Proglašenje najboljih učeničkih literarnih radova na natječaju PORTRET ŽENE

U prostorijama pulskog ogranka MH 16. lipnja OMH u Rovinju održao je svečano proglašenje najboljih učeničkih literarnih radova pristiglih na natječaj Portret žene, koji je organiziran za učenike osnovnih i srednjih škola u povodu Europske godine protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Natječaj je pokrenut sa svrhom poticanja mladih na suosjećanje, podizanja svijesti o problemima s kojima se susreću žene i poticanja osnaživanja žena te razvijanja učeničkog senzibiliteta za kulturu pisanja, čitanja i govorenja. Literarni su se radovi bavili unutarnjim i vanjskim opisom žene te odnosom društva prema njoj. Prema odluci povjerenstva natječaja u sastavu Sanja Depikolozvane, Slavica Maršić i Josipa Kovačević prvu je nagradu osvojila Nina Zuccon, učenica četvrtog razreda pulske Gimnazije, drugu Ana Ritoša iz prvog razreda Srednje škole Mate Balota iz Poreča, a treća je nagrada pripala Lauri Verdnik iz Talijanske škole u Rovinju.

(Ida Hitrec)

Izvor: Vijenac, br. 582

Nagrađeni esej Nine Zuccon:

Dok sam nespretno pokušavala zaključati ulazna vrata stana koji je veličinom gotovo uvijek više podsjećao na kutiju cipela nego na stan, ali o tome nekom drugom prilikom, snop ključeva pao mi je, naravno, gdje drugdje, nego u lokvu vode.

Kiša je pljuštala pa su mi cipele već bile promočene, a bluza koju sam pažljivo birala proteklih pola sata, natopljena vodom. Osjećala sam se kao da sam junakinja nekog noir filma i to mi se nije nimalo svidjelo. Nisam napravila niti dva koraka i umalo sam „poljubila“ reklamni pano. Na njemu je bila reklama za obližnju trgovinu donjeg rublja koje je promovirala zabrinjavajuće mršava djevojka lijepih, mladenačkih crta lica.

Nesvjesno sam rukom dotaknula trbuh koji nije nimalo nalikovao onome sa slike.

Opet su mi u misli navrli dugotrajni jutrošnji pokušaji zakopčavanja hlača. Brzo sam ih otjerala, već sam kasnila, a vremena za samosažaljenje bit će na pretek ako ne dobijem ovaj posao.

Izgledajući kao pokisla kokoš, gurnula sam masivna vrata osiguravajuće kuće i otišla do pulta. „Dobar dan, imam zakazano s gospodinom Horvatom.“

Žena s očito previše šminke i odviše dubokim dekolteom prezirno me pogledala i rekla:

„Prva vrata desno.“

Razgovor je, po mojoj procjeni, bio sasvim uspješan, sve dok me gospodin Horvat nije upitao planiram li obitelj. Zatečena odgovorila sam mu kako mi trenutno to nije najbitnije, ali svakako jest u planu. Nakon što mi je odrješitim tonom rekao kako će mi se javiti, shvatila sam da neće i da sam vjerojatno krivo odgovorila na postavljeno pitanje.

Ušla sam u stan i umorno bacila ključeve na ormarić iznad kojeg se slabašno, na čavlu, držalo ogledalo. Postalo mi je jasno zbog čega gospodin Horvat nije bio oduševljen ovom kandidatkinjom.

Plava kosa, koja je u korijenu bila već mišje siva, u mokrim mi se pramenovima slijepila za glavu. Oči koje su nekada mogle razveseliti svakoga sada su prazno i s osudom zurile u nakazu pred sobom. Ispod njih ocrtavali su se tamni crni krugovi na upalom licu. Stas mi se, nakon svih životnih udaraca, već malo pogrbio i izgubio na samopouzdanju.

Ja očito nisam djevojka s reklame. Koja bi valjda bila prava kandidatkinja za posao kod gospodina Horvata.