Problemi autobiografije kao jezično-umjetničkog djela

Problemi autobiografije kao jezično-umjetničkog djela

Budući da se autobiografija smatra rubnom pojavom književnoga stvaralaštva, koja prije pripada u područje »jezičnih djela«,1 znanost o književnosti tek se katkad osvrće na nju. Pregled istraživanja2 pokazuje, doduše, da je vrijednost autobiografije kao izvora, unatoč nekim sumnjama u »vjerodostojnost« u pozitivističkom smislu, u teoriji i praksi općenito priznata te da služi potkrepljivanju interpretacije i u pojedinačnim i u općim istraživanjima. Nadalje, postoje bibliografije i antologije. Vrijednost autobiografije kao zornoga, najosobnijeg čovjekova svjedočenja, koji kroz nju neposredno i živo progovara, nipošto se ne previđa; kulturnopovijesni je interes pri tome najčešće u prvom planu. Postoji nekoliko radova iz povijesti književnosti odnosno deskriptivnih radova, ograničenih u pogledu cilja, ali upotrebljivih za prvu ruku.3 Postojeće pojedinačne analize najvećim su dijelom specijalistički usmjerene, tako da se u njihovim okvirima opća problematika jedva obrađuje.

Tek se u novije vrijeme javljaju pokušaji shvaćanja autobiografije u njezinu književnom obliku, kao umjetničke tvorevine, i nastoji se pobliže odrediti njezina karakteristična struktura.4 Budući da upozoravaju na nove aspekte, ti radovi zavrjeđuju pozornost i iziskuju iscrpnu analizu. Suvremeno njemačko autobiografsko stvaralaštvo gotovo i nije analizirano kao književno-umjetnička struktura.5

Različite činjenice otežavaju i idiografsko i primarno sustavno istraživanje: ponajprije heterogenost cjelokupnoga kompleksa u kojem se kreće autobiografija, a potom posebne i jedinstvene odrednice koje konstituiraju autobiografiju i po kojima se ona razlikuje od drugih književnih vrsta. Problemi nastaju već pri pokušaju formuliranja valjane definicije. Osim glavne teškoće svakog tipologiziranja, hermeneutičkoga kruga, moraju se uzeti u obzir i promjene forme koje je autobiografija doživjela tijekom vlastitog razvitka; one su toliko dalekosežne da su jednog od najpoznatijih istraživača na tome području navele na rezignirajući zaključak kako uopće nije moguće dati definiciju koja bi vrijedila za sve epohe.6 No, i u ograničenju na samo jednu jezičnu zajednicu i određeno razdoblje, pitanje razgraničenja autobiografije od ostalih autobiografskih vrsta krajnje je osjetljivo. Teško je, naime, pronaći razlikovne elemente, čak i ako se unaprijed računa s izvjesnom nepreciznošću. Kritičkim pregledom postojećih pojmovnih odrednica može se zaključiti da do danas nema jedinstva ni s obzirom na formu ni s obzirom na sadržaj, štoviše, nesuglasje je toliko da se nailazi na sasvim različite definicije,7 jer se granice mogu postaviti ili preširoko ili preusko.

Polazište većine istraživanja čini prijevod riječi »autobiografija« (grč. autos = sam, bios = život, graphein = pisati). No, već u pobližem tumačenju pojedini se radovi međusobno razilaze. Postupa li se polako, u početku je moguće utvrditi tek sljedeće: 1. građu autobiografije nije moguće slobodno birati, nego je ona unaprijed zadana; 2. ta je građa život jednog čovjeka; 3. njegov život, međutim, ne opisuje neka druga osoba, već on sam.

Između pisca i djela postoji, dakle, sasvim poseban unutarnji odnos identiteta koji je temeljna odrednica autobiografije, ali istodobno i glavni uzrok nesigurnosti pri definiranju.

Situacija se, ionako dovoljno složena, povremeno komplicira uvođenjem pojmova »doživljajna«, odnosno »ispovjedna književnost«. Katkad se, s uporištem u Balzacovoj izreci »Les grands evénements da ma vie sont mes 420 oeuvres« i Goetheovu označavanju svojih djela kao »fragmenata jedne velike ispovijesti«, pojam »autobiografija« neopravdano proširuje: književna djela koja proizlaze iz individualnog doživljaja pisca i na bilo koji način svjedoče o posebnosti njegove osobe nazivaju se ne samo »autobiografskima« nego se označavaju kao autobiografije.8 Dosljedno tomu morao bi se svaki rezultat mišljenja, svaki filozofski sustav — kao rezultat često dugogodišnjega radnog procesa — nazvati »autokonfesijom autora i nekom vrstom nehotičnih i neprimijećenih memoara«,9 dakle također autobiografijom, makar u »najširem smislu«. Gusdorfova formulacija: »La vie, l'420 oeuvre, l'autobiographie apparaissent ainsi comme trois aspects d'une męme affirmation, unies par un régime de constante interférence«10 jasno pokazuje koliko lako, upravo na temelju »interférence«, može doći do miješanja različitih oblika i mogućnosti izraza osobnosti, a time i do uopćavanja, tako da svaki pokušaj pronalaženja upotrebljivoga radnog naziva propada već u početku. Stoga je potrebno pojasniti relacije na koje je upozoreno.

Pri tome bi mogla pomoći sljedeća razmišljanja: književno djelo može do određenog stupnja biti »doživljajno« djelo, ako doživljaj čini »temeljnu pretpostavku književnog stvaralaštva«. Književno djelo može imati i ispovjedni karakter »ako svjedoči o individualnoj osobnosti autora, njegovu biću, nastojanjima, njegovim pogledima na život i svijet«.11 Međutim, načelna je razlika u tome daje li doživljaj impuls književnome djelu ili se opisuje život jednog čovjeka u svoj njegovoj kompleksnosti. Treba, dakle, razlučiti pojmove »doživljaj« i »život«. Nadalje, namjera autobiografije uvijek je, premda na različite načine, usmjerena ponajprije na prikaz autorove ličnosti i njezina postanka, što, strogo uzevši, nije slučaj ni kod ispovjedne ni kod doživljajne književnosti. Stoga pojam »autobiografija« ne treba na taj način proširivati, nego ga treba zadržati za sasvim određenu književnu vrstu.

Izoliranjem pojma čini se da je stečena čvršća pozicija. Situacija je ipak i dalje složena; prijeko je potrebno raspraviti cjelokupni kompleks »autobiografskog spisateljstva«.12 Općenito se u tu skupinu ne ubraja samo »prava« autobiografija nego i memoari odnosno sjećanja, autobiografski roman, dnevnik, pismo, književni autoportret, filozofska refleksija o vlastitome ja, putopisi, apologije, katkad i kronike. Ukupnost varijacija pojma vrlo je velika, u sustavu nazivlja vlada velika nesigurnost, a poklapanja, do kojih uvijek iznova dolazi, suprotstavljaju se svim pokušajima da se povuku čvrste granice. Ipak postoji opća, premda često nejasno ocrtana, predodžba o tome da se autobiografija razlikuje od srodnih vrsta. To dolazi do izražaja već u nazivima: »prava autobiografija«, »autobiografija u pravom smislu«, »autobiografija sensu stricto«, »autobiographie proper«, »l'autobiographie proprement«.13 Pritom se misli na djela u kojima se najjasnije pokazuje specifična bit te forme, na primjer Augustinove Confessiones, Rousseauove Confessions, Goetheovo Aus meinem Leben. Dichtung und Wahrheit. Tu autor želi prikazati vlastiti život u svoj njegovoj složenosti, uobličiti razvitak svoje ličnosti, tendencija je usmjerena na totalitet, tj. na obuhvaćanje bitnih karakteristika. Time se vjerojatno još ne ocrtavaju precizne konture pojma, ali su ipak mogući — opreznim usporedbama — pokušaji nekih razlikovanja.

Relativno je lako izdvojiti one vrste koje u odlučujućim točkama ne odgovaraju spomenutim obilježjima, bilo da su određene svjesnim obraćanjem drugome (pismo), da daju samo kratak isječak iz života jednog čovjeka (putopis) ili osobito naglašavaju nekakav pojedinačni aspekt (izvješće o nekom događaju, ratni doživljaji). Takvi autobiografski zapisi moraju se često nazvati tek fragmentarnima; činjenice stoje u prvom planu, djelomice su nepovezane i neuklopljene u širi kontekst, a smisao im nije dan cjelinom života (knjige računa s osobnim pribilješkama, knjige bilježaka, dijelom i kronike). Naravno, postoje granični slučajevi. Konačno se s izvjesnom vjerojatnošću može reći da autorovi opisi vlastitih ratnih doživljaja ili godina zatočeništva, izvješća diplomatskih misija i izaslanstava, bilježenje važnih obiteljskih događaja itd., katkad mogu biti vrlo informativni autobiografski dokumenti, no uvijek pružaju razmjerno kratak (iako važan) isječak, a ne prikaz cijelog života.

Teže je pronaći kriterije za razlikovanje autobiografije od književnog autoportreta, odnosno filozofske refleksije o vlastitome ja. Statične samoanalize u suprotnosti su s jednom od temeljnih pretpostavki autobiografije, naime s povijesnim aspektom. Zbog primarne introspektivnosti prevladava refleksija, tako da je biografska okosnica, kronološki slijed činjenica, zapostavljena. No, sljedeća su razmišljanja od presudnije važnosti. Razvoj ljudskoga života u stalnoj je interakciji s okolinom. Međusobna veza izvanjskog i unutarnjeg svijeta vidljiva je u velikim autobiografijama. Trenutak retrospektivnog vrednovanja (stalna integracija doživljaja, događaja, susreta) također je važna sastavnica autobiografije. Nadalje, »opis« života implicira punoću i ekspresivnost jezika. Dojmljivost proizlazi iz autorove sposobnosti da presudne događaje oblikuje u skladu s njihovim karakterističnim značenjem te da živo i iscrpno pokaže različite mogućnosti i realizaciju svoje ličnosti. Sve tri točke — interaktivni odnosi, retrospektivno vrednovanje, kontinuirani prikaz — kod česte refleksije lako se zapostavljaju. Točnije je razlikovanje teško. Pitanje »memoara-autobiografije« mora se detaljnije razmotriti.14 Od sinonimne uporabe obaju pojmova preko skupnog naziva »memoarska književnost« za sve vrste autobiografskog pisanja do pokušaja opreznog razdvajanja — nailazi se na najrazličitija razgraničenja.15 Polazeći od podrijetla riječi (franc. mémoires = sjećanja) i vjerojatno najvažnijih djela te vrste u Francuskoj, isprva se može reći da se pisac memoara također prisjeća proteklog života, o njemu pripovijeda i obrazlaže ga. Slično postupa i autobiograf te je zbog te temeljne podudarnosti otežano jasno razlikovanje. Očigledno je riječ o razlikama koje je teško odmah uočiti, možda samo o nijansama. Memoari jače naglašavaju odnos prema okolini, ustupaju više mjesta izvanjskim događajima. Možda bi se moglo govoriti o većoj otvorenosti prema svijetu, zbog koje češće dolazi do konfliktnih situacija, a kao reakcija javlja se sklonost objašnjavanju i opravdavanju. Moglo bi se ustvrditi da je naglasak u svakom slučaju na opisu izvanjskih (često političkih) okolnosti i ličnosti iz javnog života, premda ne isključivo. Zbog labavije pripovjedačke strukture, karakteristične za memoare, u novijim se istraživanjima ističe nedostatak pravog »autobiografskog poticaja«.16 To znači da autor rijetko ponire u dubinu vlastitog života, njegova mu egzistencija ne postaje problem, zagonetka koju nastoji riješiti. To objašnjava katkad neobvezatan ton memoara, pogled često usmjeren na okolinu, pri čemu se ne pridaje važnost događajima koji određuju smisao autorova vlastitoga ja. Jasno je da su posrijedi fine razlike, no oštrije razgraničenje i ovdje je teško postići. Jer, javno djelovanje, djelovanje za zajednicu, težnja za ostvarenjem kulturnih, političkih, vojnih planova — sve to može jasno govoriti o čovjeku. Katkad se vrlo jasno osjeća kako se autor u suočavanju s »obiljem izvanjskog svijeta« oblikuje i razvija. Međutim, time prikaz nadilazi specifično memoarsko i prodire u srž ličnosti.

Relacije između autobiografije i dnevnika, odnosno autobiografskoga romana često se pokušavaju razjasniti problematičnim postupcima. Ni proizvoljni, subjektivni kriteriji ni prejaka usmjerenost prema tradicionalnim predstavnicima žanra ne vode mogućem rješenju. Vrlo lako se mogu previdjeti moderni razvojni tijekovi, diferencijacije i diskontinuirani prijelazi. Stoga treba uzeti u obzir određene preduvjete, tj. raspraviti najprije sferu i uvjete nastanka autobiografije.

Obrazac je već ocrtan nekim obilježjima: važnost se pridaje nastanku i daljem razvitku ličnosti, smislenim vezama, težnji totalitetu. Nadalje, bitno i temeljno značenje ima autobiografski poriv, dakle motiv koji potiče autora da pronikne u tajnu svoje egzistencije.

Namjera da se ispriča priča o vlastitom životu čini se pak na prvi pogled vrlo prirodnom. Pretpostavlja se da svaki čovjek sam najbolje poznaje vlastitu prošlost i da je najbolje upućen u važne događaje. Mnogi autori koriste se i najrazličitijim dokumentima, vlastitim ili tuđim: dnevnicima, pismima, bilješkama, izvješćima, usmenim ili pismenim obavijestima o vođenim razgovorima, pripovijetkama, katkad portretima i slikama. Uporaba toga materijala ima uglavnom svrhu prikazati vlastiti život »povijesno istinitim«. Teškoće koje priječe ostvarenje toga cilja (pogreške u pamćenju, pristranost, dakle psihološko-moralni problemi) u prvi mah se nipošto ne čine nesvladivima. Pretpostavlja se da ih je lako ukloniti objektivnošću, vjernošću činjenicama i namjerom da se bude apsolutno iskren. Na izvjestan način to možda vrijedi za izvanjski životopis, kroničku konstrukciju, političke okolnosti, socijalne prilike, jednom riječju za »svjetovnu stranu«17 autobiografije. Naravno, ako se takva razmišljanja podrobnije provjere, pronaći će se raznovrsne pogreške unatoč najboljoj autorovoj namjeri: izostavljanja, pomicanja, odstupanja itd. Ako se prije18 vjerovalo da se na temelju drugih dokumenata mogu provesti određene korekcije kako bi se »objektivirala« autorova subjektivna perspektiva, danas vlada uvjerenje da rekonstrukcija povijesne stvarnosti »kakva je zaista bila« (Ranke) nije ostvariva. Stoga se mora računati s pukim približnostima i nepreciznostima. No, problem seže dublje, a neke su činjenice — uglavnom raspravljene u psihologiji i filozofiji — i od posredne i od neposredne važnosti za književnoznanstveno proučavanje autobiografije.19 Ako autor, naime, izlazi izvan puke biografske konstrukcije (curriculum vitae), ako nastoji opisati svoj unutarnji razvoj, pojmiti svoje biće, dakle prikazati vlastito ja, onda se situacija bitno mijenja.

To ja mora se takoreći projicirati na razinu predmeta, kako bi moglo vidjeti i shvatiti samoga sebe. Spoznavajući subjekt, postaje istodobno objektom spoznaje. Mijenja se smjer promatranja. Pritom autorova intencija nije ponajprije analiza sadašnjega ja, naprotiv, on se trudi razumjeti svoju prošlost, shvatiti vlastiti postanak i to s pomoću sjećanja i tumačenja.

Time je pamćenje autorov glavni izvor. Ono nema sposobnost mehaničkog pohranjivanja, nego pohranjuje samo određeni materijal. Ponešto je zauvijek izgubljeno. Već tu počinje izbor. Međutim, proces sjećanja psihološka je osnova autobiografskog procesa i podliježe opet vlastitim zakonitostima, iako ne u racionalnom smislu. Važne su sljedeće činjenice: 1. ni jedan se doživljaj ne može ponoviti onako kako je doživljen, stoga prijašnju doživljajnu stvarnost nikad nije moguće odgovarajuće reproducirati; 2. ono što je sačuvano nije sam doživljaj, već samo predodžba o njemu, koja nipošto ne obuhvaća svu njegovu tadašnju puninu. Ne samo te predodžbe nego i svi osjećaji važnosti koji su s njima povezani, podliježu stalnoj mijeni. Uvijek iznova dolazi do pomicanja perspektive i promjene važnosti, jer se pojedinac neprekidno mijenja. Stoga je čak i čovjeku relativno postojana karaktera u načelu nemoguće uživjeti se u neku prijašnju fazu razvoja.

Teškoća je u razlici između prošloga, koje je latentno uključivalo obilje mogućnosti, i sada na određen način formiranoga ja, koje zna koja je od tih mogućnosti zaista i ostvarena. Ništa ne može osloboditi autora toga znanja o onome što je postao. U retrospektivi uvijek se iz heterogenog spleta tadašnje nesigurnosti, zbunjenosti, višeznačja i neizvjesnosti ističe ona linija koja vodi do današnjega razvojnog stupnja. S gledanjem u prošlo iz perspektive sadašnjosti povezana je autorova sklonost koja se naziva »teleološka tendencija«.20 Autor nastoji u događajima i doživljajima pronaći smisao i u njihovu tijeku prepoznati usmjerenost cilju. Za autora koji razmišlja o sebi i povijesti svojeg života već postoji — dakako nejasna — predodžba o cjelini vlastite osobe, čije osobine nastoji protumačiti prijašnjim sklonostima. Odatle i traganje za motivima, iako ih često nije ni bilo, možda je bilo mjerodavno trenutačno raspoloženje ili odnos već zaboravljenih okolnosti. Presudan utjecaj ima teleološka tendencija i na osjećaj za vrijeme u sjećanju. Stoga valja osobito naglasiti Shumakerove zaključke: »Even if we assume the complete and objective accuracy of every fragmentary recollection in the mind, it remains obviously that no autobiographer is in possession of the full truth of his past.« I dalje: »...absolute truthfulness, even in matters of fact, cannot be hoped for, and 'truthful' recreation of the whole life, precisely as it was lived, is impossible.«21

S time je povezano i pitanje one vrste istine koja se otkriva u autobiografiji, budući da jednostavna »činjenična istina« ne može biti. Višestruki lomovi u retrospekciji vlastitog života tek se prividno mogu izbjeći dvama načinima. Jedan se sastoji u kalendarskom izvješćivanju, dakle minucioznom nabrajanju činjenica kronološkim redoslijedom: karikatura autobiografije. Druga mogućnost sastoji se u razbijanju vremenskog slijeda što preciznijom, uvijek obnovljenom analizom određene situacije, dapače trenutka. No, ta dva puta, detaljno nabrajanje i beskonačna analiza,22 ne vode cilju, jer se u nastojanju reproduciranja apsolutne istine jednoga života javlja specifičan fenomen: iskrenost, koja ide u krajnost, pretvara se u vlastitu suprotnost.23

Očigledno je, dakle, da se pitanje istine u autobiografiji mora drukčije postaviti. Neposredan dojam iskrenosti i autentičnosti u važnim djelima te vrste nedvojben je. I uvijek se iznova opaža da se s prosudbom istinitosti neke autobiografije ne čeka dok svi autorovi navodi ne budu provjereni — mnogi se i ne mogu više verificirati — nego uvjerenost u vjerodostojnost prikaza proizlazi iz njega samoga.24

I bez dubljeg zalaženja u raspravu o mogućnostima i granicama samospoznaje — shvaćanja sežu od optimistične dogmatike do radikalne skepse — ipak postoje priznate činjenice koje pridonose razjašnjenju spomenute diskrepancije. Nitko ne može donijeti apsolutno valjan sud o tome je li autor sam sebe zaista »pravilno« vidio. Na pitanje o objektivnosti samospoznaje, viđenja samoga sebe, a time i prikaza samoga sebe, nemoguće je dati općevrijedeći odgovor. Svaki čovjek samoga sebe može spoznati jedino onakvim kakav se sam sebi čini. I autobiografu je postavljena ta granica, osim ako se svjesno hoće prikazati drukčijim u svojem djelu, što ne može potrajati i u svakom je slučaju iznimka.25 Nadalje, ne može se reći mogu li drugi, koji po prirodi stvari mnogo manje znaju o autorovu životu, »pravilnije« prosuditi njegovu ličnost. Jer u istovjetnosti subjekta i objekta i jesu važne prednosti. Nitko bolje od autora ne zna njegove doživljaje i osjećaje, nikome drugom nisu oni tako neposredno dostupni; samo on poznaje uzajamne veze, samo on može reći kako mu sada izgleda vlastita prošlost, što mu je ona tada značila i koji smisao danas vidi u njoj. Pritom je riječ o spontanim spoznajama, za autora izvjesnim i neupitnima.

Koliko god su intuicija i neposredna evidentnost sporne, može se u svakom slučaju utvrditi: 1. bitna odlika autobiografije jest autorova odlučnost da bude istinit i iskren; i 2. da ona predstava o vlastitoj osobi, čiju istinitost jamči, ulazi u njegovo prikazivanje samoga sebe. To se ne ogleda samo u sadržaju, u procesu oblikovanja mnogo toga postaje jasno. Iz autorova postupka moguće je mnogo toga zaključiti.

Njegovoj su namjeri u početku postavljene granice. On ne može opisati ni početak života ni vlastitu smrt. Ako to pak čini, to je u krajnjem slučaju zanimljivo zbog neobična učinka.26 Nadalje, on svoj život može opisivati samo do onoga trenutka kad piše djelo. O vlastitoj budućnosti može tek nagađati.

Unutar tog okvira autor nipošto ne pripovijeda o svemu čega se može sjetiti. On sređuje i izabire. Izdvojenim događajima, doživljajima, iskustvima ne daje jednaku, čak ni približno sličnu važnost. Pridaje im, štoviše, potpuno različitu važnost. Već time autobiografija dobiva određeno obilježje, individualnu konturu. Pri izboru, naglašavanju i vrednovanju autor se vodi načelom važnosti; što mu se važnijim nešto čini za vlastiti razvoj, utoliko će to jače naglasiti. Cilj prema kojem je sve usmjereno jest sam autor, točnije predodžba koju on ima o vlastitom postanku i o vlastitome ja. Na nju se sve odnosi i prema njoj se sve organizira jer ukupna slika vlastite ličnosti opet utječe na prikaz. Pisac nastoji pronaći i pokazati unutarnji kontinuitet. Pojedinosti dobivaju smisao i važnost koja im pripada po njihovoj reprezentativnosti za individualni razvoj, iz cjeline života. No, one su i međusobno povezane na mnogo načina i ne postoje zasebno. Tako se uz analizu događa i sinteza, a proces se može shvatiti kao stalno uzajamno djelovanje.

Pritom značajnu ulogu ima tumačenje koje ovdje ima posebno obilježje. Autor »zna« svoju prošlost, »sluti« smisao svoga života. Međutim, ni vlastiti život, onakav kakav mu se prikazuje, ni slika koju ima o sebi, nisu nešto stvarno i utvrđeno. Naravno, postoje podaci, radnje, djela i izjave koji se mogu objektivno provjeriti. No, svijest o međusobnoj povezanosti i jedinstvu tih pojedinosti tek je predodžba, labilna, kolebljiva, katkad jedva shvatljiva te nipošto prepoznatljiva u svoj svojoj razgranatosti. Stoga autobiograf, gledajući unatrag, mora tako reći ponovno sazdati vlastiti karakter iz pojedinosti. On uvelike nadmašuje kontemplativno, pasivno gledanje time što, s pomoću jezika kao medija, nastoji najprije shvatiti i prikazati vlastito ja i utvrditi karakteristične osobine. Razvidne su aktivna komponenta kao i odnos prema »autobiografskom porivu«. Valja provjeriti predodžbu o vlastitoj osobi, potvrditi je ili je pobiti. Jer, intuitivno slućeno jedinstvo individualne egszistencije sadrži također mnoga proturječja i zagonetke, tako da često postoji sumnja u to jedinstvo. Autobiograf želi istražiti tajnu onoga što naizgled nije međusobno povezano, kako bi sam sebe shvatio i jasnije spoznao. U tome »stvaralačkom činu«,27 koji ima najneposredniju važnost za ličnost, leži presudna razlika prema biografiji. U raspravama nailazimo najčešće na sljedeće kriterije: izvanjsku i unutarnju perspektivu, objektivno i subjektivno viđenje, povijesnu vjerodostojnost i opasnost iskrivljavanja.28 No, autobiografija je više od pukog »opisivanja jednog života, gledanog iznutra«.29 Zbog identiteta odnos je potpuno drukčiji, izravniji, on pogađa srž bića, središte egzistencije. Tijekom proučavanja i prikazivanja samoga sebe autor uspijeva prepoznati pogreške koje je počinio, ukloniti nejasnoće pred sobom, trezvenije prosuđivati i spoznati ono što je konstantno u njegovu promjenjivom životu. U autorovu se držanju počinje jasno osjećati suočavanje, sudjelovanje, raščlanjivanje i odvagivanje, karakterističan je smireniji, distanciraniji stav na početku bilježenja, koji on zacijelo ne zadržava stalno. Čini se, dakle, da sfera nastajanja autobiografije nije određena samo samosviješću i samospoznajom već na izvjestan način i samostvaranjem, čiji ishod nipošto nije prethodno znan u punom opsegu i pravom značenju: »La remise en question de l'existence anteriéure suppose un nouvel enjeu.«30

S tim novim ulogom povezano je, međutim, i pitanje istinitosti vlastitoga ja, a kako je ono tijesno povezano s egzistencijom, mora se neposredno pokazati u djelu. Prešućivanja, prikrivanja, iznenadni prekidi, skrivanje od samoga sebe, taština, proturječja — sve se to pokazuje ne samo u sadržaju već ponajprije stil mnogo toga razotkriva, tako da se te imanentne neiskrenosti uvijek mogu utvrditi. Dojam autentičnosti pak proizlazi iz zatvorene strukture, smislenog uobličenja ličnosti, no osobito je uvjerljiv kad zahvaljujući autoru uspijemo osjetiti onu unutarnju snagu koja je nosila njegov život kroz sve mijene. Utoliko je ta istinost zaista tek istina za njega samoga, važna i za njegovu budućnost. Stoga se čini da iskrenost autobiografije i faktičnost sadržaja nipošto nisu istoznačni.

No, ovdje se nameće pitanje dokle se smije ići s odstupanjima, izostavljanjem, »pogreškama«, a ponajprije s »iskrivljenjem« činjenica. Priznavanje neposredne evidentnosti istine, isključivo imanentno prosuđivanje kriterija višestruko je upitno. Ako se, naime, autobiografija izdvoji iz izvanjezičnoga konteksta i ako joj se prizna vlastita stvarnost, to znači da se ona vrednuje kao književnost. Svako upućivanje na kakav svijet izvan djela bilo bi tada irelevantno za promatranje autobiografije. U Gusdorfovu razlaganju potpuno se jasno upozorava na taj problem: »Elle (= l'autobiographie) est sans doute un document sur une vie, et l'historien a parfaitement le droit d'en controler le témoignage, d'en vérifier l'exactitude. Mais il s'agit aussi d'une oeuvre d'art... Fiction ou imposture, la valeur d'art est réelle.«31

Autobiografija se, dakle, može promatrati: 1. kao izvješće o životu napisano na stručan i dokumentarističan način; 2. kao jezično-umjetničko djelo koje ipak ne posjeduje sve karakteristike književnoga djela; 3. naposljetku kao književno djelo, tj. jezično-umjetničko oblikovanje autonomne stvarnosti. Gusdorf naginje potonjem gledanju, a da ne vidi posljedice i ne postavlja pitanje koje se neizbježno nameće: Po čemu se razlikuje prikaz nečijeg života pisan u prvom licu jednine, koji međutim nikad nije proživljen na taj način, od autobiografije jedne povijesne ličnosti? Ako se zanemari stvarno postojanje i individualni razvoj u određenoj epohi, bilo bi teško povući granicu između romana i autobiografije.

Teško je shvatiti zbrku koja proizlazi iz tih nejasnoća, no ona potvrđuje i središnju važnost problema istine u tome kontekstu. Ako relacije nisu jasno određene, poseže se za svojevrsnim pomoćnim pojmovima. Iz mnoštva ćemo izdvojiti i ukratko raspraviti samo neke od njih.

1. »Fingirana autobiografija«.32 Taj pojam odgovara pojmu »autobiografije kao formalnog načela oblikovanja«. Smatra se da pripovjedač prikazuje opisane događaje kao da ih je sam doživio. To postiže ponajprije pišući u prvom licu jednine. »Fingiranim autobiografijama« označavaju se mnogi romani o razvitku karaktera i romani o odgoju, mnoge tzv. životne priče, ali (premda s nejasno definiranim granicama) i Goetheovo Dichtung und Wahrheit. 2. »Autobiografski roman«. Kao primjeri navode se između ostalih: G. Keller, Der Grüne Heinrich (najčešće druga verzija), K. Ph. Moritz, Anton Reiser, Ch. Dickens, David Copperfield. Dakle, i djela koja (u cijelosti ili dijelom) nisu pisana u prvom licu jednine svrstavaju se pod taj nazivnik. »Autobiografski roman« i autobiografija razlikuju se u vrsti istine koju posreduju. Smatra se da je autobiografija otvorenija i iskrenija, intimnija i osobnija, a roman naprotiv može biti objektivniji, i to u liku »odmaknutom od ja«.33 3. »Autobiografija kao književno djelo« odnosno »autobiografske strukture«. Te se strukture nalaze osobito u modernim romanima i pripovijetkama. Autobiografskoj pripovjedačkoj formi odgovara i sadržaj. Na primjer, u djelima H. Hessea glavni lik mora tražiti put do samoga sebe, najčešće preko doživljaja, bolje rečeno »unutarnjih doživljajnih procesa«. »Tako autobiografske strukture tvore okruženje koje oblikuje književno djelo.«34 One su pak povezane s autorovom »unutarnjom stvarnošću« te težnjom za istinom i iskrenošću. Ovdje bi mogla biti riječ o stapanju doživljajne književnosti i autobiografskog sloja, naime o doživljajnom svijetu glavnog lika. 4. »Semiautobiografija«, koja podrazumijeva autobiografiju čiju istinitost autor preinačuje književnim potezima, u smislu Goetheova djela Dichtung und Wahrheit.35

Preklapanje pojmova očigledno je. Teško se među tako izmiješanim tvorevinama i oblicima može raspoznati jasan pojam. Točnijom provjerom ispostavlja se da je zbrka u osnovi prouzrokovana nejasnoćama oko načina pripovijedanja u prvom licu jednine i oko odnosa autobiografije prema izvanjezičnoj stvarnosti.

Povremeno se pripovjedaču u prvom licu, koji opisuje određene događaje, vjerovalo, tj. identificiralo ga se s autorom, budući da se sam postavlja kao »nefiktivan«.36 To bi značilo da njegovo pripovijedanje počiva na činjenično dokazivim događajima. No, ovdje se više ne bi smjelo govoriti o »fingiranoj autobiografiji«, nego o stvarnoj. Preduvjet je, doduše, prikaz života u svoj njegovoj složenosti. Inače je posrijedi oblikovanje samo nekih autorovih doživljaja. No, često se pribjegava kompromisu te se rabi naziv »autobiografski roman«. To se smatra opravdanim jer su u roman umetnuti ulomci u prvom licu. No, i počeci mnogih romana o razvitku karaktera i romana o odgoju (djetinjstvo i mladost) imaju sličnosti sa stvarnim životom autora. Osim toga, takvi romani sadrže i precizne podatke o mjestu i vremenu.

Ako se dosljedno ide dalje, dolazi se do potpunog rascjepa pojma »autobiografije«. Moralo bi se, naime, govoriti ili o autobiografskim ulomcima, umecima, strukturama, čak o autobiografskim likovima u književnom djelu, ili o manje-više književnim dijelovima u autobiografiji.

Do jasnoće se vjerojatno može doći jedino vraćanjem prijevodu riječi »opis života jednog čovjeka koji je dao on sam«. Često se previđa da je već u samoj riječi sadržana povezanost s izvanjezičnom stvarnošću. Ona ne implicira bilo kakva pripovjedača u prvom licu jednine, već autora kao povijesnu ličnost. Ta veza je strukturna specifičnost autobiografije i ponajprije se ogleda u otvorenosti prema piscu koji je cilj prikaza. Ono što on izabire, vrednuje i tumači vodi k njemu samom, jer dobiva smisao iz njegove ličnosti, koja je pak — a to je presudno — nešto poznato. Autor je u određenom vremenu živio na određenim mjestima. Navođenje datuma, mjesta, imena — cjelokupni biografsko-kronološki sloj djela — ima svrhu pojasniti tu vezu s izvanjskim svijetom i povijesno dokumentirati pisca, što u romanu nije slučaj, jer ima druge ciljeve. Stalno upućivanje na stvarnost s kojom se autor tijekom života morao suočavati na neki način obvezuje i neizostavan je dio djela. Ta je stvarnost čitatelju na izvjestan način »poznata«, na što se pisac dijelom čak i oslanja. Na toj povezanosti s činjeničnom stvarnošću, čije je često neizbježive zahtjeve autor morao svladavati, počiva jedan od snažnih učinaka autobiografije. Uvjerenost čitatelja da je »svladavanje života« bilo od najizravnije važnosti za osobu koja o tome piše tvori polje napetosti koje nije zatvoreno kao što je to u književnom djelu, već ima radijalnu strukturu, stalno upućuje na izvanjsko, dapače svoje temeljne impulse prima iz povezanosti sa stvarnošću.

Ne može se reći da znanstvena istraživanja previđaju to toliko važno obilježje autobiografije, ali ga pobliže ne karakteriziraju, premda se njime koriste kao kriterijem razlikovanja od romana, napose umetaka ispričanih u prvom licu: (They) »lack the aesthetic effect, whatever it may be, of a professed delineation of the author; and this effect, whether for good or ill, is an essential part of the intellectual and emotional response proper to autobiography«.37 S tim je povezano i uvjeravanje u iskrenost, nazvano (po A. R. Burru) »autobiographical intention«,38 a koje u velikoj mjeri utječe na čitateljevo stajalište. Naime, ako nas autor izričito uvjerava da namjerava prikazati samoga sebe i da neće reći ništa što nije istinito te to uvijek iznova dokazuje i potkrepljuje, onda njegovo djelo moramo promatrati kao autobiografiju, a ne kao roman. Preduvjet je, međutim, da su i ostali uvjeti (odgovarajući vremenski raspon, povezana kompozicija) zadovoljeni. Oboje — kako upućivanje na izvanjezične danosti tako i autobiografska namjera — katkad se može ustanoviti i u romanu odnosno pripovijetki. No, razlika je u tome što je pozivanje na izvanjsko nevažno za estetski dojam o književnom djelu. Svijet koji se u njemu stvara može biti uvjerljiv i bez upućivanja na realnost.39

To nas navodi na sljedeće opažanje. U autobiografiji se gotovo nikad ne stječe dojam konačnog ispunjenja i svršenosti života kao, na primjer, u romanu koji počiva u svojoj zatvorenosti. Ritam života se nastavlja, tajna vlastite egzistencije u biti nikad nije potpuno riješena. Koliko god mu se približavali, čini se da ja stalno izmiče. Život je ponajprije pokret, a u samoopisivanju se kroz sve preobrazbe i promjene traga za postojanim identitetom vlastitoga ja, što nikad ne uspijeva potpuno. Upravo zato što se, čitajući Der Grüne Heinrich, nikad ne pitamo40 hoće li se autorove neispunjene želje »kompenzirati«, hoće li se razviti njegove prijašnje, latentne ili stvarne karakterne osobine, po tome što se taj život zaokružuje u samom romanu, on se razlikuje od autobiografije. Njezina je glavna odrednica čitateljeva svijest o neumoljivim zahtjevima stvarnosti, koja često ne ispunjava očekivanja i želje, ne dopušta sazrijevanje sposobnosti i mogućnosti te uskraćuje konačne odgovore.

Naravno, učinak autobiografije ne postiže se samo uputama na izvanjsko. One tvore tek preduvjet. O piscu i njegovoj snazi te dojmljivosti njegova jezičnog oblikovanja ovisi hoće li izvanjski događaji, iskustva i danosti ostati samo izrečene činjenice ili će mu uspjeti prikazati ih kao doživljaje od unutarnje važnosti za njegovo biće. Time se dotičemo još jedne karakteristike autobiografije, po kojoj se ona opet razlikuje od romana. Ako se u njemu javlja pripovjedač u prvom licu, njegov je lik — naravno, ovisno o različitim mogućnostima pojavljivanja — ipak rijetko karakteriziran kao individualna ličnost. Čak se u Der Grüne Heinrich može govoriti tek o relativnoj živosti.41 U svakom slučaju, često je ipak osjetna fina, jedva dokaziva distancija. U autobiografiji, ako je ona naime jezično-umjetnički oblikovan prikaz samog sebe, to nipošto nije tako. Nedvojbeno: »individuum est ineffabile«. Naposljetku, oko srži ličnosti uvijek ostaje sfera tajnovitosti. Sigurno je i da se razvoj odvija u »mračnom, višeslojnom, gotovo neuhvatljivom obliku«.42 No, upravo u tome da se linije ne precrtavaju kao životopis izvana, koji ne otkriva ono bitno, već da se da naslutiti polagano oblikovanje ličnosti u ritmu slobode i vezanosti, leži stvarna zadaća autobiografije. To ja, čije postojanje i život tvore primarni sadržaj, nastoji se približiti dubini vlastitog bića, iako mu to nikad ne uspijeva potpuno. Prikaz samog sebe koji ne nastoji shvatiti to ja, promašio je svoju namjeru.

Time se pak pomoćni nazivi pokazuju suvišnima. »Fingirana autobiografija« sama je po sebi proturječnost. Autobiografija i roman razlikuju se po — donekle važnim — kriterijima te je nadalje nepotrebno doživljajni svijet nekog lika u romanu nazivati autobiografskim, jer on čini jedan sloj unutar književnog djela i dobiva smisao iz ukupnog događanja. »Semiautobiografija« vrlo je nezgrapna pojmovna tvorevina. Dovoljno je govoriti o umjetničkoj autobiografiji, jer su time dane kako veze s realnim izvanjskim svijetom tako i oblikovanje »činjenične istine« kao važne za unutarnji autorov svijet.

Međutim, pojam umjetničke biografije, do sada obilježen nekim temeljnim elementima, prilično je nesigurna osnova za proučavanje suvremenoga njemačkog autobiografskog žanra. Potrebno je ponajprije odrediti se prema strogoj Pascalovoj definiciji, koji kao jedan od glavnih kriterija postavlja »svijest autora kojom sluti da je na nekakav način pronašao svoj životni smisao«, koja je povezana s »povjerenjem u sveobuhvatnu kozmičku namjeru.«43 To možda na izvjestan način vrijedi za »klasično doba autobiografije«, kako ga on naziva (Rousseau, Goethe, Wordsworth), ali teško za potonja desetljeća.

Osobito se od početka 20. stoljeća opažaju dvije tendencije koje po svoj prilici imaju isti uzrok. Na snazi je novi svjetonazor koji dolazi do izražaja u promijenjenoj slici čovjeka i svijeta te je od izravne važnosti i za autobiografiju. Već u autobiografiji književnika, na koju se ovdje valja posebno osvrnuti, pokazuju se dalekosežne promjene u individualnoj strukturi, a time i nova slika ličnosti. Neovisno o tome kako se gleda vlastita prošlost — kao suočavanje intenzivno proživljena života s njegovom okolinom, dakle s jačim obrisima, s usponima i teškim pogocima (G. Hauptmann); kao put kroz stalnu mijenu, kao koračanje od stupnja do stupnja (H. Carossa); kao pretežno biološki određen razvoj u sporim ritmovima (E. Wiechert); kao duhovna rasprava sa strujanjima i njihovim predstavnicima (R. Kassner) — uistinu se pokazuje veća nesigurnost i sumnja u vlastitu egzistenciju. Skeptično stajalište primjećuje se u više »pipajućem« postupku, povremenom kolebanju, u neuspjehu u određenim situacijama, za kojim, naravno, najčešće slijedi novi početak, ali katkad i prekid traganja za smislom vlastitog života: »I na kraju stoji još upitnik« (K. Mann).44 To su opće pojave u cjelokupnome novijemu, ne samo njemačkom, autobiografskom stvaralaštvu. I sam Pascal u diskrepanciji između svojih strogih zahtjeva (nalaženje smisla, metafizička sigurnost) i stvarnih obilježja (traženje smisla, sumnja u uspješnost napora) vidi »stvarni problem moderne autobiografije.«45

No, problem se, pogotovo što se tiče njemačke književnosti, na paradoksalan način još zaoštrava. Pascal ni jedno od spomenutih djela, čak ni Carossino, ne smatra umjetničkom autobiografijom. Stoga se čini potrebnim preispitati dva njegova postulata, jer zaista ni kod G. Hauptmanna ni kod Carosse, kao ni kod Wiecherta i Kassnera, ne može se govoriti o konačnoj sigurnosti u ispunjenje života. Ostaje primjetan trag nemira i sumnje. Ako se na osnovi preliminarnih usporedbi smije izreći pretpostavka, ipak je riječ više o gradualnim nego o principijelnim razlikama između »klasične« i »moderne« autobiografije. Možda bit autobiografije nije toliko u nalaženju smisla koliko u njegovu traženju, koje pak mora obuhvatiti cijelu ličnost. Možda je Pascal previše orijentiran na klasična vrhunska dostignuća, što uvijek može lako dovesti do suženja pojma. U prilog tomu govori činjenica da autobiografije mistike (u početku s jednom jedinom iznimkom — Terezom Avilskom) ne ubraja u prave autobiografije s umjetničkom vrijednošću. Dakako, on poslije modificira svoje stajalište te barem Seuseovu žitiju i Abelardovu djelu priznaje »elemente pravog autobiografizma«. Slično ocjenjuje i autobiografiju pijetizma. Područje se time tako sužava da ostaje relativno neplodno, posebno što se tiče novijeg vremena. To se posebno odnosi na njemačku književnost, jer Pascal potpuno isključuje dnevnik kao književni žanr.

Mora se, međutim, spomenuti i druga tendencija, koja je vjerojatno također povezana s osjećajem nesigurnosti. S jedne strane vlastita egzistencija postaje upitna, zbog čega postaje predmetom posebnog interesa. To bi mogao biti jedan od uzroka zašto je početkom 20. stoljeća autobiografsko pisanje, i to neuobičajeno diferencirano, toliko uzelo maha. No, s druge strane, težnja k istraživanju i shvaćanju samoga sebe u osobitoj se mjeri manifestira u književnom dnevniku.

Ako bismo se čvrsto držali razlikovanja tih dviju vrsta, istraživanje modernoga njemačkog autobiografizma moralo bi izostaviti mnoge dnevnike visoke jezičnoumjetničke vrijednosti — pomislimo samo na F. Kafku, O. Loerkea, E. Jüngera, kao i H. v. Doderera. Time bi se stekla iskrivljena slika autobiografskih težnji i dometa.

Međutim, više je razloga zbog kojih se čini upitnim potvrditi izneseno rigorozno razgraničenje. Novija ga istraživanja, doduše, velikim dijelom uvijek iznova naglašavaju, no rijetko se nailazi na nove aspekte. Uglavnom se samo variraju kriteriji koje navodi W. Grenzmann.46 Prema njemu, dnevnik je, doduše, srodan autobiografiji, ali mu, naravno, nedostaje cjelovitost i jedinstvena kompozicija te povijesna perspektiva. Autorovo stajalište također ima ulogu: u autobiografiji to se ogleda u mirnom pripovijedanju, a u dnevniku u uzbudljivosti aktualnoga. Obje književne vrste mogu se smatrati izrazom određenoga temeljnoga ljudskog stajališta — autobiografija pokazuje »čovjeka čvrsta ustroja«, a dnevnik »problematičara koji je uvijek u potrazi«.47

Ta se razlika ipak čini ponešto normativna i kruta. Ponajprije, pojam književnog dnevnika, unatoč nekim pokušajima, još uvijek je slabo razjašnjen. Pokušaj tipologizacije vjerojatno uspijeva tek djelomično, poput podjele na »dnevnik u bilješkama« (posredničkoga, funkcionalnoga karaktera), »dnevnik refleksija« (komentar djela) i »egzistencijalni dnevnik« (kao neposredno pretvaranje cjelovitog postojanja u riječ48). Samo je treći tip književni u pravom smislu, no na njemačkome jezičnom području ta bi oznaka bila primjerena jedino dnevnicima F. Kafke. Ponovno se pokazuje kako usmjerenost na apsolutno vrhunsko dostignuće previđa raznovrsnost oblika. A. Gräser ide u širu analizu i pokušava analizirati jezično-umjetničko oblikovanje u dnevnicima različitih europskih književnosti, jer se po njemu jedino u umjetnosti riječi očituje prava bit dnevnika.49 Nasuprot njemu, G. R. Hocke ne uzima u razmatranje ni »književni pseudodnevnik« ni »fingirani dnevnik«, već jedino »pravi dnevnik«, koji podrazumijeva bilješke koje nisu unaprijed bile namijenjene objavljivanju. Pritom, naravno, dolazi do mnogih presijecanja, na primjer kod F. Kafke, R. Musila, J. Kleppera, a i kod A. Gidea. Zapisi tih autora imaju »pravi dijaristički, no istodobno i književni karakter«.50

U svakom slučaju, pozornost zaslužuju diskontinuirani prijelazi u povijesti dnevnika koji se često previđaju. »Predforme«, tj. kalendarski registri čije se zabilješke uglavnom sastoje od fragmenata odnosno natuknica, vođene su i mnogo kasnije, u vrijeme kad već postoje jezično-umjetnički oblikovani dnevnici. (Kod Goethea nalazimo različite jezične slojeve ujedinjene u autobiografskim djelima.) Tada se iznenada javljaju visoka dostignuća zbog kojih dolazi do snažnih promjena strukture dnevnika. Tako, na primjer, sredina 18. stoljeća ne znači stupanj u razvoju, nego gotovo novi početak, početak dalekosežnih promjena.51 Oko stotinu godina poslije u dnevnicima F. Hebbela javljaju se novi, presudni elementi, koji će se ubuduće još više potvrditi: 1. dnevnici se vode kroz mnogo dulja razdoblja; 2. datumi se i dalje unose u dnevnik; bilješke se rjeđe upisuju, u svakom slučaju u većim razmacima; 3. iz toga proizlazi izvjesna povijesna perspektiva, isprva, naravno, tek u začecima. Autor zastaje u svojim bilješkama, osvrće se unatrag i gotovo sagledava dotadašnji život, godine koje su za njim. Paralele s autobiografijom postaju vidljive, ponajprije u vremenskom rasponu. Naime, nipošto nije utvrđeno koliki broj godina zapravo obuhvaća jedan »život«, štoviše, na to je pitanje vjerojatno nemoguće odgovoriti.52 Koliko razdoblje autobiografija treba obuhvatiti? Autobiografija djetinjstva i mladosti, primjerice, ima osigurano mjesto u književnosti i relativno dugu tradiciju. To je životno doba, doduše, kratko, ali za potonji razvoj od posebne je važnosti, jer daje presudan pečat osobi koja se formira. Točku do koje autobiografija treba voditi vremenski je gotovo nemoguće fiksirati, ona može biti razmjerno rano postavljena. Dovoljno je prisjetiti se Augustina ili Goethea, u novije doba autobiografije Jugend in Wien A. Schnitzlera, koja svršava 1890. godinom, prve autobiografije K. Manna Kind dieser Zeit, koju je pisao kao šezdesetdvogodišnjak, kao i druge, Wendepunkt, koja seže samo do 1945. Stoga je teško odgovoriti i na pitanje o vremenu za pisanje. To će vjerojatno biti životna dob u kojoj se ličnost već osjeća na neki način formiranom. Sama duljina opisanoga razdoblja u svakom slučaju ne čini presudnu razliku između autobiografije i dnevnika, osobito ne u modernoj književnosti: dnevnici E. Jüngera obuhvaćaju otprilike trideset pet godina, dnevnici O. Loerkea sežu od 1903. do 1939, Kafkini od 1910. do 1923. Kriteriji čvrste strukture i izvanjskog jedinstva (»single work«53) u novije su doba također od slabe koristi. Dovoljno je sjetiti se autobiografije H. Carosse, koja je raščlanjena na niz knjiga, a seže od Eine Kindheit i Verwandlungen einer Jugend preko Das Jahr der schönen Täuschungen, Der Tag des jungen Arztes do Führung und Geleit i Die ungleichen Welten, a valja uzeti u obzir i Ergänzungen zu den Jugendgeschichten. Nastajanje te knjige trajalo je desetljećima. Treba još jednom spomenuti i K. Manna. Der Wendepunkt je druga, bitno izmijenjena verzija Turning Pointa. Obje se uvelike zasnivaju na dnevničkim zapisima, štoviše, Wendepunkt sadrži ulomke iz dnevnika, a posljednje poglavlje čine autorova pisma. Nasuprot tome, ne samo u dnevnicima F. Kafke već i R. Musila, nalazimo mnoge skice za autobiografiju, česte retrospektive, zastoje, stalne pokušaje da se shvate bit i nastanak vlastite egzistencije u potpunosti. Uska povezanost dviju vrsta posebno je uočljiva u Ad me ipsum H. v. Hoffmannsthala, a dnevnici E. Jüngera, u prvom redu Strahlungen, otkrivaju odmak koji uvelike proizlazi iz stalnih, dalekosežnih prerada prijašnjih verzija. Karakteristična su, naime, izrazita razilaženja između dnevnika iz 1929 (prva verzija: Das abenteuerliche Herz) i onoga iz 1938 (druga verzija: Figuren und Capriccios).54

Čini se pak da je u novije vrijeme došlo do približavanja autobiografije i dnevnika, zbog čega, barem u mnogim primjerima, ne moramo više govoriti o principijelnoj razlici. Za pojašnjenje još nekih pitanja možda bi se moglo i koristiti tumačenjem autobiografije kao »prikaza vlastitog života«. »Prikaz« implicira jezično-umjetničko oblikovanje te znači obilježje po kojem se autobiografija razlikuje od velikog broja djela pisanih samo radi informiranja i razonode. Pridjev čuva neizostavnu sastavnicu identiteta, ali i realan odnos prema izvanjskome svijetu. Konačno, »život« dopušta izdvajanje od svih autobiografskih vrsta koje na bilo koji način pripovijedaju o vlastitim doživljajima, ali ipak sadrže tek kratke isječke ili ističu jedan jedini aspekt, dakle ne obuhvaćaju punu životnu stvarnost. To objašnjenje obuhvaća i upadljive podudarnosti između autobiografije i dnevnika u novije vrijeme.

U Österreich in Geschichte und Literatur 14 (1970), str. 418-434.

Prevela Silvija Berkec

1 Razlikovanje »jezičnog djela«, »jezično-umjetničkog djela« i »književnog djela« prema H. Seidleru, Die Dichtung, 21965, str. 2, također i str. 61 i dalje.

2 Veći dio istraživanja potječe od predstavnika negermanističkih struka i samo se sporadično osvrće na književnoznanstvena pitanja. Iz mnoštva radova ovdje ćemo izdvojiti tek izbor: H. Glagau, Die moderne Selbstbiographie als historische Quelle, 1903; H. W. Gruhle, Die Selbstbiographie als Quelle historischer Erkenntnis, u: Hauptprobleme der Soziologie. Erinnerungsgabe f. M. Weber, sv. 2, 1923, sv. 1, str. 155-177; A. V. Harnack, Die Selbstbiographie, ihr Wesen und ihre Wirkung, u: Universitas 10 (1955), str. 689-698; H. H. Muchow, Über den Quellenwert der Autobiographie für die Zeitgeistforschung, u: Zeitschrift für Religions- und Geistgeschichte XVIII (1966), str. 297-310; K. Uhlig, Die Autobiographie als erziehungswissenschaftliche Quelle, 1936; J. Henningsen, Autobiographie und Erziehungswissenschaft, u: Neue Sammlung, Göttinger Blätter für Kultur und Erziehung 2 (21962), str. 450-461; W. McDougall, A History of Psychology in Autobiography, sv. 3, 1930. — Od antologija odnosno bibliografija također je moguće navesti tek izbor: M. Westphal, Die besten deutschen Memoiren, Lebenserinnerungen und Selbstbiographien aus sieben Jahrhunderten, 1923 (= Kleine Literaturführer 5); M. Beyer-Fröhlich, Deutsche Selbstzeugnisse, sv. 9, 1930-1936. (Deutsche Literatur in Entwicklungsreihen, Reihe 20), nastavio E. Volkmann do sv. 12, 1943; I. Boder, Die Autobiographien zur deutschen Literatur, Kunst und Musik 1900-1965, 1966 (= Repertorien zur deutschen Literaturgeschichte 2).

3 W. Mahrholz, Deutsche Selbstbekenntnisse, 1919; Th. Klaiber, Die deutsche Selbstbiographie, 1921; U. Hartmann, Typen dichterischer Selbstbiographien in den letzten Jahrzehnten, disertacija, Bonn, 1940; J. Vogelsang, Studien zur österreichischen Selbstbiographie im 19. Jahrhundert, disertacija, Wien, 1947; H. N. Wethered, The Curious Art of Autobiography, 1956.

4 M. Sommerfeld, Die dichterische Autobiographie seit Goethes »Dichtung und Wahrheit«, u: Die Ernte. Festgabe f. F. Muncker, 1926, str. 177-203; G. Misch, Geschichte der Autobiographie, 1907, prošireno izdanje, 4 sveska, 31949-21968; W. Shumaker, English Autobiography, 1954; St. Spender, Confessions and Autobiography, u: The Making of a Poem, 1955, str. 63-72; G. Gusdorf, Conditions et limites de l'autobiographie, u: Formen der Selbstdarstellung. Festgabe f. F. Neubert, 1956, str. 105-123; R. Pascal, Autobiography as an Art Form, u: Stil- und Formprobleme der Literatur, 1959, str. 114-119; isti, Design and Truth in Autobiography, 1960, prijevod na njemački: Die Autobiographie, 1965 (= Sprache und Literatur 19).

5 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), istražujući europske odnosno angloameričke autobiografije tek se povremeno dotiče nekih njemačkih autora, u 20. st. posebice H. Carosse. M. Schüz, Die Autobiographie als Kunstwerk, disertacija, Kiel, 1963, ograničava se na komparativna istraživanja »autobiografija književnika u doba Goethea«. W. Segebrecht, Autobiographie und Dichtung, Eine Studie zum Werk E. T. Hoffmanns, 1967 (= Germanistische Abhandlungen 19), nekoliko puta upućuje na novija autobiografska djela, i to u smislu W. Müller-Seidel, Autobiographie als Dichtung in der neueren Prosa, u: Der Deutschunterricht 3 (1951), str. 29-50, čiju je definiciju potrebno raspraviti.

6 W. Shumaker (v. nap. 4) 7 Usp. G. Misch (v. nap. 4), sv. I, 1, str. 3 i d., i R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 11 i dalje. Misch, prema W. Diltheyu, promatra predmet svoga istraživanja u »univerzalno povijesnim odnosima« kao »svjedočanstvo razvitka osobne svijesti zapadnoga čovječanstva«. Misch se vraća na psihološki korijen autobiografije, naime na fenomen samosvijesti. On s jedne strane izdvaja »književni rod«, ali s druge strane traži ono što ga konačno uvjetuje, dakle »izraz života«, koji se u različitim vremenima potpuno različito oblikuje. Stoga se može govoriti o »protejskom« karakteru autobiografije. Ta koncepcija uvjetuje i silno velik opseg djela. Ono počinje s Autobiographie bei den Völkern des Alten Orients i seže u četvrtome, zasad posljednjem svesku (iz ostavštine uredio L. Delfoss) do Das Hochmittelalter in der Vollendung. U završnom se poglavlju tog sveska analiziraju Danteova svjedočenja. Pascal naprotiv strogo odvaja samu autobiografiju od ostalih vrsta i time postiže preglednost. On je međutim previše usredotočen na klasična djela, tako da se ne osvrće posebno ni na autobiografije mistike ni pijetizma. — U Reallexikonu I (1925/26) najavljeni članak (Autobiographie # uputnica na Selbstbiographie) nije objavljen ni u sv. III (1928/29), str. 236 (Selbstbiographie # uputnica na dodatak) ni u dodatku. Sv. 21, 1958, također upućuje na natuknicu Selbstbiographie u (još neobjavljenom) III. svesku.

8 Gusdorf (v. nap. 4), str. 121 i d.; W. Müller-Seidel (v. nap. 5), napose str. 31 i d.

9 F. Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse, 1953 (= Kröners Taschenausgabe 76), str. 12.

10 G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 123.

11 G. v. Wilpert, Sachwörter der Literatur, 51969 (= Kröners Taschenausgabe 231), str. 229 i d., str. 77.

12 Također: svjedočenja, autobiografska književnost, autobiografski spisi. U starijoj se literaturi nailazi najčešće na dvodiobu odnosno trodiobu, uglavnom na autobiografiju, memoare i sjećanja. Usp. s M. Westphal (v. nap. 2) str. 8; W. Marholz (v. nap. 3); Th. Klaiber (v. nap. 3). Poslije dolazi do veće diferencijacije, Na primjer, M. Beyer-Fröhlich. (v. nap. 2), sv. 1, str. 27 i d., nabraja najrazličitije podvrste — peregrinacije, kronike, sjećanja, kućanske dnevnike, knjige računa itd. Koliko je tu teško postići suglasje pokazuju romanistička istraživanja, primjerice F. Neubert, Zur Problematik der französischen Journaux-Intimes, u: Wissenschaftliche Zeitschrift der Friedrich-Schiller-Universität Jena 5 (1955/56), Gesellsch.- und Sprachwissensch. Reihe, str. 305-324. Pod pojmom »autobiografski spisi« tu se navode: Bekenntnisschriften, Memoiren, Autobiographien, Erinnerungen, Confessions, Correspondances, Journaux-Intimes.

13 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 13; M. Sommerfeld (v. nap. 4), str. 182; H. H. Muchow (v. nap. 2), str. 298; W. Shumaker (v. nap. 4), str. 106; G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 113.

14 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 230, nap. 7, razmatra daljnje razdvajanje memoara od sjećanja, iako ga smatra problematičnim, premda samo zbog sadržaja, a ne zbog forme. W. Shumaker (v. nap. 4), upušta se u drukčiju podjelu, i to na »subjective« i »nonsubjective autobiography«, a u drugu skupinu ubraja »reminiscences (social anecdotes)« i »chronicles of res gestae (memoirs, business success, narratives of adventure)«.

15 M. Westphal (v. nap. 2), str. 8, gdje se upućuje na takve mješavine; usp. G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 115 i d.

16 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 19.

17 H. Muchow (v. nap. 2), str. 307.

18 E. Bertram, Literaturwissenschaft und Geschichte, 1966 (= Libelli 212), str. 33 i d.

19 A. Seiffert, Die Struktur der Erinnerung, u: Philosophia naturalis (1950/52); Hans R. G. Günther, Das Problem des Sichselbstverstehens, 1934; N. Berdiajew, Selbsterkenntnis, 1953.

20 Shumaker (v. nap. 4), str. 45 i d.

21 Isto, str. 36 i str. 48.

22 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), navodi na str. 191 i dalje te na str. 220 neke od tih pokušaja, koji su međutim ostali eksperimenti.

23 N. Berdiajew (v. nap. 19), str. 347.

24 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 221.

25 Isto.

26 Na primjer F. Blei, Erzählung eines Lebens, 1930, koji opisuje vlastito samoubojstvo.

27 G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 119.

28 J. Romein, Die Biographie, 1948, str. 63 i d., str. 169 i d.

29 St. Spender (v. nap. 4), str. 64 i d.

30 G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 119.

31 G. Gusdorf (v. nap. 4), str. 119.

32 G. v. Wilpert (v. nap. 11), str. 59 i str. 345; H. H. Muchow (v. nap. 2), str. 298.

33 G. v. Wilpert (v. nap. 11), str. 59; St. Spender (v. nap. 4), str. 66 i d.; R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 189 i d.; isti, Autobiography as an Art Form, (v. nap. 4), str. 115 i d.; isti, The Autobiographical Novel and the Autobiography, u: Essays in Criticism IX (1959).

34 W. Müller-Seidel (v. nap. 5), str. 38 i d.

35 G. v. Wilpert (v. nap. 11), str. 700 i d.; W. Shumaker (v. nap. 4), str. 254. Nadalje, Shumaker one zapise koji sadrže samo neke autobiografske podatke (»some personal information«) naziva »Proto-Autobiographies«.

36 K. Hamburger, Das epische Präteritum, u: DVjs XXVII (1953), str. 329-358; ista, Die Logik der Dichtung, 21968, str. 245 i d.

37 W. Shumaker (v. nap. 4), str. 105.

38 A. R. Burr, The Autobiography, 1909, str. 7 i d., ne naglašava dovoljno da autor uvijek i na najrazličitije načine mora dokazivati namjeru iskrenosti; usp. u istom djelu, str. 189.

39 H. Seidler (v. nap. 1), str. 475 i d.

40 Nasuprot R. Pascalu, Autobiographie (v. nap. 4), str. 193-196, koji ne govori o »kompenzaciji«, već o »oslobađanju« latentnih mogućnosti i sklonosti u autobiografskom romanu, koje je onda »stvarnije od samog života«.

41 H. Seidler (v. nap. 1), str. 477.

42 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 204, upravo blijedost ličnosti smatra nedostatkom autobiografije s obzirom na roman.

43 Isto, str. 176 i d.

44 K. Mann, Der Wendepunkt, 1969, str. 506.

45 R. Pascal, Autobiographie (v. nap. 4), str. 182. Tu doduše u vezi s interpretacijom autobiografije Seana O'Caseya, no cijelo se 10. poglavlje bavi tom problematikom.

46 W. Grenzmann, Das Tagebuch als literarische Form, u: Wirkendes Wort 9 (1959), str. 84-93.

47 Isto, str. 85.

48 R. H. Kurzrock, Das Tagebuch als literarische Form, disertacija FU Berlin, 1955, str. 184 i 293.

49 A. Gräser, Das literarische Tagebuch, Saarbrücken, 1955, str. 94 i d.

50 G. R. Hocke, Das europäische Tagebuch, Wiesbaden, 1963, str. 9.

51 usp.: K. G. Just, Das Tagebuch als literarische Form, u: Anstöße (1963), str. 51-62 i A. Rosenbusch, Die Tagebücher Friedrich Hebbels, 1935 (= Forschungen zur neueren Literaturgeschichte 68).

52 W. Shumaker (v. nap. 4), str. 106, fusnota pod asteriskom: »I avoid entering here into the problem of temporal scope. How many years constitute a 'life'? In the case of autobiographers, fewer, usually, than the total number lived before the time of writing; but what proportion must the years described bear to the years lived? I know no satisfactory answer to the question.«

53 Isto.

54 H. Rüdiger, Das Tagebuch als Literarform des 20. Jahrhunderts: Jünger und Pavese, u: Erscheinungen und Probleme der deutschen und italienischen Kultur des XX. Jahrhunderts, 21965, str. 363-369, na temelju komparativnih istraživanja ostaje pri razdvajanju dnevnika i autobiografije. — Usp. međutim s W. Grenzmannom (nap. 46), str. 86, koji svoje strogo razgraničenje tu modificira: »Velike prerade prvotnih bilježaka ne bi više trebalo nazivati dnevnicima.«