnim iz najmanje dvaju razloga: izvornik je danas teško dostupan, kako u knjižnicama, tako i u antikvarijatima, a i sam primjerak koji je poslužio za reprint bio je toliko dotrajao da je sam posao priređivanja djela za ponovni tisak iziskivao višemjesečni predani i pedantni rad. Na tome iskreno zahvaljujemo djelatnicima Tiskare Pečarić i Radočaj koji su strpljivo i oprezno prenosili tekst u nove korice, ponekad metodom prepisivanja slovo po slovo. Uz navedeno, vrijednost pričā koje su ponovno ugledale svjetlo dana nemjerljiva je u širim okvirima hrvatske usmene književnosti i kulture uopće. Pisane su izvornim govorima Strohalovih kazivačā, bez intervencija u jezik, gramatiku, stil, sadržaj… Protkane su simbolima, ispričane najčešće u formi bajke i basne, a prenose univerzalne ljudske vrijednosti, što ih čini aktualnima i u današnjoj digitalnoj eri. Zapisano je ukupno 121 narodnih pripovijetki, najviše na karlovačkome terenu (57 pripovijetki), potom brojem zapisa slijede goranska naselja, Delnice s 29 pripovijetki, u Lokvama je zapisano 13, a u Vrbovskom 22 pripovijetke. I ostali svesci Strohalove edicije Hrvatskih narodnih pripovijedaka ostaju vjerni riječkom, gorskokotarskom te karlovačkom zavičajnom krugu pa bi i njihovo objavljivanje bilo od velikoga značaja za lokalnu povijest i kulturu, što neizostavno obvezuje matičare da i dalje ustraju u aktivnostima približavanja hrvatske tradicijske riječi što širem sloju čitatelja.

Marina Marinković