O zadarskim uglednicima

Rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican u uvodnoj riječi Leksikona zadarskih laureata Romana Segarića, jednog od posljednjih naslova objavljenih u nakladi zadarskog Sveučilišta, skromno piše kako su javna priznanja „obična i uobičajena“. No ona to zasigurno nisu. U njima se zrcali duh vremena, prostornost i povijesnost nekog mjesta, grada, općine ili županije. Ona iz povijesti izranjaju, ali i postaju njezinim dijelom, važna su i za proučavanje prošlosti i za razumijevanje budućnosti. Javna priznanja, naposljetku, kroz način na koji mjesta i stanovnici skrbe jedni za druge i kako si međusobno izražavaju zahvalnost, odražavaju suživot i međusobno uvažavanje mjesta i ljudi.

Roman Segarić (1933), ekonomist, kulturni i prosvjetni djelatnik i čovjek široka raspona interesa za dugogodišnjeg je i plodnog rada na području Grada Zadra i današnje Županije uvelike pridonio približavanju ekonomskih i kulturnih sfera; djelovao je kao član važnijih vijeća i upravnih odbora, ali i kao prosvjetni radnik, prvo u Ekonomskoj školi, a potom i na dvjema visokim školama i Filozofskom fakultetu. Roman Segarić i sam je za svoju plodonosnu karijeru nagrađen Nagradom Grada Zadra za životno djelo, no nisu ga samoljubivi motivi i želja za samopromocijom nagnali na stvaranje, u kontekstu leksikografske i pisane kulturne baštine, monumentalnog djela. Poticajna je, razvidno je to iz načina na koji autor pristupa obradi i prikazu prikupljene građe, želja za stvaranjem pisanog spomenika svim nagrađenima, potreba za stvaranjem trajne vrijednosti i nužnost očuvanja vlastite intelektualne vitalnosti.

Anđelo Miloš, Zlatko Begonja, Ante Gverić, Roman Segarić i Radomir Jurić / Snimila IDA HITREC

Premda je uobičajena praksa da na leksikonima rade, područje istražuju, građu prikupljaju i obrađuju cijele skupine dobro organiziranih i s istraživanom temom detaljno upoznatih ljudi, Roman Segarić Leksikon zadarskih laureata vidio je kao vlastiti, samostalni autorski projekt. Iako rad na prikupljanju građe u višečlanim skupinama počesto traje godinama, ponekad i cijelo desetljeće, autoru je iščitavanje pola stoljeća taložene dokumentacije, službenih glasila, dnevnih, tjednih i mjesečnih tiskovina, zapisa iz elektroničkih medija, ali i obradu podataka dobivenih kroz razgovore vođene s laureatima ili članovima njihovih obitelji, oduzelo, ili bolje reći oplemenilo, četiri godine njegova života. Rezultat tog rada sadržan je u 1150 stranica, nešto više od 300 kartica tekstualnog materijala obogaćena brojnim slikovnim prilozima, tablicama i grafovima u službi analize strukture laureata te kazalom njihovih imena i naziva.

Odluka o dodjeljivanju javnih priznanja, najprije Općine Zadar, a potom, nakon uspostave neovisnosti Republike Hrvatske, i Grada Zadra, prvi se put spominje 1961. No tri su godine bile potrebne da bi 1. studenog 1964, na dan oslobođenja Grada Zadra, bila dodijeljena prva godišnja priznanja tadašnje Općine Zadar. Datum, kao ni kriteriji za dodjelu nagrada, nije bio stalan pa je najprije prebačen na 31. listopada da bi potom, nakon dvogodišnje stanke početkom devedesetih godina, kao datum dodjele ustaljen 24. studenoga, Dan Grada Zadra i blagdan svetog Krševana.

Autor u svojoj knjizi, čiji središnji dio zauzimaju leksikografske natuknice o laureatima, daje i sociopolitički kontekst dodjele nagrada ukazujući na to da su javna priznanja podijeljena za vrijeme prošloga političkog sustava bila brojnija i obojena snažnom političkom notom, dok su u četiri kategorije razvrstana gradska (godišnja Nagrada Grada Zadra, Nagrada Grada Zadra za životno djelo, Grb Grada Zadra i Grb Grada Zadra odlukom gradonačelnika) i od 1997. u dvjema kategorijama dodjeljivana županijska (Nagrada Zadarske županije za životno djelo i Godišnja nagrada Zadarske županije) priznanja dodijeljena od 1993. usmjerenija na zaslužnike iz područja medicine, kulture ili sporta. Raspisuje, također, izmjene u aktima važnim za dodjelu nagrada, a važno i zasluženo mjesto daje i čelnicima, kako Grada, tako i Županije u čijim su mandatima priznanja dodijeljena.

Svi ti sadržaji govore u prilog tezi da Leksikon zadarskih laureata nije samo biografski leksikon nego i vrijedan prilog razumijevanju zadarske kulturne povijesti i kamen temeljac za neka buduća istraživanja. Jedno bi od njih, što u pogovoru otvara i sam autor, moglo biti i pitanje žena laureatkinja. Naime, iako je Leksikon posvećen majci, supruzi i svim zadarskim ženama, na njegovim ih se stranicama našlo vrlo malo, tek 11 posto, a samo su dvije ponijele Nagradu Zadarske županije za životno djelo. Prošlost je, dakle, upozorila. Hoće li budućnost ispraviti?