Ljubuški pjesnički zbornik

Pjesnička riječ da bi preživjela mijene vremena mora u sebi nositi čovjekovu najiskreniju suštinu - njegovo biće okupano i radošću i žalošću, srećom i nesrećom. Mora nositi njegovu duhovnost i povezanost s drevnošću i vječnošću, mora nositi istinu, toplinu njegove duše, trzaje i pitanja koja razaraju mir neutralnosti, opstojnost nezainteresiranosti, ali i odgovore koji ga spašavaju pred olujama. Mora nositi težinu života i življenja, nadu i čežnju, začuđenost pred tajnama, ludost epohe, nevolje i nepravde zbog kojih postaješ velik ili ništavan, čovjekovu želju da svijet učini njemu dostupnijim.

Poezija mora zamršenost života oploditi jednostavnošću koja je početak traganja, korak koji ohrabruje, ulijeva samopouzdanje. Riječ je vidljivi dio nevidljivih sila čovjekovih, njegovih silnica što kao vatra ispod pepela zna razgorjeti veličinu njegove snage i odanosti dobru, čovječnosti. Ona je sjedinjenje s onom božanskom iskrom koja teži vječnosti.

Jer, što to ostaje iza nas poslije nas? Što to nadživi nas, što to nas ugura u zagrljaj vječnosti? Samo naša djela! Samo naš otisak u svijetu! Nestade kalup - ostade samo odljevak! ,,I najobičniji kamenčić nadživio je Shakespearea!“ - veli W. Woolf.

Riječ je najveća magija koju čovjek otkri. Njom promijeni svijet, promijeni sebe, obogati sebe i druge, uputi nas zvijezdama. Snagu njene moći izjednači s Bogom i upravo ta stvaralačka snaga u nama približuje nas Njemu. To je ona iskra vječnosti što tinja u nama i koju umjetnost preobrazi u vidljivi dio našeg nevidljivog duha.

Istina je da pjesnik mora na sebe često navući gnjev svoga vremena, navući na sebe srdžbu i nerazumijevanje prosječnih, jer vrijednosti jednog vremena ne moraju biti trajnost tog vremena. Neki je otkriju i prkoseći prosječnosti i konformizmu razore granice shvaćanja i poimanja, i ukuse i norme, unesu nesigurnost i dvojbu, prkose autoritetu i uljuljkanosti i otvaraju ljudima nove obzore, nova viđenja, nove istine.

Pisati znači biti stalno začuđen u svijetu koji te okružuje i svijetu koji je u tebi. Pisati znači tražiti odgovore, ugodne i neugodne, i sa sobom i sa svijetom čiji si dio, koji te, malo ili nimalo, razumije. Najlakše je ne pitati se, prihvatiti stvari i pojave onakvim kakve ti se u tom trenutku čine. Najlakše je i najneljudskije. Podići glas, tražiti izlaz, opomentiti i jauknuti, zaplakato i vikati, dužnost je onih koji imaju svoj glas.

Pisati znači biti svoj i onda kada u svijetu postoji samo jedan koji te razumije, samo jedan koji ti je blizak. Pisati znači pogledati u oči onom što te muči, što te oduševljava, što te čini sličnim drugima koji su isto tako ranjeni i ranjivi, nesigurni na putovima Gospodnjim. I sve to treba zbiti u jezik dostupan osjetilima, mašti, srcu suosjećajnom, bliskom, dragom i prepoznatljivom.

Umjetnost je osobnost, iskonsko ja i živjet će dok to ostane. Ne kolektiv iako je okrenuta kolektivu, ne općenitost iako želi ući u ono što je zajedničko svim ljudima. Ona je glas čovjekov koji traži potporu drugoga, glas u pustini ljudske pustoši koji traži oazu spasa, pružena ruka koja traži potporu druge. Njena snaga je u snazi onog iskonskog ljudskog što je otrgnuto barbarstvu stvaralo uljudbu. Umjetnost je uz druge djelatnosti (znanost, filozofija...) vrhunac ljudskog bića kao graditelja vlastite povijesti.

U čovjeku postoji i postojat će potreba za pričom i pričanjem, želja da se kroz priču proputuje životima drugih, naših suputnika na putu života. Kad nestane te potrebe nestat će i nas i onog što nas čini ljudima.

Ali, ono što umjetnost uzdiže među zvijezde nije samo veličina ideja, spoznaja o svijetu i životu, već, u prvom redu, forma, oblik, prepoznatljiv jezik, stil pričanja ili pisanja, zvuk, boja, slika, melodioznost, plastičnost, slikovitost, metaforičnost.. .To je ta osobnost, prepoznatljivost. Kada je u pitanju poezija treba imati u vidu jedno - sa što manje riječi što više reći! Tijesno riječima - široko mislima! Poezija je bila i ostala carstvo subjektivnosti, kao i u drugim umjetnostima: slikarstvu, glazbi, plesu, glumi, pjesmi, arhitekturi...

Ljubuški je grad kulture, grad umjetnosti, gnijezdo koje rađa ljude spremne uhvatiti se u koštac s nevoljama koje donosi vrijeme i nevrijeme, koji izgradiše i gradiše svoj dom bez obzira na sve ono što im se kroz stoljeća natovari na leđa kao teret koji lomi i uništava. Ali ne uništi nas. Ojača i dade nam nadu i vjeru da se sve može ako imaš volju i cilj kojem ideš.

U Ljubuškom se rađaju književnici (pjesnici i pripovjedači), glazbenici (autori i reproduktivci), slikara (akademci i amateri), glumci, pjevači, arhitekti, znanstvenici, sveučilišni, srednjoškolski profesori, doktori znanosti, liječnici, ljudi svih profila i struka koji učiniše sve da se promijeni obrazovna struktura pučanstva. U tom globalizoranom svijetu nađoše svoje mjeste. Nekada napuštaše rodni dom u potraži za kruhom, a sada da obrazuju sebe i izbore mjesto u tom svijetu koji priznaje i prihvaća samo najbolje.

Ne postoji mjesto ni u bližoj ni u daljoj okolini, bližoj i daljoj prošlosti, koje je sebe utkalo u lijepo pisanu riječ kao Ljubuški. Nije neskromno rečeno. Ljubuški je grad graditelja, grad koji prati suvremene tokove svijeta koji se nevjerojatno mijenja. Na tako malom prostoru toliko umjetnika najrazličitijih profila, najrazličitijih osobnosti, poznatih i nepoznatih, onih koji su vrh književnog, pjesničkog stvaralaštva do onih koji tek kroče na te putove trnovitog i nepoznatog dosega. Neki imaju daha, volje, snage, pjesničkog duha i daha, a ima i onih, koji tko zna iz kojeg razloga ostaju nedorečeni.

Grad Ljubuški pomaže umjetnicima u okviru svojih mogućnosti, jer je tu potpora bez koje se ne može ući u svijet lijepo pisanje riječi. Pišući ovaj Zbornih pokušao sam najednom mjestu sabrati sve te ljude i objaviti njihove pjesme, poeziju u knjizi koja će biti ponos njihov, ali i ugoda i radost svima koji ih budu čitali i uživali u njihovim pjesničkim snovima, njihovom izričaju, njihovoj prepoznatljivosti, jeziku, stilu, metaforici i melodioznosti, mislima i osjećajima, tom čarobnom vidiku koji nam poezija, kao bljesak munje, osvijetli vlastitu dušu, vlastitu misao, osjećaj, želju, snove koji se baš tada, u tom trenutku, možda, počinju rađati.

Na početku ugradih kao prvu pjesmu tekst Humačke ploče, jer je to zaista onaj bljesak u tami, ona iskra čovjekova i želja da se iz prolaznosti života uđe u trajnost povijesti. Ugradi u kamen kamenorezac neprikladnim priborom zapis o čovjeku koji podiže crkvu narodu, u spomen rodu, obitelji, vjeri. Protekoše stoljeća dok dođe Lovro Sitović, igrom sudbine i nesretnog vremena u kojem življaše, da započne povijest pisane riječi na ovim prostorima. I tada, sporo za nas, a za to vrijeme - nevrijeme, presudno i znakovito, što će čitatelji LJPZ uočiti. Pjesnike nisam poredao ni po književnoj vrijednosti niti po abecedi prezimena, već po godini rođenja jer tako možemo cjelovitije i preglednije vidjeti pjesničko stvaralaštvo na ovim prostorima kada je nastajalo i kako se obogaćivalo što se više približavamo ovom vremenu.

U LJPZ ulaze pjesnici koji su rođeni u Ljubuškom, koji su podrijetlom Ljubušaci, koji su neko vrijeme radili ili živjeli u Ljubuškom, koji su se školovali u Ljubuškom, koji su svojim djelom postali dio baštine ovoga Grada, koji su sudionici Lju-buškog pjesničkog maratona i na taj način obogatili pjesničku sliku grada.

Lako je bilo doći do pjesnika koji su tiskali knjge, koje je moguće pronaći u javnim knjižnicama, privatnim knjižnicama, koji su objavljivali u časopisima, tjednicima ili mjesečnicima, ali je bilo problema doći do pjesma ljudi koji nisu ništa objavili, a zna se da su pisali, čak i dobijali lokalne nagrade, regionalne i slično. Ima dosta onih koji su umrli i njihove pjesme će tek sada biti objavljene u knjizi. Čudne su ljudske sudbine, pogotovo pjesničke.

Pjesnička vrijednost objavljenih pjesama u ovom Zborniku je raznolika. Neki su pisali pjesme, neki poeziju, neki zaista vrhunsku poezije, ali sam smatrao da bi se svi trebali pojaviti u knjizi, doduše ne u istom razmjeru i istoj pozornosti. Objavio sam pjesme koje su po mom sudu najbolje kod pojedinih pjesnika. Ukusi su različiti, interesi i kriteriji kod ljudih, ali kada je u
pitanju poezija onda postoje mjerila koja izdvajaju vrhunska djela od prosječnosti ili početničkih pokušaja. Svima je to mogućnost da vide najednom mjestu kako to drugi oblikuju pjesmu; kako u riječi zamotaju svoju misao, doživljaj, sliku i želju, zanos i razočarenje, ljubav i tugu. Služimo se istim riječima, ali svatko na svoj način. Kad su pitali Andrića kao pisati rekao je: Piši kako dobri pisci pišu! A da bismo znali kako to dobri pisci pišu moramo ih čitati. Na taj način brusimo svoj izraz, svoj stil, svoju osobnost i prepoznatljivost.

Ovaj Ljubuški pjesnički zbornik neka je na čast Grada u kojem su i za koji su ovi ljudi živjeli, stvarali, izdižući ga iz prosječnosti na ponos svoga vremena, ali i vremena koje dolazi nezaustavljivo. Zbornik je još jedna potvrda daje Grad Ljubuški - Grad kulture!

Mate Grbavac