Tendencije u njemačkoj autobiografskoj literaturi 1890-1923.

Tendencije u njemačkoj autobiografskoj literaturi 1890-1923.

Zbog različitih je razloga vrijedno posvetiti pozornost autobiografskoj literaturi od začetaka književne »moderne« oko 1890. pa sve do početka 1920-ih. Novija istraživanja koja se bave autobiografijom izostavljaju razdoblje između 1900. i 1920. godine. Ta se istraživanja bave ili 18. stoljećem i Goetheovim razdobljem,1 pri čemu tek pokoji tračak svjetlosti pada i na 19. stoljeće,2 ili pak iznova kreću od 1920-ih;3 jedna od studija preskače razdoblje koje je predmetom našega interesa tako što s autobiografskoga djela Fontanea (do 1898) izravno prelazi na djelo Carosse (nakon 1922).4 To začuđuje kada je u pitanju istraživačka literatura, budući da tek od 80-ih godina 19. stoljeća prvi put nailazi na teorijski interes širih razmjera: Spielhagen (1883)5 poetološki suprotstavlja autobiografiju romanu u 1. licu; Dilthey (1883, 1905)6 vrjednuje ju kao dokaz povijesne razboritosti; Misch (1907-1969)7 iz te perspektive započinje svoju povijest književnih vrsta. Na kraju razdoblja kojim se bavimo stoji formalan pogled na književne vrste u obliku povijesti književnih vrsta, repertoara i bibliografija (Mahrholz 1919, Klaiber 1921, Westphal 1923, Wieser 1926).8

Ni sa stajališta književne produkcije nema razloga za zanemarivanje razdoblja oko prijelaza stoljeća i nakon njega. U tome se razdoblju pojavljuju autobiografski tekstovi istaknutih autora, između ostalih djela Fontanea (1894, 1898),9 Marie von Ebner Eschenbach (1906), Nietzschea (1908), Maya (1910), Lene Christ (1912), Dauthendeya (1912, 1913), Spittelera (1914), Däublera (1915), E. E. Kischa, Schnitzlera, Voßa (1920), Martensa (1921), Carosse, Sudermanna, Wolzogena (1922), Bahra, Szittye (1923). U prilog omiljenosti autobiografske literature u tadašnjoj kulturi govore mnogobrojne edicije s autobiografskim naslovima, prije svega Biblioteka memoara u izdanju stuttgartskoga Lutz Verlaga koja je tiskana u sedam nizova s ukupno 100 svezaka u razdoblju od 1899. do 1938; tome treba dodati i antologije autobiografija koje s četrdesetak naslova objavljenih u promatranom razdoblju zauzimaju drugo mjesto, odmah iza antologija lirike.10 Konačno, već i stoga što je u izdanjima toga vremena — uz samo jednu iznimku — uvijek imala povlašten položaj, autobiografija je važan element u definiranju autorstva kroz kulturu na prijelazu stoljeća.

S druge strane, tadašnja kritika prati autobiografsko stvaralaštvo sa skepsom. Općenito se prigovara da kvantitetu koja prije Prvoga svjetskog rata doseže prvi vrhunac — što se dade jasnije zaključiti iz mnogobrojnih edicija i antologija nego iz pojedinačnih naslova — prati premalo kvalitete. Takvu kritiku danas nije moguće jednostavno preuzeti, nego je potrebno preispitati njezine pretpostavke i kriterije. Ona može biti ovisna o starijim predodžbama o žanrovima i književnim normama, koje više ne odgovaraju književnoj praksi, te zapravo više svjedoči o nesigurnosti u svrstavanju i vrjednovanju autobiografije u poetici toga vremena nego što je uravnotežen i utemeljen vrijednosni sud. Ta se pretpostavka potvrđuje usporedimo li izvantekstualnu kritiku te književne vrste s unutartekstualnim problematiziranjem u žanru koje se u autobiografijama provodi u obliku refleksija na predmet autobiografije i na autobiografsko pisanje, dakle u obliku »metatekstova« koji normalno stoje na povlaštenim mjestima u tekstu (početak, kraj, neki prijelomni trenutak). Gotovo redovito prisutna prisila na pisanje takvih metatekstova u promatranome se književnom razdoblju ne može objasniti samo nužnošću da autobiografski tekst s čitateljem, najčešće eksplicitno, zaključi svojevrstan »autobiografski pakt« koji razotkriva referencijalne namjere teksta nasuprot namjerama fikcionalnih tekstova11 nego se mora objašnjavati i s obzirom na okolnost da autobiografija ne znači nikakvu sigurnu vrijednost u književnom sustavu toga vremena. Ona tek mora pisanjem argumentirano steći svoj položaj s obzirom na starije žanrovske modele i na zahtjeve lirskih, romanesknih, biografskih, historiografskih i znanstvenih diskursa. Ovdje bi, naravno, kao i kod izvanjske kritike autobiografije, bilo pogrešno bez razmišljanja preuzeti objašnjenja namjera i apologetske argumente metatekstova. Oni su, sa stajališta perspektive i taktički, često pisani s ironijom i zbog toga se moraju pažljivo uspoređivati s autobiografskim tekstom na koji se odnose i s arsenalom argumenata karakterističnim za dotično književno razdoblje. Poetološka dvojbenost autobiografije i odraz te problematike u tadašnjim metatekstovima koji zahtijeva interpretaciju, dodatni su poticaj za pokušaj stvaranja žanrovsko-povijesne skice autobiografske literature na prijelazu stoljeća i neposredno nakon toga.

Za to su nužna tri preduvjeta:

1. Ispisivanje žanrovske povijesti ne smije biti preskriptivno nego deskriptivno. Ne treba nužno i nekritički preuzimati druge ocjene dotičnoga razdoblja. Povijest pojedine književne vrste ne treba se orijentirati prema pseudobiološkoj shemi razvoja k vrhuncu nakon čega nužno slijedi propast, nego treba biti vrijednosno neutralnije u obliku pomaka unutar sustava književnih vrsta, povijest treba, npr., pisati koncentrirajući se na jedno obilježje žanra i njegovo diferenciranje u različite podžanrove ili je koncipirati kao smjenu jednoga podžanra drugim.12

2. Sukladno tomu, jedan prikaz žanra unatoč nužnosti ograničavanja njegova materijala, ne smije biti restriktivan u smislu da obrađuje samo jedan oblik autobiografske literature — npr. autobiografiju u »užem«, »pravom« smislu — i to na temelju samo nekoliko tipičnih tekstova koji predstavljaju žanr. Umjesto toga, treba obuhvatiti cijelo područje žanra, dakle uz autobiografiju treba uključiti i memoare, situacijske autobiografske tekstove, dnevnike, autobiografske kratke forme, autobiografske pripovijesti, pisma. Samo se tako mogu obuhvatiti svi gore navedeni unutaržanrovski i izvanžanrovski pomaci.13 Za predloženu skicu postoji materijalno ograničenje koje, osim vremenskoga i nacionalno-jezičnog ograničenja uključuje i ograničenje na književne biografije, tj. na autobiografije autora koji su za sobom ostavili određeni književni opus. Iznimka je, čini se, proleterska autobiografija, koja je posebno značajna za autobiografsku literaturu nakon 1900; pri tome je veoma lako dokazivo da je ta podvrsta autobiografije svoj put do publike pronašla isključivo zahvaljujući posredovanju književnika.

3. Prikaz jednoga književnog žanra ne smije se u prvom redu orijentirati prema nazivima epoha koje nudi tradicionalna povijest književnosti — u ovom slučaju, dakle, prema naturalizmu, umjetnosti prijelaza stoljeća, jugendstilu, neoklasicizmu, neoromantizmu, ekspresionizmu, nego je, upravo obrnuto, potrebno unutar jednoga žanrovskog polja prepoznati i izlučiti tematske i formalne konstante (a samim tim i varijable) koje je zatim potrebno uspostaviti u svezi s obilježjima književnoga razdoblja, a koja se opet uspostavljaju na temelju daljnjih književnih i izvanknjiževnih podataka. Takve konstante za odabrano razdoblje koje određuju građu predložene skice su sljedeće: s jedne strane, razračunavanje autobiografske literature nastale oko 1900. s tradicijom žanra kojoj su pečat dale Književnost i zbilja, i s druge strane sa zahtjevom tadašnje monumentalne biografske i historiografske literature. Reakcija autobiografske literature sastojala se u partikulariziranju forme i proširenju predmeta žanra — potonje kroz ponovno oživljavanje autentično-dokumentarističke autobiografije. Druga, isključivo unutar-žanrovska problematizacija odnosi se na ispovjednu autobiografiju u smislu intimne ispovijedi, pri čemu osobito dolazi do izražaja problematika subjektivnog autobiografskog objekta. Ovdje odgovor leži u opredmećenju i objektivizaciji autobiografskoga predmeta. Partikularizacija, naglašavanje autentičnosti, opredmećenje mogu se — sukladno dvostrukoj prirodi autobiografske literature — nalaziti jednom u većoj mjeri na referencijalnoj, drugi put pak u većoj mjeri na fikcionalnoj osi: kao namjenski i uporabni oblik ili kao umjetnička prozna skica; kao pragmatično proširenje spoznaje ili kao utopijska poetika; kao posredovanje ideologije kojim se motivira na djelovanje ili kao kristalizacija struktura bića i opravdanje odstupajućega modeliranja stvarnosti s pomoću izjednačavanja autobiografije i fikcionalnoga djela.

»Onaj tko piše biografiju, morao je proživjeti biografski život, morao se rukovoditi željom da sudjeluje u svemu zanimljivom i važnom.« Ta je rečenica iz uvodnoga metateksta iz Stettenheimove autobiografije (Stettenheim, 1896, str. 7) primjerom kako se autobiografija terminološki i sadržajno orijentira prema biografiji. Sve do 1920-ih godina u konverzacijskim leksikonima (npr. Gottschall, 1874. za Brockhaus)14 u recenzijama, ali isto tako i u naslovima i u metatekstovima autobiografske literature stoji »Biografija« umjesto »Autobiografija«. Analogno tom klasifikacijskom podređenju i svrstavanju autobiografije pod biografiju i predmet autobiografije određuje se biografijom. Za to je reprezentativan tip memoarske autobiografije u kojoj se, često u više svezaka i s luksuznom opremom (portret autora kao prilog!), biografskim sredstvima zdušno radi na monumentaliziranju i heroiziranju subjekta, pri čemu se on prikazuje kao središnja figura u važnim događajima njegova vremena ili u odnosu prema značajnim suvremenicima (Bodenstedt, 1888, 1890; Schack, 1888; Dahn, 1890-1895; Pietsch, 1893/94, 1904; Hanslick, 1894; Heyse, 1900, 1912; Lindau, 1916, 1917). Memoarska je autobiografija izdanak rane historiografije i biografije koje se znanstveno realiziraju npr. u Allgemeine deutsche Biographie (nakon 1875), a u predznanstvenom razdoblju nalaze svoj izraz u autorskome kultu kroz luksuzna izdanja i izdanja sabranih djela, kroz slavljenje književnika i spomenike podignute njima u čast.15

Gore citirana Stettenheimova rečenica, međutim, govori također i to da taj autor ne želi pisati tako biografski orijentiranu monumentalnu autobiografiju. Stoga naslov njegove autobiografije glasi programatski Vesela sjećanja. Ne biografija. Samodefinicije kroz poricanje tipične su za autobiografske metatekstove. Često ih treba shvaćati taktički: Stettenheim se, npr., navodno distancira od memoarske autobiografije uvođenjem elementa humora; njime on, zapravo, pokriva jednu drugu, mnogo važniju negaciju — distanciranje od žanrovskoga modela orijentiranog na Književnost i zbilju, a upravo taj model opet povezuje njegovu autobiografiju sa žanrom memoarske autobiografije. Vesela sjećanja naslovljena su naime i kao Samo sjećanja u jednome kasnijem izdanju iste memoarske autobiografije (Lindau, 1916), a to znači otprilike: Sjećanja, ali ne autobiografija u značenju koje je taj pojam imao u Goetheovo vrijeme.

Među svim samodefinicijama negacijom u autobiografskim metatekstovima, vjerojatno je najčešće distanciranje od žanrovskoga modela Književnost i zbilja. To distanciranje ima dugu pretpovijest u 19. stoljeću16 i seže, a to se može i dokazati, sve do 1920-ih godina. Ono se u razdoblju kojim se mi bavimo odnosi na fikcionalno nadvisivanje biografske stvarnosti kroz naglašavanje referencijalne strane (ne književnost nego samo zbilja, npr. Dahn, 1890. str. VI), kroz isticanje uzajamnog odnosa pojedinca i društva odnosno vremena kroz jasno naglašavanje potonjega (memoarska autobiografija kao niz susreta sa slavnim suvremenicima, npr. Lindau, 1916, str. IX); kroz kompoziciju cjeline razlaganjem na sastavne dijelove koji se labavo i slobodno nadovezuju jedni na druge, te kroz razinu stila koja se prebacuje na ton historiografskoga izvješćivanja ili nezahtjevnoga čavrljanja s humorističnim naglascima (npr. Stettenheim, 1896). Osim posljednje navedene točke, taj je postupak distanciranja tipičan za memoarsku autobiografiju na prijelazu stoljeća i pripada u skupinu čvrstih argumenata sadržanih u odgovarajućim metatekstovima. Točke 3 i 4 argumentacijskoga lanca su u rasponu »referencijalno — fikcionalno« dvoznačne: partikularizacija sadržaja može — primjerice kroz referencijalno — fikcionalnu dvoznačnost pojma »Slika« — pridonijeti njegovoj fikcionalizaciji, a i snižavanje stilske razine moguće je naravno primijeniti kao umjetničko sredstvo. Tako nastaje opreka naglašeno referencijalnim tendencijama prvih dviju točaka argumentacije. Zapravo se uz pomoć argumenata 3 i 4, poznatih iz memoarske autobiografije, kreće u smjeru koji se protivi ciljevima memoarske autobiografije i koji vodi ponovnom približavanju Književnosti i zbilji utoliko što se svjesno fikcionalno prenaglašava biografska stvarnost i što se poetski opravdava koncentracija na autobiografsko »Ja«. Upravo je to slučaj kod Fontanea.

Fontane je u svojoj autobiografiji iz djetinjstva (1894) razloženost građe na blokove pojedinačnih poglavlja ili skupova poglavlja koja predstavljaju kombinaciju opisa, anegdota i dijaloga poetizirao stavljajući vremenski tijek u prostorne okvire i to gradeći višeslojne pozadinske slike koje se zatim značenjski vrlo tijesno povezuju.17 Nezahtjevni razgovorni ton memoarske autobiografije postao je rafiniranim umjetničkim sredstvom čija umjetnost više ne smije biti primjetna. U vrlo uskoj vezi s romanima nastalim u to vrijeme, prije svega Frau Jenny Treibel, Effi Briest i Der Stechlin — posljednjem je kritika odricala kvalitete umjetničkoga djela i tumačila ga kao završetak Fontaneove autobiografije18 — ovdje se za autobiografiju tipičnom zamjenom veliko-malo poetski opravdava autobiografski objekt (usp. Roquette, 1894) — a to je, za razliku od memoarskih autobiografija, Fontane kao dijete — pri čemu to dijete i njegova konfrontacija sa svijetom postaju modelom za veliku, istinsku poeziju koja je proračunata mješavina čisto poetičnog i čisto prozaičnog. Tekstualno se taj poetski program realizira prije svega kroz naoko neusiljen i nezahtjevan razgovorni ton koji bez teškoća objedinjuje romantične lirizme i građansku razgovorljivost, narcističku maštu zaigranoga djeteta i kolektivnu umjerenost, bezobzirnu posebnost i proračunano pokoravanje pravilima. Autobiografija kao temeljna poetika, kao svijest o poetskim temeljima umjetnosti pisanja romana u razdoblju krize same te romaneskne umjetnosti — to je Fontaneova autobiografija Moje dječje godine. U jednome djelu, u romanu, koji je, uz liriku, izrastao iz situacijske autobiografije, ne začuđuje da autobiografija može poslužiti kao poetološko utemeljenje. Fontane se, za razliku od svojih suvremenika, nije stidio u podnaslovu svojih kasnih autobiografskih tekstova upotrijebiti klasifikacijsku bilješku »autobiografski«: u svojoj memoarskoj autobiografiji Od dvadesete do tridesete (1898) učinio je to pomalo ublaženo uopćenim oblikom »autobiografski (zapisi)«, a u autobiografiji djetinjstva poslužio se složenicom »autobiografski roman«. Taj mješoviti tip i njegov opis u promatranom razdoblju signaliziraju fikcionalno naglašavanje referencijalnog autobiografskog objekta, a time i ponovno prihvaćanje tradicije Književnosti i zbilje koja — pripremljena kod Fontanea — vodi do točke na kojoj se razlikovanje referencijalnoga odnosa prema stvarnosti i fikcionalnoga samosemantiziranja proglašava bespredmetnim.

Suprotnu poziciju u odnosu na Fontanea — kada je riječ o autobiografiji — zauzima drugi veliki romanopisac prije prijelaza stoljeća, Wilhelm Raabe. On se — s iznimkom jedne kratke skice — izričito i odlučno19 odrekao autobiografske prakse, a pokušao se suprotstaviti i pokušajima autobiografskog iščitavanja njegovih djela,20 ali zato u svojim djelima uvijek iznova hvali Književnost i zbilju (ponajviše u knjizi Eulenpfingsten [1874/75], a usp. također i Altershausen [1911] glava XII.) i kao malo koji drugi autor integrirao je u svoja pripovjedačka djela elemente autobiografskoga stila pisanja i to kroz cijepanje pripovjedača u prvom licu, kroz strukturiranje procesa sjećanja u obliku niza slika i povrataka te kroz paralelnu argumentaciju o autobiografskim metatekstovima (»nije roman nego samo kronika i slijed slika« u Die Chronik der Sperlingsgasse, 15. studenoga i 12. siječnja; »nije roman nego autobiografija« u djelu Abu Telfan 1. poglavlje). Intenzivna produkcija autobiografskih tekstova usko povezanih s romanima kod Fontanea i apsorpcija autobiografskih formi u romane kod Raabea mogle bi se temeljiti u jednome zajedničkom obilježju njihove poetike koje ih obojicu deklarira kao predstavnike književne moderne; riječ je, naime, o rafiniranom »naturaliziranju« njihove umjetnosti kroz sve naglašenije eliminiranje »romanesknih« elemenata iz romana i virtuoznu uporabu govornoga jezika. Autobiografija se, zbog svoje referencijalne vezanosti u poetološkoj klasifikaciji, još od Goetheova vremena smatra jednom vrstom prirodne književnosti, autobiograf je i za naše vrijeme »pisac bez umjetnosti« (Paul Göhre u djelu Fischer, 1903, str. VI). I Fontane i Raabe koriste se autobiografskim kao sredstvom svoje poetike stvaranja umjetnosti s pomoću navodne neumjetnosti.

U teorijskim i praktičnim pokretima približavanja i udaljavanja autobiografije i biografije iz razdoblja utemeljenja i žanrovskog modela Književnosti i zbilje koji se shvaća ponajprije kao fikcionalna literatura važnu ulogu imaju dvije forme o kojima će sada biti nešto više riječi: partikularizirana krupna forma odnosno izvorna mala forma i autentično dokumentaristička autobiografija kao ekstremni predstavnik principa antiumjetnosti. Obje te forme mogu se povezati referencijalnim i fikcionalnim tendencijama.

Oko smjene stoljeća moguće je utvrditi tendenciju ka književnom dnevniku21 koji na temelju svojih govornih situacija vezanih uz određene datume najjasnije predočuju partikularizaciju unutar autobiografske velike forme. Neposredno nakon i istodobno s trima velikim dnevničkim publikacijama koje su stvorile tradiciju (Hebbel, 1885, 1887; Platen, 1896, 1900; Kierkegard, 1905) nastaju opsežni i značajni dnevnički opusi (Reventlow, 1895-1910; Musil, 1899-1941/42; Schickele, 1899-1939; Bahr, 1903. ff.; Loerke, 1903-1939; Kornfeld, 1905-1932; Kafka, 1910-1923).22 Za Musila su te forme »znak vremena« i, u preuzimanju tradicionalne devalvacije partikularizirane autobiografije, ona za nj znači »najugodniju, najrazuzdaniju formu... To je sama analiza; — ni manje ni više. To nije umjetnost«. (Musil, 1899, 1976, sv. 1, str. 11; unos u 4. svezak dnevnika od 13. 02. 1902). Za Kafku je dnevnik praktična zamjena za spisateljsku utopiju »autobiografiju« (Kafka 1910, 1967, str. 139, unos od 16. ili 17. 12. 1911) koja se, opet, i sama razvija kao nadomjestak u spisateljskoj krizi koja pogađa stvaranje fikcionalnih priča;23 u teorijskim razmišljanjima, dnevnik ipak ostaje podvrgnut istim aporijama kao i autobiografija: »Pitanje dnevnika je istodobno pitanje cjeline, sadrži sve nemogućnosti cjeline.«24 »Cjelinu« ovdje treba shvatiti u dvostrukome smislu kao »s potpunom istinitošću dosegnutu najveću »cjelovitost« (Kafka 1910, 1967, str. 27; unos od 12. 01. 1911), dakle kao neselektivnu zbirku autentičnih podataka i istodobno kao kompozicijski slijed i oblikovanje tih masa podataka u jednu cjelovitu tvorevinu. Plan dnevnika i autobiografije imaju isto polazište — partikularizirani autobiografski materijal koji u početnom obliku još nije (auto)biografija: »Ne biografija, nego traženje i nalaženje najmanjih mogućih sastavnih dijelova« (vidi bilješku 23). Dok dnevnik, barem u praksi, može ustrajati na toj partikularizaciji, autobiografija bi na toj atomiziranoj osnovi mogla nastati tek s pomoću cjelovitoga oblikovanja. Taj je plan neizvediv, kako Kafka odmah uviđa, jer tu masu dijelova koje autobiografija po uzoru na (prirodno)znanstveno istraživanje mora obraditi nije moguće ni reducirati ni oblikovati a da se pri tome ne naruši njihova autentičnost.

Dnevnici i pisma u Kafke nisu samo nadomjestak za načelno neispisivu autobiografiju nego su istodobno i nadomjestak za privremeno neispisive pripovijesti; u potonjem slučaju one nisu samo nadomjestak nego i temelj za nove pripovijetke. Pri stvaranju svojih djela Kafka nije mogao posegnuti za vlastitom autobiografijom; može se, međutim, pokazati da je na njega, strastvenoga čitatelja biografske i autobiografske literature, 1911/12. gotovo fizičko iščitavanje Književnosti i zbilje i Goetheovih dnevnika — ovdje treba dodati i putovanje u Weimar i Jungborn u lipnju/srpnju 1912 — poput katalizatora djelovalo na prvi niz objavljenih djela. Kroz to čitateljsko iskustvo bilo mu je očigledno moguće raznovrsne i složene površinske pojave detaljno i hladne glave, tj. selektivno i distancirano usvojiti i istodobno ih pretočiti u novi oblik tako što je pišući fiksirao njihovu višeznačnost, odnosno što je uspijevao rasvijetliti njihove skrivene pokretačke mehanizme.

Dok Kafka u partikulariziranoj autobiografiji vidi samo nužno rješenje, odnosno govori o »autobiografskim istraživanjima« kao nužnoj pretpostavci za autobiografiju, Altenberg nužni poriv za znanstvenim spoznavanjem potreban za takvo detaljno istraživanje postavlja kao temelj svojega začuđujuće jednoobraznoga autorstva. On se ograničava na kratke forme, pretvara ih u romaničkoj tradiciji pjesme u prozi u umjetnički oblik, ali ih istodobno i ispunjava uvođenjem autobiografskih elemenata s pomoću neke vrste »foto-poetike« uz najveću moguću mjeru autentičnosti i efektivnosti.

Kafka i Altenberg su sa svojim verističkim spoznajnim impulsom povezani s na kraju stoljeća općenito uočljivim, dijelom euforičnim trendom ka socijalnopolitičkom i znanstvenoterapijskom proširenju spoznaja i aktivnosti. Objekt su područja koja vladajuća kultura još nije prisvojila: nezauzeti teritoriji, još nekolonizirani narodi, neprepoznati dijelovi kulture u vlastitoj zemlji, potisnuti slojevi vlastitoga Ja. Ta se područja pokrivaju jednom te istom metaforikom (»divlje« — »elementarno«, »egzotično« — »strano«, »nisko« i »duboko« kao objedinjenje triju prvospomenutih djelomičnih značenja) koja ih označava kao još uvijek nekultiviranu »prirodu«. Autobiografija kao literatura pod sumnjom neumjetnosti u spoznaji vremena nije samo formalno nego je i sadržajno bliska tom području »prirode«. Sukladno tomu vladajući je slojevi privlače u svrhu kultiviranja.

Nasuprot autobiografiji koja svoj objekt bira restriktivno, prema normama vladajuće kulture, autobiografija je od svojih početaka slobodnija i pokretljivija u izboru svojih objekata. U autobiografiji je oduvijek bilo moguće rubnim egzistencijama barem pojedinačno doći do riječi,25 autobiografija je bila i sve do danas je ostala biografija maloga čovjeka (usp. Gerok, 1876, str. VI). Njezina je vrijednost za vladajuću kulturu u tome da joj iz perspektive insidera nudi autentičan materijal koji promatraču izvana ostaje uskraćen. Preduvjet je, međutim, da je vladajuća kultura ispunila dotična područja objekata interesom za spoznajom i djelovanjem. To, koliko je moguće zaključiti iz autobiografske literature, na prijelazu stoljeća u iznimno velikoj mjeri vrijedi za proletere, žene, neurotičare i psihotičare (sanjare), za kriminalce i određene velegradske outsiderske skupine. No, budući da se autobiografski tekstovi objavljuju kao dokumenti funkcionalizirani od dominantne kulture, oni ne dolaze do izražaja u svojoj cjelini, nego samo u partikulariziranu obliku.

Moguće je razlikovati tri tipa takvih rubnih autobiografija i autobiografija donjih društvenih slojeva: autentično izvješće, anketu i veliku autobiografiju. Polazište je u autentičnom izvješću u kojem pripadnik istaknutoga društvenog sloja, koji se privremeno, namjerno ili protiv svoje volje našao u nekom od tih izdvojenih okruženja, izvješćuje o svojim iskustvima koja najčešće prosljeđuje dalje pomoću analize i komentara. Jedan od poznatih primjera Göhreovo je izvješće o njegovu socijalnom praktikumu u saskom industrijskom bazenu koje je u određenoj mjeri bilo ishodištem proleterske autobiografije (od Fischera, 1903, vidi pod »Citirani izvori«). Jedan od dokumenata iz područja kriminaliteta izvješće je novinara Leußa koji je počinio kazneno djelo (1903), autobiografska svjedočanstva iz područja neuroza i psihoza su zapisi Hansjakoba (1895), Schrebera (1903) i, naravno, Freuda (1900). Freud u Tumačenju snova, na primjeru kojega je moguće izvrsno proučavati različite razloge za partikulariziranje građe, samo iz nužde poseže za svojim na vlastitom iskustvu utemeljenim materijalom, budući da se jedino tako i uz pribavljanje analognoga materijala iz svjetske literature mogao nadati prevladavanju i skidanju tabua sa svojega materijala koje mu je nametnula vladajuća kultura. Nasuprot pokojem pogrešnom shvaćanju, i potonji je uzajamni odnos između psihoanalize i autobiografije iz razumljivih razloga ostao nestalan i nedovoljno intenzivan.26

Anketa, najčešće rezultat socijalnopsihološkoga ispitivanja, razlikuje se od autentične autobiografije po tome što su davatelj autobiografskih podataka i priređivač autobiografije dvije različite osobe te što se autobiografski materijal često u još većoj mjeri razlaže sa stajališta činjenica koje odabire priređivač. Za taj tip teksta reprezentativno je ispitivanje što ga je proveo Levenstein (1912) koji je svoj prikupljeni materijal istodobno uporabio u različitim popularnim antologijama autobiografija.

Kao velika forma dokumentarne autobiografije uz čiju pomoć vladajuća kultura otkrivačkim patosom, koji podsjeća na imperijalističke ideologije »podizanja mostova«, želi upoznati i prisvojiti novo psihološko i socijalno područje, u promatranome je razdoblju najreprezentativnija proleterska autobiografija.27 Tipično je da, ako nije riječ o autobiografiji osobe u usponu, suprotno pravilima što određuju veliku autobiografiju, ta autobiografija redovito mora uključivati izdavača iz vladajuće kulture koji će toj autobiografiji tek priskrbiti pristup na književno tržište i koji, s druge strane, u tekst unosi raščlambene i korekcijske zahvate. Već je prva velika proleterska autobiografija, ona Fischerova iz 1903. Sumnjiv slučaj: nju je Göhre, prema svojem autentičnom izvješću (1891) primio poštom te ju je uz brojne korekture, izostavljanja i premještanja podijelio u tri sveska i potom uz uvodni komentar objavio u nakladi Diederichs Verlaga, i to u reprezentativnoj ediciji Leben und Wissen (Život i znanje). Velik uspjeh toga i literarno iznimnoga teksta — treba samo pročitati brizantni, jezično virtuozni prolog drugome dijelu! — nije vidljiv samo iz dvaju nastavaka koje je objavio izdavač nego i iz utjecaja koji je to djelo imalo kao model sljedećih deset godina. Sam Göhre kod istoga izdavača objavljuje još tri proleterske autobiografije (Bromme, 1905; Holek, 1909; Rehbein, 1911), a izdaju se i brojne daljnje radničke biografije, dijelom uz izričito pozivanje na Fischerovu autobiografiju. Oko 1910. Ta vrsta tekstova doživljava najveći razvoj, a nekoliko godina nakon toga autori tih autobiografija već su toliko integrirani u književni sustav da preferiraju formu autobiografskoga romana (Krille, 1914, Bröger, 1919, Petzold, 1920). Koliko je proleterska autobiografija oko 1915. već postala sastavnim dijelom fikcijske literature, pokazuju nam dva slučaja. Mladi romanopisac Leonhard Frank donosi izvješće o životu svoje majke kao Roman o životu jedne radnice, pri čemu majku skriva iza gotovo neprepoznatljivog pseudonima, gotovo u potpunosti prešućuje i vlastito autorstvo (Wegrainer, tj. Frank, 1914).28 Književnik Heinrich Ernst Kromer u ulozi navodnoga izdavača gotovo savršeno fingira radničku autobiografiju u dnevničkoj formi (Kromer, 1915). Na osi »priroda-umjetnost«, proleterska se autobiografija približava umjetničkoj strani, otpada partikularizacija kroz stvarne izdavače, a da tekst time ne dobiva na dokumentacijskoj vrijednosti za rubno kulturno područje. Upravo suprotno, proleterska se autobiografija razvija u književnom sustavu ukupne kulture.

Razlika između autentične referencijalnosti i fikcionalnosti koju je bilo moguće promatrati na primjeru proleterske autobiografije, također obilježuje i autobiografsku kratku formu. Za Musila kao i za dokumentarističku autobiografiju ona nije umjetnost, za Kafku ona još nije umjetnost, za Altenberga pak ona je savršena umjetnička forma. Već zbog same svoje kratkoće nesamostalna i podložna sekundarnoj funkcionalizaciji, kratka se autobiografska forma potkraj promatranoga razdoblja ipak uspijeva u sve većoj mjeri otrgnuti pragmatizaciji u puku informativnu formu i upravo zbog svoje kratkoće osvojiti za sebe prostor za eksperimentiranje. Zbirku kratkih formi na kojima je moguće promatrati cio spektar između referencijalnoga i fikcionalnoga iskaza nudi nam bibliografski dodatak poznatoj antologiji lirike Menschheitsdämmerung (Sumrak čovječanstva) iz 1919. i to pod naslovom Dichter und Werke (Pisci i djela). Izdavač preferira biografske i bibliografske podatke još živućih autora vjerojatno radi autentičnosti autobiografskih skica. Tekstovi, međutim, dijelom zbog ekstremne kratkoće i stilizacije (npr. B. Benn, Ehrenstein), dijelom zbog ironije i eksplicitne polemike protiv autobiografije (Hasenclever, Rubiner, Wolfenstein i Zech), sve više izbjegavaju svoju biografsku i obavijesnu dužnost i upućuju na životne vrijednosti (Rubiner) ili na djelo (Benn, Wolfenstein, Zech), to potonje i na način da se sama autobiografska skica fikcionalizira i time postane probom za djelo (Goll, Lasker-Schüler).

Već u dokumentarističkoj autobiografiji s prijelaza stoljeća nije bilo moguće ne zamijetiti postojanje određene svrhe: Proširenje spoznaja trebalo je dovesti do širenja djelovanja, zaposjedanju a potom i ovladavanju nekoć praznim prostorima kako unutar vlastitoga kulturnog područja tako i izvan njega. Nakon 1910, a osobito nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata, povećava se pragmatični interes za autobiografiju, koja se za razliku od prijašnje namjene proširenja spoznaja te socijalnog i terapijskog otvaranja okreće restauriranju i stabiliziranju starih ideologijskih vrijednosti. Toj referencijalno orijentiranoj autobiografiji sada treba pridružiti jednu naglašenije fikcionalnu skupinu autobiografija, kao što je to na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće već bilo u dokumentarnoj autobiografskoj prozi. Na takvu traženu skupinu tekstova upućuje u autobiografskim metatekstovima 1920-ih godina raširena kritika ispovjedne autobiografije tipa intimnoga priznanja, a ta je kritika, pravilno promatrana, zapravo bila kritika autobiografije s prijelaza stoljeća, budući da je ispovjedna autobiografija bliska veristički-autentičnoj dokumentarnoj autobiografiji. Ta kritika ispovjedne autobiografije nije prisutna samo u navedenoj skupini nove autobiografije čija je namjera, u referencijalno-pragmatičnom smislu, iskazati ideološki poziv na djelovanje nego je nalazimo i u drugoj, za drugo desetljeće tipičnoj skupini visokofikcionaliziranih autobiografija koje naglašeno izgrađuju hermetičan semantički sustav i za sebe nesumnjivo zahtijevaju da im se prizna poetski karakter umjetničkih djela. Uza sve razlike između autobiografije u prvom redu orijentirane na radnju i autobiografije koja nudi prije svega modele stvarnosti što odstupaju od kulturnoga standarda, ipak nije moguće ne uočiti zajedničku osnovu obiju tih autobiografija. Njihova osnova počiva u onome što ekspresionističko desetljeće i dvadesete godine podrazumijevaju pod pojmom »primjerenost«29 ili »stvarnost«: ne samo ili ne prije svega subjektivno-perspektivno uočavanje i reproduciranje površinske stvarnosti nego njezino objektiviziranje i uz pomoć naglašeno primijenjena stiliziranja njezino pretvaranje u strukture bitka i motivirajuće vrijednosti.

Prvi svjetski rat, nacionalni poraz i unutarnjo-političke krizne godine smatraju se uzrocima velikih potresa koji su poljuljali kolektivne uzore i vrijednosti. U takvoj je situaciji autobiografija istodobno poziv na samoosvješćenje i orijentacija za djelovanje koje posreduje prijeko potrebne vrijednosti. Te vrijednosti nisu nove — postoje autobiografije koje od 1870. pa sve do dvadesetih godine 20. stoljeća služe kao obiteljske kućne knjige (Kügelen 1870, Richter 1885) — ukupno gledano, te vrijednosti ipak predstavljaju novo vrjednovanje i novo interpretiranje kanona vrijednosti što ga je nudila autobiografska tradicija. Najvažnije su vrijednosti nacija i vodeća uloga velike demonske osobnosti u »personalistički« shvaćenoj kulturi; odbacuje se povijesna i liberalna slika osobe karakteristične za prethodno stoljeće. Mijenja se i parola koja sada više ne glasi »pridavanje važnosti«... nego »uspostavljanje stvarnosti«.30 Ta se promjena u prenošenju vrijednosti osobito dobro očituje u programima autobiografskih antologija i edicija: Tako Jakob Wasserman nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata odustaje od namjere da u svoju autobiografsku zbirku uvrsti tekstove individualno ispovjednoga karaktera, te pod naslovom Deutsche Charaktere und Begebenheiten (Njemačka obilježja i zgode) najprije objavljuje samo tekstove koji su primjer prodornoga nacionalnoga kulta osobe i vođe (1915).

Najveća i najuspješnija autobiografska edicija dvadesetih godina, Suvremena znanost u samoprikazima, u izdanju Meiner Verlaga (9 nizova 1921-1929) orijentacijom na suvremenu znanost i, s obzirom na autobiografiju, drugačije shvaćenim neologizmom »samoprikaz« u smislu »samoprikaza kroz djelo«, »autoergografije«,31 ali i brojnim predgovorima pojedinačnih izdavača iskazuje nastojanje da se suvremenicima koji žive u vremenu »personalističke kulture« ponude općevrijedeće i što je moguće objektivnije vrijednosti. Odbacuje se povijesna »deifikacija prošloga«, kao i individualistička ispovijed koje nisu prikladne kao motivatori za djelovanje.32

Autobiografija kao intimna ispovijed, koja je u našem promatranom razdoblju prototipno zastupljena recepcijom Strindberga,33 a u njemačkoj je književnosti realiziraju Hamerling (1889), Rosegger (1898), Sacher-Masoch (1906), Martens (1921) i Szittya (1923), izložena je sve većoj kritici pod utjecajem opredmećujućega opterećivanja autobiografije vrijednostima. Za autentičnu je autobiografiju ona u okvirima znanstveno i društvenoreformacijski postavljenih ciljeva još bila značajna materijalna osnova, iako nije bila potski ostvariva kao autobiografska velika forma (Kafka). Sada se odbacuje zbog toga što daje prednost tvorcu djela, a ne samome djelu, zadovoljavanju subjektivne znatiželje umjesto općevrijedećim vrijednostima, ukratko, odbacuje se zbog toga što pojavnom daje prednost pred bitnim. Ta je unutaržanrovska kritika u uskoj vezi sa za ono vrijeme tipičnim težnjama prema depsihologiziranju, prema apstrakciji i tipologiziranju, što je uočljivo u filozofiji, znanostima o umjetnosti, književnoj kritici, poetološkim razmišljanjima i književnoj praksi oko i nakon 1910. godine.

Kada je riječ o produkciji autobiografskih tekstova, postoje dvije osnovne mogućnosti izbjegavanja osude konfesionalizma. Jedna je mogućnost daljnja primjena naturalističkog ideala objektiviteta te u načelnom odbijanju autobiografije (George, Charon-Kreis i dr.) kroz naglašavanje biti i poetiziranje pojma autobiografskog djela. Tako se Frenssen 1906. ili nešto kasnije našao pred alternativom: »napisati autobiografiju onako kako su to činili Rousseau, Strindberg«, ili pak napisati književno djelo po uzoru na Homera, Goethea, Dickensa, Kellera, Heysea, Storma. Pokretan »onim što je bitno« u njegovoj prirodi, odlučio se za konkretizirajuće književno djelo (Frenssen 1920, 1928, str. 9). — Druga je mogućnost u objektivizaciji same autobiografije tako da je se učini jednim dijelom književnoga djela. Tim su putem u stvaranju svojih velikih autobiografskih tekstova nakon 1910. pošli Karl May, Max Dauthendey, Else Lasker-Schüler, Carl Spitteler ili Theodor Däubler. Dvoznačnost pojma vjeroispovijedi također daje poticaja tom objektivirajućem razvoju; on označava i individualnu vjeru kao i onu potpuno lišenu osobnosti, »ekstatičku« i »stvaralačku vjeru»34 koja je vezana uz religijski ili književni »predmet«.

Karl May svojom autobiografijom (1910) pokušava svoj vlastiti put prikazati kao put izlječenja za cjelokupno čovječanstvo, i to tako što uz umetnuta razmišljanja i kroz bajku kojom autobiografija počinje, naglašava strukturu putovanja svojstvenu njegovim putopisnim romanima i propagira njezinu opću primjenljivost. I kada u drugome dijelu autobiografije prevlada osobna apologija, autobiograf se ne prestaje zauzimati u prikazivanju problema Karla Maya kao »svjetskoga problema«. Max Dauthendey uspijeva stilistički mnogo profinjenijim sredstvima postići objektivnost svoje autobiografije iz djetinjstva (1912) tako što je svoju osobnu biografiju uklopio u biografiju svojega oca te ju isprepleo s nizom svjetonazornih razvojnih elemenata, a to je još dosljednije učinio u nastavku svoje autobiografije (1913). Epistolarni roman Else Lasker-Schüler Mein Herz. Ein Liebesroman mit Bildern und wirklich lebenden menschen (Moje srce. Ljubavni roman sa slikama i stvarnim živućim ljudima) (1912) kroz rafiniranu primjenu autobiografskih formi (pisma, šifre,35 priloženi portreti) tekstualno i ikonografski dovodi u prvi plan autoricu u komedijantskoj igri s njezinim krugom poznanika, te kroz to uopćavanje i ikoniziranje zahtijeva objektivnu važnost za svoju autoricu i za njezinu poetsku poruku. Slika u tradicionalnom autobiografskom smislu kao slika-uspomena daje Carlu Spitteleru pravo da za svoja Sjećanja iz djetinjstva (1914), čija je veza sa stvarnošću poricana zbog toga što se ta sjećanja odnose na vrlo rano razdoblje njegova djetinjstva, kaže kako ona sadrže »čistu objektivnu stvarnost«.36 Poetizaciju autobiografske građe usporedivu s oba prethodna naslova uz površinski snažno partikularizirajuću izražajnu formu ostvaruje Theodor Däubler sa svojim Autobiografskim fragmentima (1915) i to izjednačavanjem autobiografskoga Ja s »lirskim Ja« koje realnost u smislu spoznavanja bitnoga shvaća kroz nijekanje subjektivne perspektive, transcendiranje površinske stvarnosti i koncentriranje na stvarnu bit. »Ja ispisujem povijest svojega života onakvom kakva ona jest, a ne onakvom kakvu sam je ja doživio« (Däubler 1915, str. 32 f.). Svoju samovoljnu privatnu kozmologiju on opravdava pozivanjem na poetsko iskustvo.

»Primjerenost«, »stvarnost« u smislu kristaliziranja poetske srži ostaje i dalje uzorom za autobiografsku literaturu 20-ih, unatoč činjenici da je ona nakon Prvoga svjetskog rata istodobno izložena i pojačanom referencijalnom vezivanju uz ratne doživljaje, iskustva s putovanja ili izvješća o istraživanjima kao i sve većoj ideologizaciji tekstova kao naputaka o ponašanju. Grof Hermann Keyserling u svojoj knjizi Reisetagebuch eines Philosophen (Putni dnevnik jednoga filozofa, 1919, no najvećim dijelom napisanoj prije izbijanja Prvoga svjetskog rata) poziva svoje čitatelje da kroz površinsku realnost prodru do shvaćanja bitnoga u smislu pronalaženja samoga sebe u nizu pojava. Ernst Jünger koji u »stupnju objektivnosti« vidi mjerilo unutarnje vrijednosti svojega Ratnog dnevnika (1920, 1922, 1924), pokušava tome zahtjevu udovoljiti različitim preradama izvornoga Dnevnika s bojišnice,37 dakle literarnim oblikovanjem sirovoga doživljajnog materijala koji se sastoji od pročišćavanja i kristaliziranja doživljajne razine u umom zabilježene zbiljske strukture. Polazeći od suprotnih ideoloških pretpostavki, Egon Erwin Kisch pokušava se u svojim dijelom primarno autobiografskim reportažama (npr. Kisch 1920) snažnom, gotovo klasicističkom stilizacijom odvojiti od trenutačnoga djelovanja »Senzacija« i nastoji svojim tekstovima između »stvarnosti« u smislu »fantazije golih činjenica« i istine ostvariti vezu koja služi i pomaže njegovim suvremenicima.38

Keyserling je navodno njegov Dnevnik s putovanja čitao poput romana (1919. sv. 1, str. XXIX). Oko i nakon 1910. dolazi ne samo do oživljavanja dokumentarističke autobiografije nego i svih ostalih podvrsta toga žanra, a uz to novi uzlet doživljava i autobiografski roman (Reventlow, 1903; Ernst 1904, 1908, 1916; Heyse, 1910; Huch, 1911; Krille i Mendelssohn, 1914; Bröger, 1919; Petzold, 1920). Anonimnošću (Langewiesche 1916), pseudonimima likova (Corinth 1912 i mnogi drugi), fingiranim izdavaštvom (autorstvo) — koje se, doduše, u drugome izdanju redovito otklanja (Hesse 1901, 1908, Schaukal 1906, 1917, Carossa 1922, 1928) — »autobiografski se pakt« (v. bilješku 11) zamagljuje i autobiografski tekst fikcionalizira. No, istodobno se obrnutim postupkom, signalima kao što su otkrivanje autorstva, objašnjavanje pseudonima i ispravljanje podataka o navodnome izdavaču fikcionalni tekstovi ponovno pretvaraju u referencijalne. Fikcionaliziranje je autobiografskih tekstova stoga za poznavatelje književnoga sustava unaprijed upitno; sredstva koja se rabe kako bi »autobiografski pakt« na prvi pogled učinila nejasnim pretvaraju se u sredstva koja sugeriraju mogućnost autobiografskoga iščitavanja. Tom postupku u cjelini odgovara autobiografiziranje literature koje je uočljivo u ukupnome djelu autora poput Altenberga, Maya i Hessea. Hesseov hit-roman Demian (1919) pokušava podnaslovom nalik na autobiografski (Povijest jedne mladosti), uvodom koji sadrži elemente poznate iz autobiografskih metatekstova kao i shemom razvijanja radnje isprovocirati mogućnost autobiografskog iščitavanja. Identifikacijsko djelovanje takva čitanja biva opet, s druge strane, objektivizirano kroz pseudonimitet sastavljača s jasno izraženom namjerom da se ideologijske vrijednosti zastupljene u romanu što bliže i što uljudnije ponude čitatelju. Golem uspjeh toga romana39 mora se promatrati u svezi s funkcijom autobiografije u propagiranju vrijednosti kulture osobnosti. Vjerojatno nije slučajnost da se autobiografska forma koja se najsnažnije odupire takvom ideologijskom posredovanju vrijednosti, ispovjedna autobiografija, na koncu promatranoga razdoblja parodira uz pomoć imitacije (Mann 1922).

Fikcionaliziranje autobiografije ne odvija se samo kroz zamagljivanje autobiografskoga literarnog pakta nego prije svega kroz semantičke homologije s romanesknom literaturom odnosno kroz modele stvarnosti koji znatno odstupaju od standarda kulture. Određeni tipovi autobiografije, npr. dječja autobiografija, patologijska autobiografija kao i autobiografija vezana uz posao prikladne su za takvu vrstu samostalnoga modeliranja stvarnosti, naravno pod uvjetom da se autobiografski pripovjedač naknadno ne distancira od svojega objekta. Autobiografija našega promatranog razdoblja može znatno odstupati od »uobičajenoga« pogleda na stvari, time što, primjerice, polazi od ponovnoga rođenja ili od dvostrukoga rođenja — građanskog i poetskog — ili uključuje vlastitu smrt, dijelom čak i kao preduvjet i iskupljenje za autobiografski iskaz. Kao i u suvremenom romanu, i u autobiografiji je vidljiva tendencija da se ukine vremenski slijed i da se redoslijed odvijanja radnje prebaci na prostornu, ali topografski ne točno odredivu konstelaciju. Tipično za takvu romanu blisku autobiografiju jest da se životni put autobiografskoga Ja razapinje u dihotomijskom polju sila po uzoru na »dvostruko podrijetlo« (Nietzsche 1908, 1955, str. 1070) predstavljeno kroz suprotstavljene roditelje, odnosno podrijetlo i mjesto boravka. Prvi su, dijelom kroz semantiziranje njihovih prirodnih spolnih razlika, često podijeljeni na poeziji sklonu i poeziji neprijateljsku instanciju pri čemu se u romanima iz istoga vremena poeziji nesklona strana vezuje uz buržoaziju i život, a poeziji sklona strana korelira s umjetništvom i smrću. Slično vrijedi i za podrijetlo ili životni prostor koji se podvrgavaju semantiziranjima poput kontrasta između germanskoga i romanskoga, germanskoga i slavenskoga, grada i sela, periferije i centra, planine i doline, i brojnim drugim. Put autobiografskoga Ja također se oblikuje prema shemama karakterističnima za roman (uspon ili povlačenje u sebe, iskustvo životnoga poziva, čudesno tajno vodstvo, ali i komične zgode, česti preokreti, itd.). Začuđujuće je koliko važnu ulogu u autobiografijama promatranoga razdoblja imaju bajkoviti ili elementi snova, ali i igre i nereferentne slikovne strukture. Autobiografija je u svojoj fikcionaliziranoj varijanti poput romana zainteresirana za samostalno modeliranje realnosti, no nasuprot romanu, ona ima prednost da tu realnost čitatelju ne mora predstavljati kao proizvod mašte, nego kao životnu realnost. Kako pokazuje stalna diskusija u autobiografskim metatekstovima, taj zahtjev ni 1920-ih nije bio prihvaćen kao nesporan.

Pregled tendencija u njemačkoj autobiografskoj literaturi na prijelazu stoljeća i sve do 1920-ih godina pokazuje da su neprestano bila zastupljena oba smjera, i referencijalni i fikcionalizirani. Primarno referencijalno orijentirana autentično-dokumentaristička autobiografija koja je tipična za prijelaz stoljeća podliježe fikcionalizacijama (Altenberg, Kafka, proleterske autobiografije), dok fikciji bliska esencijalno-radna autobiografija koja prevladava otprilike nakon 1910. u okviru »realnosti« ima vezu sa stvarnošću barem kao važan postulat. Referencijalno-fikcionalna dvostruka priroda autobiografije, kao što je već bio slučaj u Goetheovo doba, otežava pokušaje njezine klasifikacije i razvrstavanja na temelju vrijednosnih prosudbi. To s jedne strane jest nedostatak, no s druge strane otvara autobiografiji mogućnost proširenja njezina objekta i promjene forme. Ta pokretljivost autobiografske literature (koja se u jednom trenutku može promatrati kao distanciranje, da bi u sljedećem trenutku imala obilježja adaptacije), pokretljivost unutar granica između pojedinih podžanrova, a i izvan njih, u odnosu prema susjednim vrstama diskursa, odražava se u metatekstovima, u njihovu gotovo prisilnom ustrojstvu i njihovim argumentima. Općenito se autobiografska literatura oko i nakon prijelaza stoljeća nalazi u stanju diferenciranja a ne homogenosti, čak iako je moguće utvrditi parcijalno dominantne tipove teksta. Tako autobiografija kao velika forma u razdoblju između Fontanea i Carosse stalno počiva na zavidnoj književnoj razini. Nakon što je autobiografija na prijelazu stoljeća bila u prvom redu korištena u izvanliterarne svrhe, čini se da je oko i nakon 1910. ponovno dobila mogućnost da interliterarno postane elementom koji u prvom redu određuje formu romana.

Citirani izvori navedeni kronološkim slijedom

1870.

Kügelgen, Wilhelm von (1802-1867): Jugenderinnerungen eines alten Mannes, Berlin: Hertz 1870. Do danas su objavljena brojna ponovljena izdanja, između ostalog kao 1. svezak (1924) izdanja u tri sveska: Erinnerungen 1802-1867, Leipzig, 1924-1925.

1876.

Gerok, Karl (1815-1890): Jugenderinnerungen von Karl Gerok (...), Bielefeld i Leipzig, 1876-1898.

1885.

Hebbel, Friedrich (1813-1863): Friedrich Hebbels Tagebücher. Izdanje Felixa Bamberga s predgovorom, s Hebbelovim portretom prema Rahlu te slikom Hebbelove posmrtne maske. Sv. 1 (-2), Berlin 1885, 1887. Usp. Povijesno-kritičko izdanje koje je objavio R. M. Werner, sv. 1-4, Berlin-Steglitz, bez navedene godine izdanja (1903. do 1904).

Richter, Ludwig (1803-1884): Lebenserinnerungen eines deutschen Malers. Autobiografija s dnevničkm zapisima i pismima Ludwiga Richtera, izd. Heinrich Richter. Frankfurt/M., 1885, 31886, 121905; Isto u izdanju i s objašnjenjima Heinricha Richtera, s uvodom Ferdinanda Avenariusa, 41 do 52 tisuće, novo, bogato ilustrirano izdanje, Leipzig, 1909. i izdanje bez navedene godine izdavanja [1919] (= Volksausgabe des Dürerbundes [Narodno izdanje Dürerove zaklade]). Novo izdanje prema izdanju koje je 1922. pripremio Max Lehr: Ludwig Richter, Lebenserinnerungen eines deutschen Malers. S bilješkama Ericha Marxa, te s 35 fotografija, Leipzig, 1944.

1888. Bodenstedt, Friedrich von (1819-1892): Erinnerungen aus meinem Leben. Von Friedrich Bodenstedt, sv. 1-2, Berlin, 1888, 1890.

Schack, Adolf Friedrich Graf von (1815-1894): Ein halbes Jahrhundert. Erinnerungen und Aufzeichnungen. (Izd. u tri sveska). sv. 1. (-3) s portretom autora, Stuttgart i Leipzig, 1888.

1889.

Hamerling, Robert (tj. Rupert Johann Hammerling, 1830-1889): Stationen meiner Lebenspilgerschaft, Hamburg, 1889, 21890.

1890.

Dahn, Felix (1834-1912): Erinnerungen von Felix Dahn, Leipzig. Prva knjiga, Do studija na sveučilištu (1834-1850), sa slikom autora, 1890, 21890; Druga knjiga, Sveučilišne godine, 1891; Treća knjiga, Posljednje münchenske godine (1854-1863), 1892; Četvrta knjiga, Würzburg — Sedan — Königsberg (1863-1888), I. dio (1863-1870), 1894; Četvrta knjiga, Würzburg — Sedan — Königsberg (1863-1888), 2. dio (1871-1888), 1895.

Spielhagen, Friedrich (1829-1911); Finder und Erfinder. Erinnerungen aus meinem Leben, sv. 1 (-2), Leipzig, 1890.

1891.

Göhre, Paul (1864-1928): Drei Monate Fabrikarbeiter und Handwerksbursche. Praktična studija Paula Göhrea, kandidata na Theologiji, Generalnoga tajnika Evangeličko-socijalnoga kongresa u Berlinu, (naklada) 1-10 tisuća. Leipzig, 1891, 211913.

1893.

Pietsch, Ludwig Karl Adolf (1824-1911): Wie ich Schriftsteller geworden bin. Sjećanja Ludwiga Pietscha iz pedesetih godina, Berlin: Fontane 1893. — Nastavak: Sjećanja Ludwiga Pietscha iz šezdesetih godina, 2. sv, Berlin, 1894. — Aus jungen und alten Tagen. Sjećanja Ludwiga Pietscha, Berlin, 1904.

1894.

Fontane, Theodor (1819-1898): Meine Kinderjahre. Autobiografski roman Theodora Fontanea, Berlin: F. Fontane 1894. Novo izdanje: Th. F, Meine Kinderjahre. Autobiografski roman, uz suradnju Kurta Schreinerta izdala Jutta Neuendorff-Fürstenau, s kronološkom tablicom Hansa Heinricha Reutera, München, 31976 (= dtv 6004).

Hanslick, Eduard (1825-1904); Aus meinem Leben, sv. 1. (-2), Berlin, 1894.

Roquette, Otto (1824-1896): Siebzig Jahre. Geschichte meines Lebens. Von Otto Roquette, sv. l. (-2), Darmstadt, 1894.

1895.

Reventlow, Franziska Gräfin zu (1871-1918): Franziska Gräfin zu Reventlow Tagebücher 1895-1910, Izd. Else Reventlow, Frankfurt/M., 1976. (= Fischer Taschenbuch 1702). — Licencno izdanje spomenute edicije dnevnika, München, 1971. Prvo izdanje: München, 1926.

Hansjakob, Heinrich (1837-1916): Aus kranken Tagen. Erinnerungen von Heinrich Hansjakob, Heidelberg, 1895.

1896.

Altenberg, Peter (t. j. Richard Engländer, 1859-1919): Peter Altenberg Wie ich es sehe. Berlin 1896, 2. izmijenjeno i prošireno izdanje 1898, 12-15. prošireno izdanje 1919.

Platen-Hallermünde, August Graf von (1796-1835): Die Tagebücher des Grafen August von Platen. Prema rukopisu književnika izdali G. v. Laubmann i L. v Scheffler, 1. (-2) sv., Stuttgart, 1896, 1900.

Stettenheim, Julius (1831-1916): Heitere Erinnerungen. Keine Biographie von Julius Stettenheim, Berlin, 1896.

1898.

Bismarck, Otto Fürst von (1815-1898): Gedanken und Erinnerungen. Von Otto Fürst von Bismarck, 1 (-2) sv., Stuttgart, 1898. 3. Bd., Erinnerung und Gedanke. Von Fürst Otto v. Bismarck, Stuttgart und Berlin, 1919.

Fontane, Theodor (1819-1898): Von Zwanzig bis Dreißig. Autobiographisches von Theodor Fontane, Berlin, 1898. — Novo izdanje: Th. F., Von Zwanzig bis Dreißig. Autobiographisches. Uz ostala autobiografska svjedočanstva, izd. Kurt Schreinert i Jutta Neuendorff-Fürstenau, München, 1973 (= dtv 6025).

Rosegger, Peter (1843-1918): Mein Weltleben oder wie es dem Waldbauernbuben bei den Stadtleuten erging. Von Peter Rosegger, s portretom sastavljača, 1-9. tisuća, Leipzig, 1898, 40-42. tisuće 1924. Mein Weltleben. Neue Folge. Erinnerungen eines Siebzigjährigen von Peter Rosegger, 1-10. tisuća, Leipzig, 1914, 27-29. tisuća 1924.

1899.

Musil, Robert (1880-1942): Tagebücher, 25 svezaka 1899?-1908; kolovoz 1910-studeni 1911 (ožujak 1912); Ožujak 1913-1926; 1928. do 1941 (1942?). — Cjelokupno izdanje: Robert Musil Tagebücher. 2 sveska, izd. Adolf Frisé. Reinbek, 1976.

Schickele, Rene (1883-1940): Tagebuch 1899, 3 sveska, rukopis. Najraniji tekst opsežnoga niza tekstova koji sežu sve do godine 1939, a obuhvaćaju dnevnike, autobiografske zapise i zabilješke prikupljene u Njemačkome književnom arhivu (Deutsches Literaturarchiv) u Marbachu.

1900.

Freud, Sigmund (1856-1939) Die Traumdeutung von Dr. Sigm. Freud (...) Leipzig — Wien 1900, 2. prošireno i izmijenjeno izd. 1909, 8. prošireno i izmijenjeno izd. 1930. Novo izdanje u: Sigmund Freud Studienausgabe, sv. 2, Die Traumdeutung; 3, ispravljeno izd. Frankfurt/Main, 1975.

Hauptmann, Carl (1858-1921): Carl Hauptmann Aus meinem Tagebuch, Berlin, 1900. 2, prošireno izd. München, 1910. 3, prošireno izd. Berlin, 1929.

Heyse, Paul (1830-1914): Jugenderinnerungen und Bekenntnisse, Berlin, 1900, 21900. — Jugenderinnerungen und Bekenntnisse, Von Paul Heyse, 5. novo prepravljeno i znatno prošireno izd. Stuttgart i Berlin, 1912, 1. sv., Aus dem Leben, 2. sv., Aus der Werkstatt.

1901.

Hesse, Hermann (1877-1962): Hinterlassene Schriften und Gedichte des Hermann Lauscher, izd. H. Hesse, Basel, 1901. — Hermann Lauscher von Hermann Hesse. Pretplatničko izdanje tiskano za članove Udruge prijatelja umjetnosti u zemljama uz Rajnu, 2, izmijenjeno izd. Düsseldorf, 1908. Daljnja izdanja: Düsseldorf, 1911, Berlin, 1923, nadalje, u pojedinačnim izdanjima Sabranih djela: s 25 crteža Guntera Böhmera, Berlin: Fischer 1933. — Novo izdanje prema tekstnome predlošku iz 1908: s pogovorom Hansa Bendera, Stuttgart, 1974 (= Reclam Universalbibliothek 9665/ 9666).

1903.

Bahr, Hermann (1863-1934): Unveröffentlichte Tagebücher aus dem Jahre 1903 (3 sveska), 1904 (3 sveska). Nalazi: Austrijska nacionalna knjižnica u Beču, kazališna zbirka. — Dnevnik, Berlin, 1909. — Hermann Bahr, 1917, lnnsbruck, München, Wien, 1918. — Neposredan nastavak u dva sveska: Hermann Bahr, Tagebücher 2, Innsbruck, Wien, München 1919; Hermann Bahr, 1919, Leipzig, Wien, Zürich, 1920. — Kritik der Gegenwart. Von Hermann Bahr, Augsburg, 1922. — Hermann Bahr, Liebe der Lebenden. Tagebücher 1921/1923, sv. 1 (-3), Hildesheim, bez godine izdanja [1924. ili 1925].

Fischer, Carl (1841-1906, pekar, zemljoradnik, tvornički radnik): Denkwürdigkeiten und Erinnerungen eines Arbeiters, izd. i predgovor napisao Paul Göhre, Leipzig, 1903. (= Leben und Wissen 2), 21903; 7. tisuća. Jena i Leipzig, 1905. — Denkwürdigkeiten und Erinnerungen eines Arbeiters. Neue Folge, izd. Paul Göhre, s portretom autora, 1. i 2. tisuća, Leipzig, 1904 (= Leben und Wissen 4). — Kao sljedeći nastavak objavljena je knjiga: Carl Fischer Aus einem Arbeiterleben. Skizzen (izd. Paul Göhre), Jena, Leipzig, 1905.

Leuß, Hans (1861-1920, novinar): Aus dem Zuchthause. Verbrecher und Strafrechtspflege. Von Hans Leuss, 2. prerađeno izd. 1903, 31904. Berlin, 1903. (= Kulturprobleme der Gegenwart 7). Stajališta autora u odnosu na teme obrađene u knjizi objavljena su pod naslovom: Aus dem Zuchthause von Hans Leuß, 3. izd.: Kritik und Gegenkritik, Berlin, 1904.

Loerke, Oskar (1884-1941): Oskar Loerke Tagebücher 1903-1939, izd. Hermann Kasack, Heidelberg, Darmstadt, 1955 (= Veröffentlichungen der Deutschen Akademie für Sprache und Dichtung Darmstadt 5).

Reventlow, Franziska Gräfin zu (1871-1918): F. Gräfin Reventlow Ellen Olestjerne. Eine Lebensgeschichte, München, 1903. — Novo izdanje: F. z. R., Gesammelte Werke, izd. Else von Reventlow, sv. 4, Autobiographisches. Ellen Olestjerne, Roman. Novellen Schriften — Selbstzeugnisse, München, 1980, str. 11-233.

Schreber, Daniel Paul (1842-1911): Denkwürdigkeiten eines Nervenkranken nebst Nachträgen und einem Anhang über die Frage: »Unter welchen Voraussetzungen darf eine für geisteskrank erachtete Person gegen ihren erklärten Willen in einer Heilanstalt festgehalten werden?« Dr. jur. Daniel Paul Schreber, predsjednik Senata Kraljevskoga visokog zemaljskog suda u Dresdenu, Leipzig 1903. — Novo izd.: Daniel Paul Schreber Denkwürdigkeicen eines Nervenkranken, izdao i uvod napisao Samuel M. Weber, Frankfurt/M., između ostalog 1973 (— Ullstein Buch 2957).

1904.

Ernst, Otto (tj. Otto Ernst Schmidt, 1862-1926): Asmus Sempers Jugendland. Der Roman einer Kindheit von Otto Ernst, Leipzig, 1904, 6-10. tisuća 1905, 101-105. tisuća 1917 — Semper der Jüngling. Ein Bildungsroman von Otto Ernst, Leipzig, 1908, 21-30. tisuća 1908, 60. tisuća 1916. — Semper der Mann. Eine Künstler- und Kämpfergeschichte von Otto Ernst, 1-20. tisuća, Leipzig, 1916.

1905.

Bromme, Moritz William Theodor (1873-1926, posljednje zanimanje urednik u stranci): Lebensgeschichte eines modernen Fabrikarbeiters, izd. I, uvod napisao Paul Göhre, Jena, Leipzig 1905. — Pretisak, s pogovorom izd. Bernd Neumann. Frankfurt/M., 1971. (= Athenäum Paperbacks Germanistik 4).

Kierkegaard, Soren Aaby (1813-1855): Soren Kierkegaard Buch des Richters. Seine Tagebücher 1833-1855. s danskoga preveo Hermann Gottsched, s 2 portreta, Jena, Leipzig, 1905.

Kornfeld, Paul (1889-1942): Tagebuch 11. 12. 1905-24. 10. 1906, rukopis. Najraniji tekst iz niza dnevničkih tekstova skupljenih u 14 nastavaka (1905-1921, 1930-1932) u Njemačkome književnom arhivu u Marbachu.

1906.

Altenberg, Peter (tj. Richard Engländer, 1859-1919): Prňdr#m#s, Berlin, 1906.

Ebner-Eschenbach, Marie Freifrau von (1830-1916): Meine Kinderjahre. Biographische Skizzen von Marie von Ebner-Eschenbach, Berlin, 1906. — Novo izdanje u: Marie von Ebner-Eschenbach, Erzählungen. Autobiographische Schriften, izd. i pogovor napisao Johannes Klein, München, 1959, str. 747-885.

Sacher-Masoch, Wanda von (tj. Aurora von Sacher-Masoch, rođ. 1845): Meine Lebensbeichte. Memoiren von Wanda v. SacherMasoch, (...] 1-5. tisuća, Berlin i Leipzig, 1906. — Masochismus und Masochisten. Nachtrag zur Lebensbeichte von Wanda von Sacher-Masoch, Berlin, bez godine izdanja [1908].

Schaukal, Richard von (1874-1942): Großmutter. Ein Buch von Tod und Leben. Gespräche mit einer Verstorbenen, izd. Richard Schauka (Stuttgart i Leipzig, 1906, 21906. — Richard Schaukal, Großmutter. Ein Buch von Tod und Leben, 3, prerađeno izd. München i Leipzig, 1917; Verzija iz 1918. u: Richard von Schaukal, Frühling eines Lebens. Aus den Erinnerungen des Dichters, Wien, 1949, str. 59-193.

1907.

Wolzogen, Ernst Ludwig Freiherr von (1855-1934): Ernst von Wolzogen Verse zu meinem Leben, Berlin, 1907.

1908.

Altenberg, Peter (tj. Richard Engländer, 1859-1919): Die Auswahl aus meinen Büchern, Berlin, 1908.

Nietzsche, Friedrich (1844-1900): Ecce homo (Numerirano izdanje. Pogovor Raoula Richtera, Ukrasi i ilustracije Henryja van de Veldea), Leipzig, bez godine izdanja [1908]. — F. N., Werke in drei Bänden, izd. Karl Schlechta, sv. 2, München, 1955, 91981/82, str. 1063-1159. Novo izdanje s predgovorom i ilustracijama iz prvoga izdanja: F. N., Ecce homo, s predgovorom Raoula Richtera i pogovorom Ralpha-Rainera Wuthenowa, Frankfurt/M., 1977 (= insel taschenhuch 290).

1909.

Holek, Wenzel (1864-1935, poljodjelac, tvornički radnik, društveni radnik): Wenzel Holek Lebensgang eines deutsch-tschechischen Handarbeiters, u izdanju i s pogovorom Paula Göhrea, Jena, 1909. — Novo izd. pod naslovom: Lebensgang eines Handarbeiters, Jena, 1930. — Nastavak: Wenzel Holek, Vom Handarbeiter zum Jugenderzieher, »Lebensgang eines deutsch-tschechischen Handarbeiters«, II. Teil, 1. i 2. tisuća, s uvodom i u izdanju Dr. Theodora Greyerza, Jena, 1921.

1910.

Heyse, Paul (1830-1914): Das Ewigmenschliche. Erinnerungen aus einem Alltagsleben von *** izd. Paul Heyse, u: Das Ewigmenschliche. Erinnerungen aus einem Alltagsleben von *** izd. Paul Heyse. Ein Familienhaus. Novela Paula Heysea, 2-4. izd., Stuttgart i Berlin, 1910, str. 5-205.

Kafka, Franz (1883-1924): Tagebücher 1910. — 1923. — Nakon prvoga izdanja izabranih djela knjiga je objavljena kao 6. svezak Sabranih djela koja je izdao Max Brod u suradnji s Heinzom Politzerom, Prag, 1937. Do sada najpotpunije izdanje u engleskom prijevodu: Diaries 1910-1913, Prijevod: Kresh, 1914-1923, prijevod: M. Greenberg, uz suradnju H. Arendea, New York, 1948, 1949. — Njemačko izdanje: Tagebücher 1910. bis 1923, s pogovorom Maxa Broda, Frankfurt/M., 1951 (= Gesammelte Werke, izdavač Max Brod); Pojedinačno izdanje: Franz Kafka, Tagebücher 1910-1923, izd. Max Brod, bez mjesta izdanja, 1967 (= Posebno izdanje. Die Bücher der Neunzehn).

May, Karl (1842-1912): Mein Leben und Streben. Selbstbiographie von Karl May, sv. 1, Freiburg, broširano, bez godine izdanja [1910]. Brojna posmrtna izmijenjena izdanja. — Reprint prvoga izdanja s komentarom 1910: Karl May, Mein Leben und Streben, Predgovor, bilješke, pogovor, popis pojmova, osoba i geografskih naziva napisao Hainer Plaul, Hildesheim, New York, 1975.

1911.

Huch, Rudolf (1862-1943): Rudolf Huch Wilhelm Brinkmeyers Abenteuer von ihm selbst erzählt, München i Leipzig, 1911. — 7-9. izd. Leipzig, 1926.

Rehbein, Franz (1867-1909, poslije stranački urednik): Franz Rehbein, Das Leben eines Landarbeiters, u izdanju i s uvodom Paula Göhrea, Jena, 1911. — Skraćena ponovljena izdanja: Das Leben eines Landarbeiters, 7. izd., 19-21. tisuća, Langensalza i dr. bez godine izdanja [1932] (= Aus deutschem Schrifttum und deutscher Kultur 41/42). Das Leben eines Landarbeiters, u izdanju Karla Winfrieda Schafhausena, neizmijenjeni [skraćeni — bez predgovora Paula Göhrea] reprint prvoga izdanja 1911, Darmstadt, Neuwied, 1973 (= Sammlung Luchterhand 137).

1912.

Christ, Lena (1881-1920): Lena Christ Erinnerungen einer Überflüssigen, München bez godine izdanja [1912]. — Novo izdanje: Lena Christ Erinnerungen einer Überflüssigen, Mathias Bichler, Rumplhanni, Madame Bäurin, Bauern, s pogovorom Johanna Lachnera i kronološkom tablicom Güntera Göpferta, München, 1970, 41977, str. 7-246.

Corinth, Lovis (1858-1925): Legenden aus dem Künstlerleben von Lovis Corinth (Vinjete i inicijale nacrtala Lovis Corinth); Berlin 1912, 31918.

Dauthendey, Max (1867-1918): Der Geist meines Vaters. Aufzeichnungen aus einem begrabenen Jahrhundert, München, bez naznake godine izdanja [1912]. Novo izdanje pod naslovom: Der Geist meines Vaters. Ein Lebensbild, München, bez godine izdanja [1954].

Lasker-Schüler, Else (1869-1945): Else Lasker-Schüler, Mein Herz. Ein Liebesroman mit Bildern und wirklich lebenden Menschen, München i Berlin, 1912. — 2. i. 3. izd. Berlin 1920. Novo izdanje: Else Lasker-Schüler, Mein Herz. Ein Liebesroman mit Bildern und wirklich lebenden Menschen. S crtežima autorice iz izdanja iz 1912. (bez naslovne fotografije izdanja iz 1912. Umjesto toga, kao naslovna fotografija upotrijebljena je fotografija s ovitka izdanja iz 1912). Bez oznake mjesta izdanja (Frankfurt) 1976 (= Bibliothek Suhrkamp 520). — Reprint prvoga izdanja: Nendeln, bez godine izdanja (=Bibliothek des Expressionismus, niz II: Romane und Erzählungen 20).

Levenstein, Adolf: Die Arbeiterfrage. S osobitim osvrtom na socijalnopsihološku stranu suvremenih velikih poduzeća i psiho-fizički utjecaj na radnike, München, 1912.

1913.

Dauthendey, Max (1867-1918): Max Dauthendey Gedankengut aus meinen Wanderjahren, sv. 1. (2), München, 1913.

Reventlow, Franziska Gräfin zu (1871-1918): F. Gräfin zu Reventlow Herrn Dames Aufzeichnungen oder Begebenheiten aus einem merkwürdigen Stadtteil, München, 1913. — Novo izdanje: Franziska Gräfin zu Reventlow, Romane. Von Paul zu Pedro, Herrn Dames Aufzeichnungen, Der Geldkomplex, Der Selbstmordverein, in: F. z. R., Gesammelte Werke, u izd. Else von Reventlow, sv. 3, München, 1976, str. 99-250; Pojedinačno izdanje München, 1978 (= Das besondere Taschenbuch 23).

1914.

Krille, Otto (1878-1954, tvornički radnik; socijaldemokrat): Unter dem Joch. Die Geschichte einer Jugend, Berlin, 1914. Novo izdanje s komentarom: O. K., Unter dem Joch. Die Geschichte einer Jugend, u izd. Ursule Münchow, Berlin, 1975 (= Textausgaben zur frühen sozialistischen Literatur in Deutschland 15).

Mendelssohn, Erich von (1887-1912. ili 1913): Erich von Mendelssohn, Nacht und Tag. Roman, Leipzig, 1914. — Autobiografski roman; s predgovorom Thomasa Manna, istodobno objavljenim pod naslovom: »Vorwort zu einem Roman« u: Süddeutsche Monatshefte II (1913/14), sv. l, studeni 1913, str. 235-239; Mannov je predgovor u malo skraćenu obliku objavljen i pod naslovom: »Vorwort zu dem Roman eines Jungverstorbenen«, u: Thomas Mann: Altes und Neues. Kleine Prosa aus fünf Jahrzehnten, Frankfurt/M. 1953, S. 457-464 (= Stockholmer Gesamtausgabe der Werke Thomas Manns).

Spitteler, Carl (1845-1924): Carl Spitteler Meine frühesten Erlebnisse, Jena, 1914. — Najprije objavljeno u: Süddeutsche Monatshefte (listopad 1913-siječanj 1914); naklada 10 tisuća objavljena na istome mjestu 1920; Kritičko izdanje s komentarom objavljeno je u: Carl Spitteler Gesammelte Werke [...], sv. 6, Autobiographische Schriften [...], izd. Gottfried Bohnenblust, Zürich, 1947, str. 7-131; sv. 10/2, popratni svezak, Zürich i Stuttgart, 1958, str. 112-126 (s komentarom Gottfrieda Bohnenblusta).

Wegrainer, Marie (tj. Frank, majka Leonharda Franka, 1850. do 1921): Marie Wegrainer Der Lebensroman einer Arbeiterfrau. Von ihr selbst geschrieben [izd. Leonhard Frank], München, 1914.

1915.

Däubler, Theodor (1876-1934): Theodor Däubler, Wir wollen nicht verweilen. Autobiographische Fragmente [...], Dresden-Hellerau, 1915.

Kromer, Heinrich Ernst (1866-1948, slikar, kipar, književnik): Gustav Hänfling. Denkwürdigkeiten eines Porzellanmalers. Pronašao i objavio Heinrich E. Kromer, Leipzig, 1915. — Novo izdanje: Heinrich E. Kromer, Gustav Hänflings Denkwürdigkeiten eines Porzellanmalers, naklada 3-5. tisuća, Konstanz, 1921. — Ilustrirano novo izdanje: Heinrich E. Kromer, Gustav Hänfling, Denkwürdigkeiten eines Porzellanmalers, s jedanaest drvoreza Fransa Masereela. Novo izdanje. Naklada 1-3. tisuće, Berlin, 1931.

Deutsche Charaktere und Begebenheiten. Prikupio i objavio Jakob Wassermann, s jedanaest ilustracija, 1-4. izd. Berlin, 1915. Isto, prvi niz, neizmijenjeno novo izdanje, Wien, Leipzig, München, 1924. — Deutsche Charaktere und Begebenheiten. Prikupio i objavio Jakob Wassermann, drugi niz, Wien, Leipzig, München, 1924.

1916.

Langewiesche, Wilhelm (1866-1934): Jugend und Heimat. Erinnerungen eines Fünfzigjährigen. 1-30. tisuća, Ebenhausen bei München, 1916 (=Die Bücher der Rose), 31918.

Lindau, Paul (1839-1919): Nur Erinnerungen. Von Paul Lindau, sv. 1 (-2) s portretom, Stuttgart, Berlin, 1916, 1917, 5. i 6. izd. 1919.

1919.

Altenberg, Peter (tj. Richard Engländer, 1859-1919): Peter Altenberg Mein Lebensabend, 1-12. izd., Berlin, 1919.

Bröger, Karl (1886-1944, trgovac, namještenik, tvornički radnik i radnik na povremenim poslovima, pisac; socijaldemokrat): Karl Bröger, Der Held im Schatten, 1-3. tisuća, Jena 1919, 13-17. tisuća 1930.

Hesse, Hermann (1877-1962): Demian. Die Geschichte einer Jugend von Emil Sinclair, 1-3. izd., Berlin, 1919, 9-16. izd. 1920. — U izdanjima od 17. do 26. Hesse odustaje od pseudonima: Demian. Die Geschichte von Emil Sinclairs Jugend von Hermann Hesse, Berlin, 1920. — Novo izdanje: 234-237. tisuća, bez mjesta izdanja (Frankfurt/M.) 1978 (= Bibliothek Suhrkamp 95).

Keyserling, Graf Hermann (1880-1946): Graf Hermann Keyserling Das Reisetagebuch eines Philosophen. Najkraći put ka samome sebi vodi oko svijeta. Der kürzeste Weg zu sich selbst führt um die Welt herum, München, Leipzig, 1919. — Drugo, dopunjeno izdanje u 2 sveska, Darmstadt, 1919; 81932. — Novo izdanje u: Hermann Graf Keyserling, Die gesammelten Werke. Konačno novo izdanje u 6 svezaka, sv. 1, Das Reisetagebuch eines Philosophen, u izdanju Keyserling-archiva, Innsbruck [...] Darmstadt, Baden-Baden, 1956. Menschheitsdämmerung. Symphonie jüngster Ly(r)ik [umjesto Dichtung — tiskarska pogreška], izd. Kurt Pinthus, Berlin, 1920. [knjiga je objavljena u jesen 1919]; str. 289-301 [Dodatak:] Pjesnici i djela: str. 291 Biografski i bibliografski podaci, str. 301 Naknadne opaske. Menschheitsdämmerung. Symphonie jüngster Dichtung, izd. Kurt Pinthus, 5-14. tisuća, Berlin, 1920, 15-20. tisuća [1922]. — Menschheitsdämmerung. Ein Dokument des Expressionismus, s biografijama i bibliografijama ponovno izdao Kurt Pinthus, Reinbek, 1959 (=Rowohlts Klassiker der Literatur und der Wissenschaft, 55/56); str. 331-371 [Dodatak:] Pjesnici i djela: str. 331 Biografski i bibliografski podaci, str. 371 Naknadne opaske. — Isto, Preuređeno izdanje s bitno proširenim bio-bibliografskim dodatkom, naklada 51-58 tisuća, Reinbek, 1964 (= Rowohlts Klassiker der Literatur und der Wissenschaft 55); str. 331-373 (Dodatak:) Pjesnici i djela: str. 331 Biografski i bibliografski podaci, str. 373 Naknadne opaske.

1920.

Frenssen, Gustav (1863-1945): Grübeleien von Gustav Frenssen, Berlin, 1920. — Novo, prerađeno izdanje svih prethodnih izdanja, 29-33 tisuće, Berlin bez godine izdanja [1933. ili poslije]. — sv. 2 i 3 pod naslovima: Möwen und Mäuse. Grübeleien. Neue Folge von Gustav Frenssen, Berlin, 1928; Gustav Frenssen, Vorland. Der Grübeleien dritter Band, Berlin, 1937.

Jünger, Ernst (geb. 1895): In Stahlgewittern. Aus dem Tagebuch eines Stoßtruppführers. Von Ernst Jünger, Hannover odnosno Leisnig (Saska), 1920; Izmijenjeno novo izdanje Berlin, 1922; Prerađeno 5. izd. 1924, 12. izd. (= 40-45 tisuća) 1930; — Znatno prerađeno novo izdanje: Ernst Jünger, In Stahlgewittern. 26, od autora prerađeno izd., 235-244 tisuće, Stuttgart, 1961.

Kisch, Egon Erwin (1885-1948): Egon Erwin Kisch, Die Abenteuer in Prag. Wien, Prag, Leipzig, 1920. — Novo izdanje u: E. E. K., Aus Prager Gassen und Nächten. Prager Kinder. Die Abenteuer in Prag. Berlin, Weimar, 1968 (= Kisch, Gesammelte Werke in Einzelausgaben 2, I).

Petzold, Alfons (1882-1923, zidar, tvornički radnik, spisatelj; socijaldemokrat): Das rauhe Leben. Der Roman eines Menschen von Alfons Petzold, Berlin, 1920. — Novo izdanje: Das rauhe Leben. Autobiografski roman. Dopunjen dnevničkim zapisima od 1. siječnja 1907. do 5. studenog 1922, 1-5 tisuća, Wien, 1947.

Schnitzler, Arthur (1862-1931): Leben und Nachklang — Werk und Widerhall, Rukopis odnosno strojem pisan tekst nastao u razdoblju od 1915. do 1920. godine, objavljen pod naslovom: Arthur Schnitzler, Jugend in Wien. Eine Autobiographie, u izdanju Heinricha Schnitzlera i Therese Nickl, sa 16 stranica umjetničkih reprodukcija, Wien, München, Zürich, 1968. — Novo izdanje s pogovorom Friedricha Torberga, München, 1971 (=dtv 775).

Voß, Richard (1851-1918): Aus einem phantastischen Leben. Erinnerungen von Richard Voß, Stuttgart, 1920.

1921. Martens, Kurt (1870-1945): Kurt Martens Schonungslose Lebenschronik, 1870-1900, Wien i dr., 1921. — Kurt Martens Schonungslose Lebenschronik, Zweiter Teil, 1901-1923, Wien i dr., 1924.

Die Wissenschaft der Gegenwart in Selbstdarstellungen [Reklamni naslov za cjelokupni niz]. Die deutsche Philosophie [od 3. sv.: Die Philosophie] der Gegenwart in Selbstdarstellungen, sv. 1-7 (s uvodom u izdanju Raymunda Schmidta) Leipzig, 1921-1929.

Die Medizin der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. L. R. Grote, sv. 1-8, Leipzig, 1923-1929.

Kunstwissenschaft der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Johannes Jahn, Leipzig, 1924.

Die Rechtswissenschaft der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Hans Planitz, sv. 1-3, Leipzig, 1924-1929.

Die Volkswirtschaftslehre der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Felix Meiner, sv. 1-2, Leipzig, 1924, 1929.

Die Geschichtswissenschaft der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Sigfrid Steinberg, sv. 1-2, Leipzig, 1925-1926.

Die Religionswissenschaft der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Erich Stange, sv. 1-5, Leipzig, 1925-1929.

Der deutsche Buchhandel der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Gerhard Menz, sv. 1 — sv. 2, glava 1, Leipzig, 1925, 1927.

Die Pädagogik der Gegenwart in Selbstdarstellungen, izd. Erich Hahn [sv. 1-2], Leipzig, 1926, 1927.

1922.

Carossa, Hans (1878-1956): Hans Carossa Eine Kindheit, Leipzig, 1922. — Bez uvodnoga teksta (izmišljotina izdavača) i s 1928. godine objavljenim nastavkom Biografije djetinjstva: Hans Carossa Eine Kindheit und Verwandlungen einer Jugend, 21-30 tisuća, Leipzig, bez godine izdanja [1938]. — Novo izdanje u: Hans Carossa, Sämtliche Werke, sv. 2, Frankfurt/M., 1972, str. 5-107.

Graf, Oskar Maria (1894-1967): Frühzeit, Jugenderlebnisse, Berlin, 1922 (= Die rote Roman-Serie 5).

Mit Gerhart Hauptmann. Erinnerungen und Bekenntnisse aus seinem Freundeskreis. Izd. Walter Heynen. Berlin, 1922. — Predgovor: Parallelisierung Goethe — Hauptmann (Izdanje djela povodom 60. rođendana). Zbirka je zamišljena prije svega kao poticaj i uvod u Hauptmannovu autobiografiju, koja se, analogno Goetheovoj argumentaciji u predgovoru za, Dichtung und Wahrheit' priželjkuje kao dopuna izdanju sabranih djela. Autobiografske doprinose dali su Max Fleischer, Meo, Bahr, Heinz Lux, Wille, Hirschfeld, Dr. Howard W. Church, Heimann. Taj poticaj iz kruga prijatelja dodatno je motivirao Hauptmanna da u poznoj dobi stvori svoje opsežno autobiografsko djelo.

Mann, Thomas (1875-1955): Thomas Mann, Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull. Buch der Kindheit [sa 6 litografija Oskara Laskea; numerirano izdanje od 500 primjeraka], Wien, Leipzig, München, 1922. — Jeftino izdanje Ausgabe, Stuttgart i dr., 1923. (= Der Falke. Bücherei zeitgenössischer Novellen 10). — Proširena verzija: Thomas Mann, Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, Amsterdam, 1937. — Iznova proširena verzija: Thomas Mann, Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull. Der Memoiren erster Teil, 1-20. tisuća, bez mjesta izdanja [Frankfurt/M.], 1954 (=Stockholmer Gesamtausgabe der Werke von Thomas Mann); džepno izdanje: Frankfurt/M., 1965 (= Fischer Taschenbuch 639).

Sudermann, Hermann (1857-1928): Das Bilderbuch meiner Jugend von Hermann Sudermann, 1-40 tisuća, Stuttgart i Berlin, 1922.

Wolzogen, Ernst Ludwig Freiherr von (1855-1934): Wie ich mich ums Leben brachte. Erinnerungen und Erfahrungen von Ernst von Wolzogen, Braunschweig i Hamburg, 1922.

1923.

Bahr, Hermann (1863-1934): Selbstbildnis von Hermann Bahr, 1-4. izd., Berlin, 1923.

Szittya, Emil (1886-1964): Das Kuriositäten-Kabinett. Begegnungen mit seltsamen Begebenheiten, Landstreichern, Verbrechern, Artisten, religiös Wahnsinnigen, sexuellen Merkwürdigkeiten, Sozialdemokraten, Syndikalisten, Kommunisten, Anarchisten, Politikern und Künstlern, prikupio Emil Szittya, Konstanz, 1923. — Reprint: Berlin, 1979.

Nakon 1923. Peter Altenberg (tj. Richard Engländer, 1859-1919): Auswahl aus seinen Büchern von Karl Kraus, Wien, 1932.

Die Autobiographie. Zur form und Geschichte einer literarischen Gattung. Uredio Günter Niggl. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1989, (2. izdanje iz 1998. prošireno je pogovorom i ažuriranom bibliografijom)

Preveo Željko Rišner

1 Günter Niggl, Geschichte der deutschen Autobiographie im 18. Jahrhundert. Theoretische Grundlegung und literarische Entfaltung. Stuttgart, 1977.

2 Bernd Neumann, Identität und Rollenzwang. Zur Theorie der Autobiographie, Frankfurt/M. 1970 (= Athenäum Paperbacks Germanistik 3).

— Klaus-Detlef Müller, Autobiographie und Roman. Studien zur literarischen Autobiographie der Goethezeit, Tübingen, 1976 (= Studien zur deutschen Literatur 46) (Ulomci se nalaze u ovoj knjizi str. 459 ff).

3 Peter Sloterdijk, Literatur und Organisation von Lebenserfahrung. Autobiographien der zwanziger Jahre, München, Wien, 1978 (= Literatur als Kunst).

4 Ingrid Aichinger, Künstlerische Selbstdarstellung. Goethes »Dichtung und Wahrheit« und die Autobiographie der Folgezeit, Bern — Frankfurt/M. — Las Vegas, 1977. (= Goethezeit 7). Usp. Pregledni članak iste autorice »Selbstbiographie« u: Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte... 2. prerađeno izd., uz uredničku suradnju Klausa Kanzoga... izd. Werner Kohlschmidt i Wolfgang Mohr, sv. 3, Berlin-New York, 1977, str. 801-819.

5 Friedrich Spielhagen, Beiträge zur Theorie und Technik des Romans, Leipzig, 1883, str. 129-242: V. Der Ich-Roman. — reprint s pogovorom Hellmutha Himmela, Göttingen, 1967.

6 Wilhelm Dilthey, Einleitung in die Geisteswissenschaften. Versuch einer Grundlegung für das Studium der Gesellschaft und der Geschichte, 1883, u: Ibid., Sabrana djela, sv. 1, Stuttgart, 1959.

— Ibid., Das Erlebnis und die Dichtung. Lessing, Goethe, Novalis, Hölderlin, 1905, 14. izd. Göttingen, 1965.

7 Georg Misch, Geschichte der Autobiographie, 4 dijela u 9 svezaka, Leipzig i Berlin, a zatim Frankfurt/M., 1907-1969.

8 Werner Mahrholz, Deutsche Selbstbekenntnisse. Ein Beitrag zur Geschichte der Selbstbiographie von der Mystik bis zum Pietismus, Berlin, 1919.

-Theodor Klaiber, Die deutsche Selbstbiographie. Beschreibungen des eigenen Lebens, Memoiren, Tagebücher, Stuttgart, 1921.

— Max Westphal, Die besten deutschen Memoiren. Lebenserinnerungen und Selbstbiographien aus sieben Jahrhunderten. S raspravom Hermanna Ulricha o razvitku njemačke autobiografije, Leipzig, 1923 (= Kleine Literaturführer 5), Reprint München-Pullach-Berlin, 1971.

— Max Wieser (izd.), Gradska knjižara Spandau. Mensch und Welt. (Ein Führer durch das Gebiet der) Lebensbeschreibungen, Erinnerungen, Memoiren, Biographien, Briefe, Tagebücher aus Literatur, Geschichte, Politik, Kunst, Musik, Philosophie, Padagogik, Medizin, Naturkunde; Technik, Wirtschaft [s predgovorom izd. Maxa Wiesera], Spandau, 1926.

9 Ta i ostale u tekstu spomenute autobiografije zajedno s drugim izvorima navedene su kronološkim redoslijedom kao dodatak na kraju ovoga teksta. (str. 508 ff.).

10 Za detaljnije podatke upućujem na pisaćim strojem napisan tekst moje habilitacije pod naslovom »Studien zur Autobiographie 1890-1923«, München, 1978.

11 Philippe Lejeune. L'Autobiographie en France, Paris, 1971 (= Collection U 2).

— Ibid., Le pacte autobiographique, u: Poétique 4, 1973, gl. 14, str. 137-162 [njemački prijevod nalazi se u ovoj knjizi, str. 214 ff.]; Malo izmijenjeni tekst nalazi se u Zborniku: Ibid., Le pacte autobiographique, Paris, 1975, str. 13-46.

— »Fikcionalno« se ovdje, nadovezujući se na tekst Klausa W. Hempfera, Zur pragmatischen Fundierung der Texttypologie, u: Walter Hinck (izd.), Textsortenlehre — Gattungsgeschichte, Heidelberg, 1977 (= Medium Literatur 4), str. 1-26, osobito str. 12 f., shvaća kao sustavni pojam koji, za razliku od »referencijalnog« označava govornu situaciju unutar samoga teksta čiji elementi nisu vezani uz izvantekstualnu realnost. Od »fikcionalnog« i »referencijalnog« kao sustavnih pojmova treba razlikovati povijesni pojam »literarnoga« (sinonimi: »pjesničko«, »poetsko«), koji je, kao i pojmovi o književnim rodovima, miješane semantičko-pragmatičke prirode (Michael Titzmann, Strukturale Textanalyse. Theorie und Praxis der lnterpretation, München, 1977 [= UTB 582, str. 399 f.] i sadrži varijabilnu kombinaciju kriterija prema kojima jedna kultura ubraja neki tekst u književnost.

12 Važna polazišta za pragmatičku historiografiju književnih rodova nudi Klaus-Detlef Müller (v. bilješku 2), str. 21 f., 126, 200 f., 352-361 [ulomci se nalaze i u ovoj knjizi str. 459 ff.].

13 Elizabeth Patton Wissman Bruss, L'autobiographie considerée comme acte litteraire, u: Poétique 5 (1974), gl. 17, str. 14-26 [tekst se u njemačkom prijevodu nalazi u ovoj knjizi, str. 258 ff.].

14 Rudolf Gottschall, Die Biographie der Neuzeit, u: Unsere Zeit. Deutsche Revue der Gegenwart. Mjesečnik uz Conversations-Lexikon, N. F. 10, 2 (1874), str. 577-593, 657-677.

15 Richard Hamann i Jost Hermand, Deutsche Kunst und Kultur von der Gründerzeit bis zum Expressionismus, sv. 1, Gründerzeit, Berlin, 1965, str. 89 f.

— Jost Hermand, Zur Literatur der Gründerzeit, u: Ibid., Von Mainz nach Weimar (1793-1919). Studien zur deutschen Literatur, Stuttgart, 1969, str. 211-249, osobito str. 220.

— Helmut Scheuer, Biographie. Studien zur Funktion und zum Wandel einer literarischen Gattung vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, Stuttgart, 1979, str. 62-151.

16 Günter Niggl, Fontanes »Meine Kinderjahre« und die Gattungstradition, u: Sprache und Bekenntnis, posebni svezak Književnoznanstvenoga godišnjaka (Literaturwissenschaftliches Jahrbuch) posvećenog Hermannu Kunischu u čast njegova 70. rođendana, Berlin, 1971, str. 257-279, osobito str. 76 f.

17 Günter Niggl (v. bilješku 16), str. 266-274.

18 Theodor Fontane, Werke, Schritten, Briefe, 2. izd. Uredili Walter Keitel i Helmuth Nürnberger, I. dio, sv. 5, München, 1980, str. 401.

— Charlotte Jolles, Theodor Fontane, Stuttgart, 21976 (= Zbirka Metzler 114), str. 89 f.

19 Hans Oppermann, Wilhelm Raabe in Selbstzeugnissen und Bilddokumenten, Reinbek, 1970 (= rowohlts monographien 165), str. 7-9.

20 Wilhelm Raabe, Sämtliche Werke, sv. 20, preradio Karl Hoppe. Göttingen, 1968, str. 482 i 496 (uz 'Altershausen')

21 Peter Boerner, Tagebuch, Stuttgart, 1969 (= zbirka Metzler 85), str. 66-68.

22 Podaci o godinama upućuju na razdoblje u kojem su zapisi nastali (podaci o izvorima nalaze se u dodatku [usp. s bilješkom 9] pod godinom početka zapisa), budući da dnevnici, za razliku od autobiografija, uopće nisu bili tiskani, ili su objavljeni tek dugo nakon što su bili dovršeni. Određena su iznimka Bahrovi dnevnici.

23 Navod iz jedne zabilješke iz proljeća 1922. u: Franz Kafka, Gesammelte Werke, izd. Max Brod: Hochzeitsvorbereitungen auf dem Lande und andere Prosa aus dem Nachlaß, novo izdanje, New York — Frankfurt/M., 1966, str. 388.

24 U: Tagebuch über Wien. Unos od 6. 9. 1913, priložen pismu upućenom Felice Bauer od 13. 9. 1913, u: Franz Kafka, Gesammelte Werke, izd. Max Brod: Briefe an Felice und andere Korrespondenz aus der Verlobungszeit, izd. Erich Heller i Jürgen Born. S uvodom Ericha Hellera, bez navoda o mjestu izdanja [Frankfurt/M.], 1970, str. 464.

25 Klaus-Detlef Müller (v. bilješku 2), str. 200-220.

26 Didier Anzieu, L'auto-analyse, son rôle dans la découverte de la psychoanalyse par Freud, sa fonction en psychoanalyse, s predgovorom Daniela Lagachea, Paris, 1959 (= Biblioth#que de Psychoanalyse et de Psychologie clinique), str. 175-196, 230-234.

— Philippe Lejeune, L'Autbiographie en France (v. bilješku 11), str. 95-104.

— Bruce Mazlish, Autobiographie und Psychoanalyse. Zwischen Wahrheit und Selbsttäuschung, u: Alexander Mitscherlich (izd.), Psycho-Pathographien I. Schriftsteller und Psychoanalyse, Frankfurt/M., 1972, str. 274 f., 283-287.

— Norbert Groeben, Literaturpsychologie. Literaturwissenschaft zwischen Hermeneutik und Empirie, Stuttgart i. o. 1972 (= Sprache und Literatur 80), str. 90-92.

— Ilse Grubrich-Simitis, Sigmund Freuds Lebensgeschichte und die Anfänge der Psychoanalyse. u: Sigmund Freud: Selbstdarstellung. Schriften zur Geschichte der Psychoanalyse, u izdanju i s uvodom llse Grubrich-Simitis, Frankfurt/M., 1973 (= Fischer — Taschenbuch 6096), str. 17-31.

27 Najinformativniji uvod u proletersku biografiju nudi Wolfgang Emmerich (izd.), u knjizi Proletarische Lebenslaufe. Autobiographische Dokumente zur Entstehung der Zweiten Kultur in Deutschland, sv. 1, Anfänge bis 1914, sv. 2, 1914. bis 1945, Reinbek, 1974, 1975 (= Rowohlt das neue buch 50, 61).

- Pregled velikih autobiografija koje su napisale žene na prijelazu stoljeća daje Kay Goodman: Die große Kunst, nach innen zu weinen. Autobiographien deutscher Frauen im späten 19. und frühen 20. Jahrhundert, u: Wolfgang Paulsen (izd.), Die Frau als Heldin und Autorin. Neue kritische Ansätze zur deutschen Literatur. Bern, München, 1979, str. 125-135.

28 Pseudonim autora i tajnovitost izdavača objavljeni su i razriješeni tek nakon 37 godina u izdavačevu autobiografskom romanu. Leonhard Frank, Links wo das Herz ist. Roman, München, 1952; Ilustrirano novo izdanje, München, 1967. str. 107 f., 112-115.

29 Theodor Däubler, Expressionismus, u: Ibid., Der neue Standpunkt [l. izd. 1916], 2-4. tisuće Leipzig, 1919, str. 179-194, osobito str. 180; usp. također Däubler 1915, str. 43, 84 i dr.

30 Ernst Bertram, Nietzsche. Versuch einer Mythologie, Berlin, 1918, 6. neizmijenjeno izd. Berlin, 1922, str. 1.

31 Imajući na umu naslovni pojam »Selbstdarstellung« (samoprikaz), jedan je od recenzenata edicije o izdavaču Meineru koji je pokrenuo niz iz 1921. godine rekao sljedeće: »Skovao si je... pojam i riječ, Selbstdarstellung' kako bi izrazio da se ono što što on želi ne podudara s pojmom, Selbstbiographie'; njegova je namjera, za razliku od toga, bila objaviti samopredstavljanja kroz djela (autoergografije).« (otisnuto u dodatku 1. sveska djelimičnoga niza »Der deutsche Buchhandel [...]«). Karakteristično je da je izdavač teološkoga dijela niza (sv. 1, str. V) taj pojam ponovno okrenuo ka subjektivnome koristeći se hiperboličnom složenicom »autoergobiografija«.

32 Usp. sa zaključkom izdavača filozofskoga dijela niza, sv. 6, 1927, str. III f.

33 U okviru njemačkoga cjelokupnog izdanja Strindbergovih djela (»Strindbergs Werke«) objavljen je i dio naslovljen »Lebensgeschichte« u 5 svezaka koje je od 1908. do 1918. izdao Georg MüllerGeorg Müller u Münchenu i Leipzigu. 34 Ekstatische Konfession, prikupio Martin Buber, Jena, 1909; novo izmijenjeno izdanje Leipzig, 1921, — Schöpferische Konfession [izd. Kasimir Edschmid], Berlin 1920 [1919] (= Tribune der Kunst und Zeit. Zbirka rukopisa, izd. Kasimir Edschmid, 13).

35 Klaus Kanzog, Schlüsselliteratur, u: Reallexikon (v. bilješku 4), sv. 3, Berlin, 21977, str. 646-665, osobito str. 664.

— Za ključnu literaturu münchenskoga umjetničkoga kruga reprezentativan je Reventlow 1913.

36 Carl Spitteler, Meine frühesten Erlebnisse. Govor održan 13. siječnja 1916. u Luzernu, u: Ibid., Gesammelte Werke, sv. 9, izd. von Werner Stauffacher, Zürich, 1950, str. 590-594, osobito str. 590 f.

37 Ulrich Böhme, Fassungen bei Ernst Jünger, Meisenheim, 1972.

38 Predgovor za »Der rasende Reporter« (1925, d. i. 1924), u: Egon Erwin Kisch, Gesammelte Werke in Einzelausgaben. Izd. Bodo Uhse i Gisela Kisch, sv. 5: Der rasende Reporter. Hetzjagd durch die Zeit. Wagnisse in aller Welt. Kriminalistisches Reisebuch, Berlin i Weimar, 1978, str. 659 f.

— Ibid., Mein Leben für die Zeitung, u: Der Schünemann-Monat (Bremen), godište 1928, str. 922-926, tiskano u: Egon Erwin Kisch, Reportagen, Izbor i pogovor Erharda Schütza, Stuttgart, 1978 (= Reclams Universal-Bibliothek 9893), str. 5-13, osobito str. 6-9.

39 Adrian Hsia (izd.), Hermann Hesse im Spiegel der zeitgenössischen Kritik, Bern i München, 1975, str. 4 i 179-190.