Prilog sjećanju na žrtve Govića

Nada i Renzo 

Otkad je svijeta i vijeka ljubav prelazi sve moguće granice, ona je jača i snažnija od svih predrasuda, podjela i zabrana, pa čak i od smrti.

Zašto, odakle, kako, upravo na području našeg grada, nešto sjevernije od Jaske, prolazila je demarkaciona linija između njemačkih i talijanskih okupacijskih trupa, što samo po sebi svjedoči da zemlja, nazvana NDH, sasvim sigurno nije bila ni «nezavisna» ni «država» ni «Hrvatska». U Jasku je prema naumu suludih gospodara rata u lipnju 1941. stigla konjička postrojba Cavaleggeri di Saluzzo, koja je tu ostala otprilike idućih godinu i pol dana, ne ispalivši prema sjećanjima svjedoka vremena ni jednog jedinog metka. Ostali su u pamćenju prije svega po održavanju konjičkih natjecanja, prikazivanju filmova i po sjajnom puhačkom orkestru, koji je na današnjem Štrosu redovito priređivao koncerte. O tim bi se danima mogla napisati čitava knjiga ili snimiti film, na primjer o nepoznatoj i prešućivanoj činjenici da su talijanski okupatori u niz navrata spašavali jaskanske građane od ustaškog terora ili da su tu i tamo, kako bi očuvali mir, onima u šumi poslali mulu natovarenu lijekovima.

Bilo kako bilo, 22-godišnji konjički potporučnik Renzo Talluto, Venecijanac, po očevom podrijetlu Sicilijanac, strašno se onih dana zaljubio u 20-godišnju Jaskanku Nadu Karas, studenticu stranih jezika. Ljubav je bila obostrana i otvorena, Nada i Renzo sastajali su svaki dan uz znanje svojih obitelji, razmjenjivali ljubavna pisma, na deblima stabala urezivali svoje vječne ljubavne zavjete. Prije odlaska Saluzza iz Jaske, godine 1942, zaručili su se i dogovorili vjenčanje odmah po završetku rata. Vihor rata prekinuo je sve poštanske veze, a Renzo je odmah, čim je to bilo moguće, godine 1945. poslao pismo u Jasku da sazna što se dogodilo s Nadom. Popularni jaskanski liječnik Mile Knežević, kod kojeg je nekad stanovao, javio mu je strašnu vijest. Nadu su komunisti uhitili i umorili, samo zato jer se zaljubila u Talijana, a pritom ih nije zasmetala ni činjenica da je bolovala od hemofilije. Kad je saznao o groznoj Nadinoj sudbini, Renzo je čak pisao Titu u Beograd i zamolio ga da mu omogući barem pristojan pokop voljene zaručnice, ali nije dobio nikakvog odgovora.

Prošle su godine, Renzo se oženio, zasnovao obitelj, ali supruzi i djeci nije zatajio svoju negdašnju veliku ljubav. Čim je bilo moguće, taj doktor ekonomskih znanosti i dugogodišnji direktor gospodarskih komora u nizu gradova sjeverne Italije, došao je u Jasku, ne bi li pronašao Nadin grob, ali uzalud – nad Govićem je lebdjela neprobojna koprena šutnje i straha. Pamtim Renzove dolaske pedesetih i šezdesetih godina, kada bi nas posjećivao u društvu supruge, sina i kćeri. Spuštao se tada do dna voćnjaka, i dugo, dugo promatrao guste šumske krošnje, koje su skrivale zadnje počivalište njegove Nade. Prigodom naših putovanja po Italiji bio je sjajan domaćin, a u naročitom sjećanju nosim njegov stan-muzej, ispunjen uspomenama na povijest talijanske konjice, vrijednim slikama, sabljama i odorama.

Prošle godine, kad je nedužnim govićkim žrtvama napokon odana dužna počast i dostojno obilježeno mjesto njihovog stradanja, Renzo Talluto, već četiri godine udovac, u miru se mogao pomoliti za svoju Nadu u najljepšoj katedrali na svijetu, šumi, u kojoj ptice i lišće pjevaju vječnu uspavanku mučenicima mržnje i totalitarizma.

Prigodu nije propustio ni ove godine, 87 godina nije Renza spriječilo da dohrli u Jasku, u kojoj se uvijek osjeća dvadesetgodišnjakom i u kojoj ga svaki kutak podsjeća na njegovu vječnu, nikad prežaljenu ljubav.

Nino Škrabe