MEĐIMURCI U SVJETSKIM RATOVIMA

Objavljivanje povijesne građe, posebice one koja nam daje bliži uvid u živote pojedinaca u teškim razdobljima, nikada nije lagan posao. Ponekad je, kao u slučaju ove knjige, za to potreban cijeli život odricanja, teškog rada i hrabrosti. Josip Črep sakupio je u ovoj knjizi nevjerojatnu količinu građe koja se bavila životima i sudbinama vojnika, koji su se igrom slučaja našli na gubitničkim stranama oba svjetska rata. Kako je i sam bio sudionik Drugog svjetskog rata osjeti se intrinzična motivacija da se ove životne priče čuju i možemo se samo nadati, da će se na temeljima ove građe u budućnosti vršiti nova povijesna istraživanja koja će još pobliže osvijetliti ovaj povijesni period na prostoru Međimurja.

Knjiga je s tehničke strane iznimno kvalitetna, obogaćena brojnim fotografijama i ilustracijama koje čitatelju pomažu da si bolje vizualizira cjelokupnu zbilju događanja tijekom dva rata i time jasnije doživi taj cijeli period. Od posebne je važnosti činjenica da su se u knjigu uključili i portreti vojnika, čime se ovakvom jednom djelu dodaju doza ljudskosti koja se čest gubi u sintezama i monografijama s ratnom tematikom.

(...) Knjiga „Međimurci u svjetskim ratovima" nije mogla biti, niti je pisana sa znanstvenim pretenzijama. Ona, kao što piše u podnaslovu, donosi tek građu za jednu buduću povjesnicu Međimurja koja će uzeti u obzir činjenicu da i poražene strane imaju pravo na istinu, pogotovo ako nisu birale i nisu mogle birati svoje mjesto pod suncem u kataklizmičkim godinama prošloga stoljeća. Oko 1500 opisanih ljudskih sudbina u najtežim trenutcima naše povijesti najvrjedniji je rezultat ove knjige. Autor ih je pokušao na sebi svojstven način kontekstuirati, ilustrirajući taj pokušaj materijalima do kojih je došao u svome dugom životnom vijeku. (...)

Iz predgovora Ivana Pranjiža

(...)Međimurje je zbog svojeg specifičnog položaja često mijenjalo gospodare i dugo je bilo pod mađarskom dominacijom pa su Međimurci u oba rata pretežno bili mobilizirani u ugarsku, odnosno mađarsku vojsku, dakle u vojsku koja je gubila ratove. Međutim, zbog gotovo čistog hrvatskog stanovništva, Međimurje se uvijek vraćalo svojoj matici zemlji Hrvatskoj. Svakako treba istaknuti da je dosta Međimuraca u Drugom svjetskom ratu bilo u partizanima, ali priličan broj bio je mobiliziran u mađarsku vojsku.
Nakon Prvog svjetskog rata državnim službenicima više je smetalo nego koristilo to što su bili u austrougarskoj vojsci, dok je nakon Drugog svjetskog rata služenje u mađarskoj vojsci smatrano sramotnom činjenicom. Svakako da se to u poratnim godinama više uzimalo za grijeh nego kasnije, ali nije se nikada do kraja zaboravilo.
Zbog toga nitko nije pokušavao pisati povijest o Međimurcima u Prvom i Drugom svjetskom ratu na strani Mađarske. Međutim, sada kada su svi sudionici Prvog svjetskog rata umrli, a sudionika Drugog svjetskog rata ostalo je možda pedesetak (oko 1%) došlo je vrijeme da se ispravi nepravda prema više od deset tisuća Međimuraca, sudionika obaju ratova. Treba ostati uspomena na te ljude njihovim pokoljenjima, rodbini i znancima. I ne samo uspomena, već i napisana povijest za ovaj naš kraj - Međimurje.(...)

Iz uvoda autora