Portret matičara: Stanislava Slavica Stojan, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku

Svaki osobni portret istodobno je i portret rodnoga grada. No nigdje nije tako posebno pričati profesionalnu i privatnu priču, kao u Gradu. Dubrovniku. Predsjednica Ogranka Matice hrvatske Stanislava Slavica Stojan s iznimnom lakoćom pripovijedala je o vlastitom životu i područjima djelovanja.

Rođena je u Dubrovniku 29. listopada 1951. Diplomirala je kroatistiku u Zagrebu 1974. i magistrirala iz područja suvremene hrvatske književnosti na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 1978. Doktorat iz područja preporodne književnosti i kulturnog života u Dubrovniku obranila je 1991. na Sveučilištu u Zadru. Predaje već dugi niz godina na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao redovna sveučilišna profesorica. Bavi se znanstvenoistraživačkim radom kao znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, u kojem obavlja i dužnost ravnateljice. Predsjednica je dubrovačkog ogranka Matice hrvatske i članica Glavnog odbora MH. Učlanjena je i u Društvo hrvatskih književnika.

„Nakon završenoga studija kroatistike na Sveučilištu u Zagrebu vjenčala sam se sa svojim suprugom Antom Stojanom. U 25. godini postala sam majka najstarijoj kćeri Mari, a uskoro i mlađoj Petrici. Živjeli smo u Republici Sloveniji punih sedam godina. Bila sam zaposlena u osnovnoj školi u Portorožu. Sagradili smo na slovenskoj obali udobnu obiteljsku kuću, iz koje se pogled širio na hrvatsku Savudriju i njezinu obalu, koju smo svakodnevno čeznutljivo gledali. Djeca su uskoro počela govoriti slovenskim jezikom. Odlučili smo se vratiti u Hrvatsku da u domovini podižemo djecu. Došli smo u Zagreb ranih osamdesetih. U Zagrebu, u kojem sam godinama uzaludno tražila bilo kakav posao povezan s mojom strukom, uskoro nam se rodio i sin Ante. Sedam godina, obilazeći redovito Zavod za zapošljavanje, bavila sam se samo svojom djecom i tek povremeno nešto lektorirala“, prisjetila se ranih dana, kada se 1988, obitelj Stojan vratila u Dubrovnik, gdje je Slavica neočekivano dobila posao asistenta u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, po preporuci povjesničara i ravnatelja Zavoda dr. Iva Perića.

Zapaljen dubrovački dom

„Obnovili smo drevni obiteljski ljetnikovac u Rijeci dubrovačkoj i počeli u njemu stvarati trajni dom u sam osvit Domovinskog rata 1991. Naš ljetnikovac, koji je neprestano bio pod neprijateljskom paljbom, morali smo napustiti već prvog dana rata. Četvrtog dana, na blagdan sv. Franje Asiškog, zapalila ga je neprijateljska fosforna granata. U plamenu je nestalo sve, sve naše uspomene, fotografije naše djece, fotografije naših predaka. Bili smo beskućnici. No bili smo sretni da smo ostali svi živi. Potkraj jeseni s djecom sam se vratila u Zagreb, dok je moj suprug ostao u Dubrovniku“, govori Slavica Stojan o iskustvima dramatičnih dana, opisanih u knjizi Priča po Pavlu, objavljenoj u Maloj knjižnici Matice hrvatske kao 6. knjiga u nizu 1993.

Nastavila je pisati jer je pisanje na nju imalo terapijski učinak u teškom vremenu za Hrvatsku. Drugu zbirku pripovjedaka Priče iz starog Dubrovnika objavio je dubrovački ogranak MH 1995. Istodobno je objavljivala znanstvene radove povezane s temama iz starije hrvatske književnosti na tlu Dubrovnika u Analima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, u Forumu, u časopisu Dubrovnik, u Kolu, Hrvatskoj reviji, ali i časopisima izvan Hrvatske.

Njezina istraživanja renesansne književnosti u Dubrovniku, posebice života i djela Marina Držića, o čemu je napisala knjigu Slast tartare (objavio Zavod za povijesne znanosti HAZU) te snimila 52-minutni film Od tartare do urote 2008. o 500. obljetnici Držićeva rođenja, pobudila su zanimanje kolega i njihovih studenata u Hrvatskoj i u inozemstvu. Često je kao profesorica u gostima predavala na sveučilištima u domovini, ali još više u inozemstvu, posebno u Italiji.

Nadahnutost ljetnikovcima

„Budući da sam zaposlena u povijesnom zavodu HAZU i da mi je bogati arhivski fond Dubrovačke Republike bio nadohvat ruke, odlučila sam to vrelo iskoristiti za izučavanje starije hrvatske književnosti, poglavito one nastale na tlu Dubrovnika. Primijetila sam podudarnost pojedinih događaja životne svakodnevice zabilježenih u arhivskim dokumentima i situacija u djelima dubrovačkih pisaca starije hrvatske književnosti s autentičnim ljudima i njihovim vjerodostojnim jezikom bogatim različitim formama pučke retorike, s bogatom pučkom frazeologijom, maštovitim usporedbama, danas više nekorištenim epitetima i poštapalicama te raznolikom i impresivnim leksičkim i sintaktičkim bogatstvom i, što je još zanimljivije, s izgubljenim oblicima osjećajnosti tih davnih ljudi, potisnutim načinima promišljanja svijeta i života, i naslućivanim obrisima njihova privatnog i društvenog života“, napomenula je Slavica Stojan, kojoj je osobito fascinantno bilo u zapisnicima kancelarije Kaznenoga suda zahvatiti stvarnost u njezinoj intimnoj konkretnosti i upoznati žene, protagonistice dramskih ostvarenja Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Luka Stullija i ostalih. Tema je to njezinih triju knjiga, svojevrsna povijesna trilogija o ženama: U salonu Marije Giorgi Bona, 1996, Anica Bošković, 1999, Vjerenice i nevjernice, 2003.

„Kao što povjesničar pronalazi i rekonstruira povijesne priče zakopane u povijesnim slojevima vremena, tako pisac koristeći sredstvo imaginacije izmišlja svoje priče i na taj način pretače energiju povijesnog vremena u literaturu. Tako je nastala moja zbirka pripovjedaka Priče iz Ljetnikovca (Književni krug, 2010) u kojem ljetnikovac nije doživljen kao stereotip dubrovačkoga ladanjskog života, nego kao obiteljski dom, središte snage, mjesto okupljanja, sklonište za ljubav. Većina ljetnikovaca u okolici Dubrovnika danas su jedva prepoznatljive i jedva vidljive ruševine, koje je teško domisliti kao mjesta u kojima se okupljala dubrovačka intelektualna i aristokratska elita dugi niz stoljeća.“ Podsjetila je sugovornica i na suvremeni Dubrovnik, koji je, za razliku od većine hrvatskih gradova, dobrostojeći grad, u kojem građani nisu prisiljeni na dramatičnu borbu preživljavanja, jer svatko tko želi i ima snage za rad ima posao barem osam mjeseci u godini. Ali...

„Danas je skladnost ustupila mjesto neumjerenosti, koja je nazočna u svim pojavnostima života: od urbanističkih propusta i nakazne arhitekture, golemih automobila koji su zakrčili dubrovačke ulice do bezidejnosti, žudnje za pomodnom tričavošću i lošim kopijama. Veliki brodovi koji ulaze u dubrovačku luku ne bi nužno morali zakrčiti život u Gradu kad bi se interes putnika mudro i opravdano preusmjerio i na druge povijesne sadržaje izvan Grada. Turističkim agencijama najlakše je plasirati priču o gradskim zidinama i popeti ljude stotinama napornih stepenica do vrhova tvrđava o koje ubojito tuče ljetno sunce te mnogi završe na Hitnoj“, ističe ravnateljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, svjesna da bi podsjećanje na Držića, Gundulića, Boškovića, Paskoja Miličevića bilo i danas učinkovito uz mnogo upućenosti, znanja i organiziranosti. Turističko okruženje ne bi ometalo, nego podupiralo to podsjećanje, taj govor koji ne bi smio patiti od površnosti, rutine i banalnosti.

„Turisti u Dubrovnik ne dolaze na lekcije iz autentične i dostojanstvene prošlosti Dubrovačke Republike i njezinih protagonista, nego ih više intrigira povijesna fantazija poput serijala Igre prijestolja. Turistički minibusovi s natpisom The Game of Thrones,obilazeći navodna mjesta snimanja te američke serije, prolaze nezainteresirano mimo ljetnikovca Petra Sorkočevića u Lapadu na kojem stoji ploča s natpisom Historijski institut HAZU. Sva sreća da ni turistički vodiči u tim busovima, kao ni njihovi zaslijepljeni putnici, ne znaju kako je jedna cijela epizoda te globalno popularne serije snimljena upravo u tom povijesnom ljetnikovcu“, dodaje naša sugovornica.

Biblioteka slikovnica o znamenitim Dubrovčanima

Glede Ogranka MH u Dubrovniku ističe da bolno nedostaju mladi i mlađi ljudi. Sa Sveučilištem u Dubrovniku kontakti su počeli funkcionirati, ali, smatra Slavica Stojan, zaprepašćuje muk koji dolazi iz srednjih škola.

„Iznimka je možda jedino Klasična gimnazija u Dubrovniku, njezini se nastavnici i ravnateljstvo s vremena na vrijeme odazovu našim pozivima na predstavljanja i predavanja. Postati član radnik Matice hrvatska, kad su posrijedi mlade osobe, čini im se mnogo teže nego upisati se u neku političku stranku. Kao da nema više izazova za tako nešto, nedostaje entuzijazma i, očevidno, znači manjak domoljublja; nekolicina koju smo uspjeli zainteresirati za upis nije platila skromnu članarinu čak ni prve godine upisa“, govori predsjednica Ogranka MH, ponosna na biblioteku slikovnica koje donose priče iz života znamenitih Dubrovčana (ne samo njihove portrete), koju je pokrenuo Ogranak MH u Dubrovniku prije desetak godina.

„Biblioteka je polučila velik interes u mlađih Dubrovčana i njihovih roditelja. Slikovnice su namijenjene nešto starijoj djeci u osnovnim školama. Do sada su izašle slikovnice koje govore o Marinu Držiću, Marinu Getaldiću, Ruđeru Boškoviću, Cvijeti Zuzorić, Jaketi Palmotiću Dionoriću, Stjepanu Gradiću i Vici Stjepoviću Skočibuhi. Sadržavaju sasvim dobar uvid u život spomenutih velikana čak i za stariju, pa i za srednjoškolsku djecu. U tinejdžerskoj dobi, kad se u adolescenata razvija ljubav prema knjizi i želja za čitanjem, nedostaje dobre literature. To nije situacija samo na lokalnoj dubrovačkoj razini, nego u cijeloj Hrvatskoj; nedostaje dobre tom uzrastu prilagođene literature hrvatskih pisaca“, napominje Slavica Stojan, ražalošćena da se djeca danas podižu na engleskim romanima o Harryju Potteru.

„Nije stoga ni čudo da mnogi čim stasaju bježe iz naše domovine, odlaze u inozemstvo očekujući čarobna rješenja svih svojih životnih nastojanja i ciljeva i stvaraju obitelji u kompliciranim uvjetima i odnosima koji ih još više udaljuju od doma, obitelji, vjere i tradicije. Na izdavačima i autorima leži svakako dio odgovornosti. Na državnim je institucijama da daju potporu domoljubnim projektima i dobroj domaćoj literaturi za mladež jer to moćno podupire stabilnost nacije i države“, zaključuje dubrovačka znanstvenica i čuvarica baštine Grada.

(Tomislav Šovagović)

Izvor: Vijenac, br. 661