Romaneskni element moderne autobiografije i sud povjesničara

Romaneskni element moderne autobiografije i sud povjesničara

Kao i mnogi drugi pojmovi u znanosti o književnosti, i pojam autobiografije mnogoznačan je i može se primijeniti na niz veličina: na poseban žanr (autobiografija u užem, »pravom« smislu), ali i na skupinu ili kompleks nefikcionalnih (uglavnom proznih) tekstova. U potonjem slučaju, kao autobiografija u širem smislu, ona obuhvaća i biografiju, memoare, dnevnik, pisma, književni autoportret, putopis, apologiju, ljetopis, filozofsku refleksiju o samome sebi, aforizam, filozofsku prozu, političku publicistiku i satiru, esej, feljton, dijalog, fragment i propovijed. Osim toga, pojam autobiografskoga može se odnositi i na elemente književnog djela, tip diskursa, ulomke, umetke, stil pisanja, likove, strukture i gradivo.

U ovdje pripremljenom izboru iz germanističkih priloga teoriji i povijesti autobiografije prevladava shvaćanje autobiografije kao žanra nefikcionalne književnosti. Tek se usput upozorava na teškoće oštrog razgraničenja autobiografije od ostalih nefikcijskih vrsta, koje su i same vrlo često sastavnice, u većoj ili manjoj mjeri, autobiografije u užem smislu. Dva su priloga književnopovijesno koncipirana i pokrivaju razdoblje od 1870. do 1900 (Sprengelov tekst), odnosno od 1890. do 1923 (Hoffmannov članak), te uz autobiografiju obrađuju niz nefikcionalnih proznih žanrova vrijednih spomena u povijesti književnosti njemačkoga jezičnog izraza.

Nemogućnost jasnoga međusobnog razlikovanja autobiografskih književnih vrsta, međutim, nije veća od ambivalencije koja još uvijek vlada pri pokušaju klasifikacijskog razgraničenja nefikcionalnih i fikcionalnih žanrova, autobiografije s jedne i stvaralačke proze s jakim autobiografskim momentima s druge strane. Zbunjenosti pridonose konvergentni procesi autobiografiziranja fikcionalne književnosti, odnosno fikcionaliziranja autobiografije. Termin »autobiografski roman« na sličan način proglašava potrebu razlikovanja fikcionalnog samosemantiziranja od jasne referencijalnosti prema povijesnoj stvarnosti apsurdnom. Dok neki književni znanstvenici ponavljaju tezu o dvostrukoj, janusovskoj (referencijalno-fikcionalnoj) naravi autobiografije (npr. Glagau, Hoffmann, Eigler i Gruber), drugi ne odustaju od pokušaja da oštro omeđe referencijalnu narav i historiografsko-psihološku korist od upoznavanja individualnoga životnog puta autora autobiografije (Aichinger i Tarot). Potonju poziciju u književnoznanstvenom proučavanju autobiografije karakterizira stajalište da autobiografija može poslužiti kao potkrepa interpretacije fikcionalnog dijela opusa (po W. Diltheyu ona je instrument antropološke hermeneutike). Autobiografija nudi naknadni komentar o prije nastalim djelima, ali omogućuje i povijesno dokumentiranje samoga pisca. Tu je autobiografija pravi iskaz o stvarnosti, svjedočanstvo o životnom raspoloženju jednoga vremena. Ako i ne apsolutno historiografski istinita, ona je psihološki uvjerljiva i autentična, ona govori o nekakvoj »višoj« istini. Ona je vrsta subjektivnog prikaza objektivnoga povijesnog procesa, pokušaj da se dade cijela stvarnost individualnog života kao i refleksija unutarnjega životnog razvoja. Autobiografija je često na razini jezične strukture analogna s fikcionalnom prozom. Jedina se prava razlika očituje u recepciji: čitatelj ima specifično očekivanje u odnosu na autobiografski tekst i pri samoj lektiri sklapa poseban (Lacanov) ugovor; nacrt i intencija djela također povlače za sobom razlikovanje od fikcionalne proze.

Ima više vrsta autobiografija: dokumentaristička, ispovjedna, iz donjih slojeva društva, feministička, situacijska, biografski orijentirana, monumentalna, fingirana, semiautobiografija. U novije inačice treba ubrojiti npr. fragmentarnu, apsurdnu, hibridnu i onu distanciranu od samog autora...

Autobiografija je eksplicitno nefikcionalno djelo, trenutak istine (ili pak naprotiv glume i uključenja psiholoških mehanizama obrane?!) u kojem se autor više ne koristi maskom fikcionaliziranja — možda se umorio od »izmišljanja« i »pretvaranja«? — i želi čitatelja uvjeriti u to da mu više ništa ne skriva, da mu pripovijeda priču svojega vlastitog života bez »zezancije«, estetskog prenemaganja i fikcionalnog transponiranja.

Tematski blok priredio i uvod napisao Željko Uvanović

Uvod

U posljednjoj trećini 18. stoljeća pojavila se nova književna vrsta, njezina se razvojna linija nastavlja i uživa najživlji interes sve do današnjeg dana: riječ je o modernoj autobiografiji.1 Moramo je promatrati kao najodlučniji izraz našeg individualističkog duhovnog stajališta. No ona ne odražava samo stajalište pojedinca; autobiograf opisuje svoju epohu i svoje suvremenike. Bez obzira na to koliko je to pripovijedanje individualno obojeno, uvijek zadržava jaku koncentraciju općepovijesnog života.

Zato se često postavlja pitanje: koja je vrijednost autobiografije kao povijesnog izvora? Odgovor je obično nepovoljan: autobiografiju se, kao i političke memoare zbog njihova subjektivnoga karaktera, stavlja na istu razinu kao krajnje sumnjive svjedoke, te je ocjena njihove vrijednosti povijesnog izvora bila uvijek najniža. Poneki su jednostavno vlastite opise života odbacili kao »psihološku poeziju«.

Koliko zapravo malo takvi opći vrijednosni sudovi govore o velikom rodu književnih izvora što obuhvaća najrazličitije produkte i koliko su takvi sudovi nužno jednostrani i neobvezatni, može pokazati i pogled na povijesnu praksu. Promotrimo li barem jednu od mnogobrojnih biografija posvećenih Goetheu ili Rousseauu, možemo vidjeti kako su se sastavljači obilno koristili osobnim ispovijedima obaju umjetnika. Kakav bi goli kostur ostao od povijesti Goetheove i posebno povijesti Rousseauove mladosti kad bi izbacili sve one životne elemente što su ih biografi posudili iz Poezije i zbilje i Ispovijesti! Naravno, upitno je jesu li oni prethodno temeljito ispitali svoj glavni izvor, a to u većini slučajeva moramo zanijekati ili barem sumnjati u to. U pravilu to osjetljivo mjesto ne bi ni spomenuli ili bi ga zaobišli letimičnom primjedbom.2

Istraživanje koje bi udovoljilo barem najskromnijim zahtjevima o vrijednosti obiju najznačajnijih autobiografija svjetske književnosti ili bilo koje druge autobiografije kao povijesnog izvora još ne postoji3 niti je obrađeno pitanje kako treba postupati s takvim izvorima.

Kao što je zanemarivan problem kritičkog promatranja izvora, tako nije obrađivano ni pitanje o karakteru moderne autobiografije kao književne vrste. U pravilu se na autobiografiju gleda kao na vrlo bliskog srodnika političkih memoara.4 Nećemo poricati da među tim rodovima postoje dodirne točke i često ih dijeli samo tanka granica. Ali pogrešno je autobiografiju označiti kao cijep memoara i lišiti je njezina samostalnoga karaktera. U tom slučaju zbog daljnjeg rođaka ne vidimo njezina najbližeg srodnika, njezina tjelesnog oca što živi i diše u sasvim apolitičnom zraku a to je psihološki roman.

Moderna autobiografija kći je romana i baš je taj odnos najvažniji za kritičko obrađivanje izvora. Dok u kritici memoara uglavnom moramo istraživati u kojoj je mjeri autor bio pod utjecajem neke političke tendencije, kod autobiografije riječ je o pronalaženju sasvim drukčije oblikovanih, daleko suptilnijih, daleko teže objašnjivih elemenata, naime o izdvajanju romanesknih sastavnih dijelova što autobiograf svjesno ili nesvjesno dodaje djelu.

Taj je romaneskni element najuže povezan već sa samim nastankom moderne autobiografije, i to se može izvesti iz biti književne vrste kao takve — to je predmet prvog (općeg) dijela našeg istraživanja. Ali ne smijemo se ograničiti na promatranje romanesknog faktora, kako god on bio važan za kritičko istraživanje izvora, jer ni u kom slučaju ne prikazuje dovoljno karakter nove autobiografije. Zato on dolazi u obzir tek u drugom redu pored izrazite psihološko-individualne značajke što autobiografskom žanru uistinu daje pečat i time zaslužuje posebnu pažnju.

U drugome (specijalnom) dijelu istraživanja pobliže ćemo osvijetliti djelotvornost romanesknog elementa na jednom primjeru iz izobilja bogatoga kontrolnog materijala koji rijetko kakav drugi književni žanr posjeduje.

[...]

Rousseau

U našoj analizi konačno dolazimo do elementa što je, kako je već najavljeno, najvažniji za kritičko istraživanje izvora, dakle do romaneskne sastavnice Rousseauovih Ispovijesti. Taj nas faktor upućuje na područje na kojem se moderna autobiografija u pravom smislu pripremala i odrastala. Jer ako u Rousseauu vidimo njezina tvorca, ne smijemo zaboraviti koliko on duguje književnom razvoju prije njega, a posebno usponu romana.

Ovdje možemo samo podsjetiti kako se roman sredinom 18. stoljeća, uglavnom pod utjecajem Richardsona, razvio u bogatiji izraz duševnih raspoloženja i produbljene karakterizacije te pokušavao ocrtati stvaran život i realne ljude.5 Poznat je golem utjecaj engleskog obiteljskog romana na Rousseaua; no on je svoj materijal pounutrio mnogo snažnije od Richardsona. Rousseau se mogao pohvaliti odbacivanjem golemog aparata likova i neobičnih događaja čijim je gomilanjem Englez pokušavao privući čitatelje, kao i grubih vanjskih sredstava zabave, te je unatoč malenom broju likova i jednostavnoj radnji pobudio najživlje zanimanje.6 Dakle, jaku psihološku težnju što obilježava Rousseauove Ispovijesti u začetku nalazimo već u Heloďsi.

No, najčudniji znak što upućuje na usku srodnost psihološkog romana i autobiografije jest Rousseauova sklonost da i u svoje romane Heloďsu i Emile unese intimne osobne doživljaje, npr. ljubavnički odnos s groficom Houdetot. Time su roman i stvarnost povezani u nerazrješivu zajednicu. Da bi doista životno i uvjerljivo prikazao duševna uzbuđenja svojih junaka crpi iz svježeg izvora vlastitog iskustva te su njegovi romani istodobno i rane studije za Ispovijesti. On ih je mogao kao poslije Goethe Godine naukovanja Wilhelma Meistera nazvati »pseudoispovijestima, u kojima su izmišljeno i doživljeno nedjeljivo povezani«.7 A sjetimo li se Davida Copperfielda ili Zelenoga Heinricha, primijetit ćemo kako i danas dvospolna vrsta u romanu skrivene biografije nastavlja život.

Ta što na svjetlost dana jasnije iznosi blisku srodnost romana i autobiografije do te uske veze? Dvije su vrste odijeljene samo tankim granicama stajale u odnosu živog međudjelovanja prenoseći tako jedna drugoj plodne poticaje. Autobiografija u povijesti modernog romana treba dobiti važno poglavlje.

Slično kao što romanu pronalazimo autobiografske zalete, u vlastite opise života lako se uvlače romaneskne sastavnice. Tako u Rousseauovim Ispovijestima mnogobrojni opisi, npr. zaokružena epizoda posvećena susretu s gospođicama von Galley i von Graffenried, odmah najavljuju romaneskni karakter. Možemo čak tvrditi da najuspjelije dijelove romana obilježava vedri novelistički duh što nas navodi na sumnjičavo pitanje — nije li ovdje piščeva živahna mašta prekrila sjajnim pokrovom trijeznu stvarnost.

Opravdanje za ta kritička promišljanja vlastita su Rousseauova priznanja. Zar ne kaže već u uvodu Ispovijesti kako je rupe u sjećanju popunio unošenjem »nebitnih ukrasa«.8 On doduše pridodaje zaklinjanje da je pri takvim izmišljanjima prikazao istinitim samo ono »za što je znao da bi moglo biti istinito — a nikada ono za što je znao da je neistinito«. Ali ta nadopunjavajuća djelatnost fantazije ipak je operacija što zamućuje stvarno stanje stvari i izjednačava se odricanjem od stroge povijesne istine.

Još uvjerljivije poziva na kritički oprez kasnija Rousseauova izjava. U Ręveres postavlja sljedeće zanimljivo promatranje o načinu nastanka ispovijesti:

Svoje sam ispovijesti napisao kad sam već bio star i gadile su mi se... tašte radosti života. Pisao sam ih po sjećanju koje me često izdavalo ili mi pružalo samo nepotpuna sjećanja; njegove sam praznine popunio pojedinostima što sam izmislio kao dopunu tih sjećanja, no nikada nisu bili u neskladu s njima. Rado sam naširoko pisao o sretnim satima svog života i katkad sam ih uljepšavao ukrasima nježnog žaljenja.9

Te su rečenice opsežno priznanje. Otkrivaju nam da je Rousseau barem dio svoje životne priče poetski preformulirao i poslije joj kao Goethe svojoj pridodao značajan romaneskni element. Za nas je najznačajnije opažanje da je Goethe autobiografski zadatak tehnički shvatio slično kao Rousseau. I njemu je bilo jasno da mu je u visokoj starosti nemoguće svježe dočarati sjećanja na mladost bez varki i živahnih tonova.10 Koliko mu je popuštanje sjećanja smetalo vidi se iz priznanja prijateljima, npr. Klingeru, kojega je izvijestio da »sjećanje valjda dostaje činjenicama« i da ono »u nama ne može uvijek probuditi dojmove koje smo tada primali, već se često guraju kasnije refleksije«.11 A Zelteneru je gotovo priznao da je u kasnijim godinama nemoguće napisati autobiografiju a da se u sjećanjima na prošlost ne pusti djelovanje mašte.12 I Goethe je kao i Rousseau bez obzira na pripomoć pjesničke mašte imao ozbiljnu namjeru u svojoj životnoj priči »uvijek izraziti samo osnovnu istinu« i ne pomutiti ili iskriviti je dodavanjem poetskih elemenata.

Jednostavno moramo pomisliti da je nemoguće uvijek upravljati neukrotivim letom mašte kako stari majstor vjeruje. Za naše je svrhe u svakom slučaju vrlo značajno priznanje pjesnika, budući da oni u rješavanju autobiografske zadaće često napuštaju povijesno tlo i pribjegavaju prozračnom carstvu fantazije. I Rousseau i Goethe prebacuju odgovornost za te odmake od čisto povijesnog prikaza vlastitog života svojoj visokoj životnoj dobi i time povezanim slabljenjem sjećanja. Međutim, nije li svaki pokušaj biografskog sjećanja na prošlost ugrožen tom opasnošću te se sklonost romanesknim slikama i likovima može objasniti samom biti zadatka što toliko potiče i budi umjetničku snagu u čovjeku?

[...]

Goethe

Kao što po klasično usavršenom oblikovanju materijala Goethe Rousseaua dovodi do savršenstva, to čini i u postavljanju i rješavanju autobiografskog problema. Goethe se nadovezuje na svog prethodnika, no svoj zadatak ispunjava u donekle izmijenjenu smislu.

Rousseau, a posebno Moritz svojim su opisima života namjeravali pridodati objektivan, gotovo znanstveni karakter; psihološka promatranja koja su iznijeli trebala su nauci o duši dati vrijedne priloge. Sanjali su o novom dobu ljudske spoznaje. Nastrane nade kojima se Moritz prepuštao gore smo upoznali.13

Od takva zastranjivanja na znanstveno područje Goethea je sačuvao njegov promišljeni sud, a prije svega smisao za umjetnost. Prije smo upozorili na njegove izjave koje pokazuju da je sigurno bio svjestan granica što slabljenje sjećanja odmah postavlja svakom autobiografskom pothvatu te da se po prirodi stvari u opisivanje vlastitog života uvijek uvlači jak subjektivni moment,14 i mogućnost ljudske samospoznaje kao apsolutan zahtjev vrlo je ograničena i nedostižna, čak nezdrava i besmislena.15 Ma kako se u mladosti marljivo zanimao za psihološka pitanja kao što pokazuju njegovi prilozi za Lavaterove fiziognomijske fragmente,16 ipak je bio nesklon autobiografske radove skrojiti po Moritzovu primjeru u tobože znanstveni cilj. Autobiografiju nije promatrao kao psihološki dokument, već kao prasliku ljudskog života što zahtijeva općenitiju važnost, te rješenje zadatka nije tražio u znanstvenome već u umjetničkom smjeru.

Doista značajna za Goetheovo shvaćanje autobiografskog problema njegova je izjava Eckermannu. Iako se ponajprije odnosi na Poeziju i zbilju, odgovara i ranijim Goetheovim radovima, npr. Wilhelmu Meisteru. On prijatelju priznaje da u priči o Sesenheimu kao i u Srodnostima po izboru nema ni jednog detalja koji nije doživljen, ali isto tako ni jedan detalj nije onakav kakvim je doživljen. To priznanje jasno pokazuje da je Goethe svjesno i principijelno odustao od povijesno istinitog prikaza vlastite životne priče slijedeći više poetske namjere. Činjenica da Poeziju i zbilju moramo promatrati više kao umjetničko djelo nego kao povijesni dokument proizlazi i iz stroge zabrane objavljivanja mladenačkih pisama Salzmannu; budući da se pribojavao da pozitivan dojam što je u Poeziji i zbilji ostavilo opisivanje vremena provedena u Strassburgu ne bi konačno uništile »razasute nepovezane realnosti«.17

O povijesnoj se istini Goethe malo brinuo; poetskom slobodom koristio se faktografijom i modelirao je u vlastite svrhe. Eckermann izvještava da je Goethe pojedinačne činjenice iznosio samo da bi potvrdile dojam više istine. Goetheu je bilo najvažnije da vlastitu višu istinu izrazi jasno i cjelovito. Jer težio je za time da povijest svoje mladosti »podigne iz sfere niže realnosti« uvođenjem viših filozofskih tendencija i oblikuje ju kao simbol ljudskog života.

Oblikovanje materijala prema filozofskim i umjetničkim nazorima možemo zamijetiti već i u Ispovijestima lijepe duše. One nisu, kao što je gore već istaknuto, uvrštene kao slobodne epizode, već predočuju opću višu istinu koja bi na životni tijek junaka romana trebala imati povoljan utjecaj. U značajnom razgovoru između ujaka i nećakinje na vjenčanju Lotharovih i Natalijinih roditelja ta se općenita istina prikazuje najsvjetlije kao životni rezultat produhovljene pjesničke duše.

Po ujakovoj izjavi vrline najdostojnije poštovanja u čovjeku jesu odlučnost i dosljednost. Nećakinja pokazuje da u velikoj mjeri posjeduje te osobine kad odlučno otkazuje mladoženji koji ne shvaća njezine vjerske potrebe. Tu odluku ujak hvali ovim riječima:

Vi ste, draga nećakinjo, izabrali možda najbolji dio. Pokušali ste svoje ćudoredno biće i duboku prirodu punu ljubavi uskladiti sa samom sobom i s najvišim bićem. Da ste se Vi, moja prijateljice, kad je vaša najveća potreba bila živjeti u skladu sa svojom moralnom prirodom, umjesto te velike i smjele žrtve postavili između svoje obitelji, svog zaručnika, možda supruga, nikada ne biste u takvoj vječnoj suprotnosti sa sobom uživali ni jednog trenutka zadovoljstva.

Životopis lijepe duše baš je time trebao uzorno djelovati na Wilhelma Meistera i to je vidljivo iz Natalijinih, Jarneovih i Abbeovih upozorenja. Također je znakovito da pjesnik tjelesnu i moralnu blizanku lijepe duše, Nataliju, pretvara u Wilhelmovu životnu družicu.

Kao i u Poeziji i zbilji i u biografiji gospođice von Klettenberg, uvrštenoj u Godine naukovanja, Goetheova umjetnost računa s određenim, dobro proračunatim djelovanjem. Pjesnik se ne želi ograničiti na jednostavno pripovijedanje; njemu nije kao povjesničaru vjerno odražavanje prošlosti samo sebi svrha i nužan zahtjev. Mnogo mu je važnije ostvarenje njegovih umjetničkih i filozofskih namjera te on po uzoru na njih slobodno i samovoljno oblikuje materijal. Lako je uvidjeti u kojoj mjeri takvo oblikovanje materijala otvara prostor utjecaju romanesknog elementa.

Umjetničko-filozofsko obilježje, kod Goethea izraženo potpuno svjesno i snažno, svojstveno je svim modernim autobiografima, ako uopće imaju kapljicu poetske krvi u venama. On ne baca na tržište, poput Rousseauovih i Goetheovih prethodnika, niz sirovih neobrađenih blokova, već se trudi materijal obraditi i planski pažljivo ga urediti. Njegov se pogled ne zaustavlja na pojedinačnom događaju; on je ponajprije usmjeren na cjelinu vlastitog života koju shvaća kao jedinstven proces u kojem se odražava njegova osobnost, ali i opća sudbina čovječanstva. Zato ne pripovijeda više doživljaje i djela naivno i iskreno kao autobiograf prijašnjih epoha ne brinući se o sudu nasljednika, već promišljeno vrednuje svaki događaj i svako djelo pokušavajući ih protumačiti i dovesti u sklad i vezu s razvojem svojega karaktera i tijeka života.

Iz niza slabo povezanih zbirki anegdota i priča ili jednolične kronike autobiografija je tijekom 18. stoljeća postala složena književna umjetnina. No, nije li paralelno s tim napretkom onemogućeno kritičko vrednovanje autobiografije kao povijesnog izvora? Zar se ne moramo pribojavati umjetničke subjektivnosti autora što do detalja prožima njegovo djelo i svjesno ili nesvjesno ispravlja ili mijenja sve dijelove?

[...]

O podrijetlu romanesknog elementa

U prethodnim smo poglavljima promatrali djelovanje romanesknog elementa na pojedinim poučnim primjerima i sad želimo u istraživanju napraviti korak naprijed. Romaneskni se faktor uvijek uvlači ondje gdje sjećanje napušta autobiografa, i ta je činjenica za nas tako nepobitna da joj ne treba nikakvo daljnje objašnjenje. Ali ona je ipak samo negativne prirode i ne razjašnjava nam pod kojim utjecajima mašta dopunjava i preoblikuje razasute varljive slike nepotpunog sjećanja. Zato se pitamo: čime je fantazija autobiografa odlučno potaknuta i kako dobiva stvarni sadržaj? Koji je poticaji zavaravaju i pretvaraju djeliće sadržane u sjećanju u iskrivljenu sliku stvarnosti?

U kojem ćemo smjeru morati potražiti odgovor na ta pitanja upućuje istraživanje iz prethodnog poglavlja o odnosima između Rolanda i Marie Phlipon.18 Promatrali smo kako snažno raspoloženje utječe na autobiografski prikaz i falsificira ga u osjećajima gospođe Roland prema suprugu u zadnjim mjesecima života kad je strast što je nekad osjećala za drugoga čini nepravednom prema prošlosti. Potpuno je svladana osjećajem duboke odbojnosti prema Rolandu te se uopće ne može prisjetiti svoje prijašnje iskrene ljubavi. No, budući da niječe te osjećaje, prikaz krize iz 1779. godine ima zjapeću prazninu: iz njega je uklonila upravo onaj faktor koji je najodlučnije utjecao na njezino ponašanje. Zbog toga više nije mogla shvatiti prošlost i umišljala je da je 1779. djelovala upravo kako bi u sasvim promijenjenim okolnostima djelovala godine 1793. te je tako njezina živahnim duševnim raspoloženjem obilježena mašta u praznini sjećanja načinila izmišljenu sliku što stvarnosti sliči samo u slabom orisu.

Daleko se veći broj gore kritiziranih stajališta gospođe Roland može u konačnici svesti na promjenu njezina raspoloženja. Ako usporedno bacimo pogled na najupadljivije pogreške koje je počinila u dijelovima autobiografije što smo je proučavali, u nekima ćemo naći srodnu karakteristiku: gospođa Roland si ponovno krivo pripisuje djelatnu ulogu ondje gdje se, što je dokazano, ponašala samo patnički. Tako tvrdi da je doktora Gardannu odmah otjerala iz službe kad se usudio žaliti na netaktična istraživanja njezina oca. La Blancherija je za kaznu za njegovo bezobzirno postupanje razotkrila i istjerala iz kuće. Konačno, u krizi koja se odigrala između nje i Rolanda u godini 1779. zaruke su navodno prekinute njezinom odlukom: kada je Phlipon svog zeta povrijedio uvredljivim pismom, Marie tvrdi da je odmah uputila hladno pismo prekida zaručniku.

U svim tim slučajevima susrećemo se s kasnijim samozavaravanjima gospođe Roland. Čak smo mogli i dokazati da prije ni slično nije postupala. Kako možemo objasniti to ponovljeno izokretanje stvarnog stanja stvari? Koliko su ovdje romaneskne sastavnice čudno povezane još je jasnije kad se približimo mjestima u autobiografiji što smo sami označili. Dobivamo dojam da su potekli iz jednog raspoloženja; da, čak nam se nameće opažanje da su ti tobožnji doživljaji ispričani u istom tonu s gotovo jednakim izrazima.

[...]

U općem dijelu naše rasprave primijetili smo kako moderni autobiograf pokušava psihološki produbiti svoju zadaću stavljajući u središte promatranja uglavnom nutarnji život i stvaranje karaktera te vanjske doživljaje podvrgava toj svrsi, tj. po mogućnosti ih dovodi u vezu sa svojim bićem. Tako i gospođa Roland ima sasvim određenu predodžbu o svom karakteru: raspolaže sigurnom svijesti da je njezinoj osobi svojstvena značajka veličine ili čak herojstva te samu sebe tako jednom naziva »héroďne du grand genre«.19

[...]

[...] Zar se treba čuditi što ona na mjestima gdje joj je sjećanje nesigurno podupire svoju životnu priču idealima što potpuno ispunjavaju njezinu dušu, kad je bez ikakve sumnje uvjerena da je i u ranijim vremenima djelovala kao što bi činila kao zrela žena?

[...]

No kao izrazit utjecaj što raspoloženje autobiografa ima u prikazu ranijega životnog razdoblja način je kako gospođa Roland pod dvostrukom vlašću odbojnosti prema suprugu i junačkog oduševljenja samom sobom godine 1793. predočuje kao činjenicu ono što je prije u stvarnosti bila puka mogućnost i nije provedeno. Zar je potpuno zaboravila odlučnu prepreku što je 1779. spriječila put njezinu ponosnom naumu, dakle iskrenu ljubav prema Rolandu.

Iz navedenih dokaza zasigurno se vidi kako očito autobiograf naginje vrednovanju po osnovnom raspoloženju u kojem živi i diše u doba pisanja kad rekapitulira svoj život protekle epohe i sebeljubivo se štiti, izokrećući stvarno stanje činjenica i falsificirajući njihovu bit. Iz tog raspoloženja sastavlja sliku života i bića i tu je glavni izvor romanesknih elemenata. Zato će povjesničar pri istraživanju autobiografije morati pažljivo uzeti u obzir raspoloženja i dojmove pod čijom je vlasti nastao rad; i mora paziti na njih kao glazbenik na note komada što svira.20

Kraj

Na kraju smo našeg istraživanja. Ali ne vjerujemo da smo svoj zadatak iscrpili u svim pogledima: sigurno se pri ispitivanju drugih spisa i izvora može pridodati pokoje važno i plodno promatranje o uvjetima nastajanja i biti romanesknog elementa.

Da ne budemo krivo shvaćeni, želimo na kraju dodati primjedbu za koju dosad nismo imali prigode. Ne smatramo da je romaneskni element tipičan za modernu autobiografiju. I druge vrste izvora, npr. memoari, prožeti su njime na nekim mjestima. No to je ipak sporedno, dok je autobiografija po podrijetlu i karakteru vrlo bliska romanu te je ondje najjače zastupljen. Naravno, nije slučajno da gotovo bez iznimke najbolje novije autobiografije potječu iz pera pjesnika i umjetnika. Privlačila ih je upravo umjetnička strana zadaće što ih navodi da primijene snagu umjetničkog oblikovanja. Oni su posudili vanjsku tehniku od umjetničkog oblika romana te svojim materijalom vladaju i upravljaju gotovo poetskom slobodom. Zato smijemo tvrditi: autobiografski zadatak u svojoj biti zahtijeva znatnu mjeru pravog umjetničkog dara te se na njega u pravilu osmjele stvaralačke prirode pune mašte. Već iz tog preduvjeta proizlazi činjenica da je izdvajanje romanesknog elementa iz autobiografskog izvora glavnina radnog polja za povjesničara. Po omjeru elementa mašte morat će procijeniti povijesnu valjanost ili nevaljanost danog životopisa.

U Hans Glagau: Die moderne Selbstbiographie als historische Quelle. Eine Untersuchung. Marburg: N. G. Elwert'sche Verlagsbuchhandlung, 1903, str. 1-6, 26-33, 54-60, 151-154, 157f, 163f, 165-168, izvadci

Prema: Die Autobiographie, zur Form und Geschichte einer Literarischen Gattung, ur. Günter Niggl. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1989, str. 55-71.

Prevela Milka Car

1 Naslov i neki podnaslovi potječu od izdavača zbornika.

2 Čak i tako istaknut povjesničar književnosti kao što je Hermann Hettner (Povijest književnosti 18. stoljeća, 2. dio, 5. dio, izdanje 1894, str. 485) ovako određuje pitanje o upitnosti izvora Rousseauove autobiografije: »Životna priča Rousseauova poznata je do najtajnijih pojedinosti. Sam ju je Rousseau razotkrio u svojim »Ispovijestima« uz nevjerojatnu otvorenost. Brojna pisma i najraznolikije znamenitosti suvremenika služe kao opravdanje i dopuna.« Po tome bi stvar bila krajnje jednostavna: pri prikazivanju Rousseauova života jednostavno bi se mogli držati »Ispovijesti«. Ali činjenica je kako nas sam Rousseau upozorava da ne vjerujemo lakovjerno njegovim navodima — i vraćamo se tome — da se nalazimo u nezavidnoj poziciji pri ispitivanju povijesti njegove mladosti jer raspolažemo samo oskudnim i nedovoljnim materijalom.

Kritičnije od Hettnera postupa Henri Beadouin, La vie et les ouvres de Jean-Jacques Rousseau, Paris, 1891, sv. I., II. Ali srž stvari ne dotiču ni njegovi prikazi (Sv I., Predgovor, S. III., IV., i Sv. II., str 510ff.). Kao i većina Rousseauovih biografa težište pitanja o upitnosti izvora vidi u odgovoru na pitanje je li Rousseau iskren istinski pripovjedač. Dolazi do sljedećeg rezultata: »S'il (Rousseau) n'est pas toujours vrai, s'il est męme possible de le prende souvent en flagrant délit de mensonge, habituellement, il est sincére. La nature de ses aveux n'est-elle pas męme ici la meilleure garantie de sa sincérité?«. Time je za Beadouina pitanje riješeno. On ne uzima u obzir da se Rousseau i uz najiskreniju želju da govori istinu mogao nenamjerno prevariti ili samozavarati, što se doista često i događa. A upravo tu je kvaka tog pitanja. Nama nije bitno želi li autobiograf reći istinu, već može li je uopće izreći.

Od Goetheovih biografa imenovat ću samo onoga koji je u odnosu prema Poeziji i zbilji uspio sačuvati potpunu samostalnost, a to je Richard Weisenfels, Goethe im Sturm und Drang, sv. I., 1894. Weisenfels je prvi put pokazao kako je Goethe u svojoj autobiografiji npr. u opisu lajpciških godina mladog studenta prikazao samo kao »prosvjetitelja, a ne nositelja Sturm und Dranga«. Tankoćutnim i oštroumnim korištenjem Goetheovih pisama Berlischu Weissenfels je uspio ponovno pronaći zapostavljena mjesta u Poeziji i zbilji. Iako nigdje nije principijelno dotaknuo pitanje vrijednosti Poezije i zbilje kao izvora, iz njegovih rezultata možemo primijetiti da ga je pravilno postavio.

3 Rasprava H. Düntzera, Goetheova istina i umjetnost kao izvor njegova mladenačkog života, u: Zeitschrift für den deutschen Unterricht VI., 1892, str. 382-424 ne zadovoljava. Na početku rasprave Düntzer točno primjećuje: »Nažalost su i najnoviji opisi Goetheova života preuzeli previše iz »Poezije i zbilje« gdje nema stvarne istine i pravi je prikaz slobodnog piščeva stvaranja. Konačno je došlo vrijeme da se pobije uvjerenje da je mnoštvo onoga što »Poezija i zbilja« tako poletno priča pisac slobodno izmislio ili čisto novelistički prikazao.« Kao što se vidi, Düntzer je problem točno postavio, no njegovo se istraživanje rasipa u niz trenutačnih, neodređenih primjedbi o pojedinim dijelovima u Poeziji i zbilji. Umjesto da čvrsto započne jednom točkom i npr. ispita prikaz lajpciškog vremena na temelju pisama mladoga Goethea sestri i Berlischu ostaje uvijek na pola puta sa sudovima što ne dopiru daleko.

4 Usp. Ernst Bernheim, Lehrbuch der historischen Methode, 2. izdanje 1894, str. 380, F. v. Wegele, Vorträge und Abhandlungen, izd. Graf DuMoulin Eckart, Leipzig, 1898, članak Die deutsche Memoirenliteratur, str. 193.

5 Još nam jako nedostaje dublje priznanje romana u 18. stoljeću, koje bi otprilike moralo odgovarati karakteristikama što ih je W. Dilthey dao u svojim Prilozima za studij individualnosti, u: Izvještaji sa sjednica Berlinske akademije, 1896, sv. I., str. 327ff.

6 Usp. Ispovijesti, u: J. J. Rousseau, Ouvres, izd. Musset-Pathay, sv. IV, str. 185ff. — Beaudouin točno primjećuje (vidi primjedbu 1), sv. I, str. 499: »Rousseau, toujours novateur... se proposait de ramener le roman ŕla simplicité de nature. Dédaignant les intrigues compliquées et les aventures extraordinaires, il voulait prendre l'homme par le dedans, au lieu de le prendre par le dehors; se faire le rapporteur et l'historien de son âme, de ses passions et de son cour, plutôt que des événements dont il était l'auteur ou le témoin, subordonner les faits aux sentimenst, les complications de l'intrigue aux développements de la passion.«

7 Usp. Karl Alt, Studije o povijesti nastanka Goetheove »Poezije i zbilje«, München, 1898, str. 2.

8 »Je n'ai rien tu de mauvais, rien ajoute de bon; et s'il m'est arrive d'employer quelque ornement indifférent, ce n'a jamais été que pour remplir un vide occasionné par mon défaut de mémoire.«

9 Rousseau, Ouvres (v. primjedbu 5), sv. 33, Ręveres, Quatriéme promenade, str. 74ff. — Značajan je i jedan pasus što poslije slijedi: »Il suit de toutes ces réflexions« zaključuje Rousseau svoja promatranja, »que la profession de véracité que je me suis faite a plus son fondement sur des sentimenst de droiture et d'equité que sur la réalité des choses et que j'ai plus suivi dans la plus suivi dans la pratique les directions morales de ma conscience que les notions absaites du vrai et du faux. J'ai souvent débité bien des fables, mais j'ai trés rarement menti.«

10 Usp. Goetheove primjedbe o nastanku biografskih anala, gdje on kaže među ostalim: »Nije pitanje da se količina sjećanja kojom smo promatrali prva vremena lagano gasi, da nestaje vedra osjećajnost a obrazovani razum svojom jasnoćom ne može zamijeniti vedrinu... Što dalje koračamo u život sve dobiva drugačiji izgled i na kraju gotovo dolazimo u iskušenje poput onoga geometra na kraju kazališne predstave uzviknuti: Ali što to treba dokazati?«, Izdanje Hempel, sv. 29, str. 327ff., citirano kod Alt (vidi primjedbu 6).

11 Weimarsko izdanje, Pisma, sv. 24, str. 251, Goethe Klingeru, 8. svibanj 1814, citirano kod Alt (vidi primjedbu 6).

12 Usp. Alt (vidi primjedbu 6), str. 80.

13 [Ovdje nije tiskano.]

14 Usp. gore prethodnu stranu — U Dnevnim i godišnjim novinama, Weimarsko izdanje, Djela, sv. 36, str. 62, Primjedba za godinu 1811, Goethe objašnjava da ga je njegovo, »najvećom pozornošću obrađivano djelo »Poezija i zbilja«, najdublje uvjerilo da čovjek u sadašnjosti i u sjećanjima vanjski svijet slikovito modelira po vlastitim osobinama.«

15 Richard M. Meyer, Goethe, Berlin 1894, str. 496, navodi sljedeću Goetheovu izjavu: Ovim priznajem da mi je veliki zadatak — Spoznaj samoga sebe! što tako značajno zvuči oduvijek bio sumnjiv kao lukavština tajno povezanih svećenika koji ljude nastoje zbuniti nedostižnim zahtjevima i navode djelatnošću protiv vanjskog svijeta u nutarnje lažno promatranje. Čovjek poznaje samo samog sebe, ako poznaje svijet koji spoznaje samo u sebi a sebe samo u njemu.«

16 Usp. Eduard v. d. Hellen, Goetheov udio u Lavaterovim fiziognomijskim fragmentima, Frankfurt na Majni, 1888, passim

17 Usp. Alt (vidi primjedbu 6), str. 9.

18 [Prikaz autora o Mémoires particuliers gospođe Roland 1795, prvo potpuno izdanje, izdavač C. A. Dauban, Paris, 1864, ovdje nije tiskan.]

19 Usp. Mémoires (v. primjedbu 17), str. 6: »Oui, Manon, c'est sinsi qu'on m'appelait; j'en suis fâchée pour les amateurs de roman; ce nom n'est pas noble, il ne sied point á une héroďne du grand genre; mais enfin c'était le mien, et c'est une histoire que j'écris.«

20 Da se to načelo mora uzeti u obzir i pri istraživanju političkih memoara, naglašava već Erich Marcks, Misli i sjećanja vojvode Bismarcka, Berlin, 1899, str. 68.