Jučer je bilo sutra

Kada je riječ o poeziji Zvonka Kovača (1951.), dugogodišnjeg redovitog profesora južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, književnog povjesničara, znanstvenika interkulturnoga pristupa proučavanju (srodnih i bliskih) književnosti, kritičara, esejista i zauzetog djelatnika u hrvatskom kulturno-znanstvenom miljeu i konačno - pjesnika, tada se čini da je upravo poezija na neki način stavljena u sjenu njegova bogatog i razvedenog znanstvenog bavljenja fenomenima (povijesti) književnosti. Ovom knjigom ta se nepravda ispravlja te se unutar korica jedne knjige čitatelju nudi izuzetno bogat pjesnički opus koji kontinuirano traje još od autorovih studentskih dana, od (burne) 1971. godine sve do danas.

Bogatstvo stilsko-izražajnih, jezičnih (pri čemu valja imati na umu i više-jezičnih), tematskih i misaonih postupaka, zatim svjesno ulaženje u kontekst modernih i postmodernih stilskih varijacija te nipošto manje bitno, kontinuirano ustrajavanje na razvijanju kajkavskog pjesničkog glasa sa zavičajnim koloritom čine Zvonka Kovača pjesnikom čiji opus ne smije biti u sjeni njegova znanstvenoga bavljenja književnošću. Štoviše, usuđujem se reći, Kovač je ponajprije pjesnik, pjesništvo je njegovo ishodište kojemu se on redovito vraća i koje natkriljuje sve druge interese njegova djelovanja, pjesništvo je i njegovo utočište koje mu pruža jezično-stilski, ali i životni povratak i ostanak u onom iskonskom, bilo stihu, bilo zavičaju, bilo glazbi, svakako u „onom jednom" (S pjesmom, sa stihom i strofom, bit ćemo jedno - stihovi su posljednje pjesme ove knjige).

-iz pogovora Ivana Majića