Molitvenik za bilje

Poznati bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Pero Pavlović gotovo nas svake godine od 1979. počasti jednim kvalitetnim književnim ostvarajem. Još od vremena kad se u prvim zbirkama te u časopisima javio pod pseudonimom Viktor Humski, isticalo se da je Pavlović umjetnik koji će zasigurno zasjati visoko na ovdašnjem književnome nebu. Na radost štovatelja književne riječi to se i dogodilo. Njegov snažan poetski potencijal ostvario se u mnogobrojnim djelima. Ako se može sažeti sve ono o čemu Pavlović pjeva, onda je to sam pjesnik učinio u pjesmi Što pjesnik nosi u torbi. Zavičaj i dragulji prirode, osobito bilje, ljubav, duhovnost i vjera, promišljanja o sebi, smislu, životu i svijetu, unutarnja proživljavanja i snovi, domovina i domoljublje, pjesničko poslanje... Sve to bogatstvo i mnogo više na ramenu nosi neumski bard svijetleći svoju riječ.

Promatrajući formu, lako je zaključiti kako se ovaj stvaratelj pejzažne, misaone, domoljubne i religiozne lirike, težeći skladu, rado priklanja tradicionalnim načinima i vrijednostima stihovanja. Omiljen mu je i rimovani katren, a bliska mu je i sonetna forma. No otisne se često i u slobodni stih, po pjesnikovoj izražajnoj potrebi lišen interpunkcijskih granica među mislima i riječima, a ne treba zaboraviti ni njegove pjesme u prozi. Najočiglednija konstanta u Pavlovićevu pjesništvu jesu zavičajnost te zavičajne mirisne i ljekovite trave širega mediteranskog područja. Toponimi i simboli rodnoga kraja prate ga čitavim pjesničkim putom. Kroz pjesmotvore pejzažne lirike pjesnik zrcali svoje emocije, iskustva i životne vidike, a nakon doživljaja takve poezije čitatelj poželi obići, dotaknuti, pomirisati i vlastitim osjetilima kušati opjevanu raskoš. Ukorijenjen u izobilje i povijest humske zemlje, suncem je okupao verse i s plodnoga tla inspiracije izrodio kreacije koje odišu hercegovačkim i jadranskim koloritom te mirisima u tijeku svih mjeseci i godišnjih doba koja se svakim slovom raduju klijanju, cvatu i zrenju u rajskoj ljepoti: „Čempresi, zelenike i smrekovi / Ozrnili peludom / trak po trak ozarenja: / Ožujak, travanj, svibanj / A zemlja mirisav cvjetni sag / Bokoran san / Blago sriče sunčanu sagu“.

Mnogi će poznavatelji književnosti s pravom ustvrditi kako je malo tko kao ovaj magistar, koji je svoja profesionalna znanja spojio s književnošću i ljubavlju prema prirodnim divotama, u domaćoj književnosti, ali i šire, toliko ljepote bilja i raslinja udahnuo u riječi i stihove koji poručuju: „Beri blago, Božje blago“. Čitajući o prirodi koja rasplamsava umjetnički nerv, odmaramo dušu uranjajući u arkadijske ugođaje. Upijamo borove, cvjetove i lišće, miluju nas travke mirisavke, kušamo zrele rujanske plodove, učimo imena i ljekovita svojstva trava, pogled nam duh hrani doljima, škojima, valovima... A zašto naš pjesnik toliko voli pisati o onome što u današnjem svijetu modernih čuda uglavnom ne primjećujemo? Jednom je prigodom kazao kako je priroda stvorena da se iznova otkriva i slavi. „Duh Sveti nadahnjuje čovjeka. Zašto sva ta ljepota, sve to bogatstvo oko nas? Da se otkriva i veliča glazbom, slikom, riječju... Najveći umjetnik je Bog“, smatra Pavlović čiji naslovi knjiga sadrže lekseme povezane s nebeskim beskrajem, svjetlošću, skladom i biljem. Autor uživa disati i pisati u Božjoj blizini i stalno je traži stremeći duhovnoj i životnoj harmoniji, što je u njega vidljivo i na tematskoj i na razini poruka. Mnogi su kritičari istakli lirsku snagu njegovih religioznih pjesama iz kojih zrcale snažni osjećaji. U biblijskome tonu Pavlović progovara i kako zrioba sve razotkrije. Po plodovima, djelima, poznaju se svijetli od tamnih. A svijetli su, iščitat ćemo u Pavlovićevim pjesmama, u skladu s Tvorcem, u miru sa sobom i drugima, u odmjerenom življenju vjere i njegovanju ispravnih vrijednosti. Stihovi neumskoga poete zrače optimizmom koji krijepi i hrabri čovjeka da slobodno preuzme svoj križ i zaputi se za Onim kojega svojim grijesima ljudi često razapinju. A bez trpljenja ne možemo dušu nebu uzdići, kao ni bez kušnje koju čisto srce mora iskusiti. I veliki Ivan Pavao II. istaknuo je jednom kako svaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju – kušnju postojanosti. Osim što znalački vlada tajnama metrike i slaganja rime, Pavlovićevi su stihovi upečatljivi i zbog neobičnih rečeničnih rješenja te obilja stilskih figura kojima plastično oživotvoruje silnice inspiracije. Zadivit će nas metaforika, ali i melodičnost i zvonkost izraza, postignuta zvučnim figurama. Osvrnimo se na neke od tih zvučnih „alata“ čije se djelovanje temelji na učinku određenih glasova, odnosno zvukova u jeziku. Kao vrstan poznavatelj mogućnosti jezičnoga izraza, Pavlović se originalno ogleda i u stvaranju zvukovnih ugođaja korištenjem asonanci (kakve se primjerice javljaju u nekim izrekama) – ponavljanjem istih samoglasnika koji njegovu izrazu daju posebno blagoglasje, ali i različite asocijacije.

Zanimljiva je i originalna leksička građa Pere Pavlovića. Mnogi ga označavaju kao našega neologističkog barda zbog uvođenja novotvorenica u pjesništvo. Kad mu god ponestane riječi koje bi vjerno utjelovile njegovu misao, iz semantičke potrebe i stilistički opravdano poseže za kreiranjem novih nositelja značenja. Pavlović je prepoznatljiv i po korištenju nekih starinskih, neobičnih ili malo poznatih pojmova. U Pavlovića ta zaljubljenost u pisanu riječ traje desetljećima. Vjerojatno je odmah nakon ovog pjesničkog djela o ljekovitim travama u svom neumskom kutku pronašao neke nove trenutke inspiracije koji će nas uskoro stihovima obasjati iz tek ukoričene knjige.

Lidija Pavlović Grgić