O statusu autobiografskog teksta

O statusu autobiografskog teksta

Skica stanja istraživanja

[...] skicirat ću samo dva velika smjera istraživanja koja se razlikuju po temeljnom shvaćanju pojma subjekta i teksta.

Treba pojasniti premise prema kojima autobiografija književnika postaje predmetom književnoznanstvenog istraživanja. Ni danas nema jedinstvenog mišljenja o tome treba li autobiografski tekst čitati drukčije od fikcionalnoga. Teško je odrediti graničnu crtu između tih dviju vrsta teksta, osobito ako se pretpostavi da su i fikcionalni tekstovi usko povezani sa životom autora, tj. da su autobiografski utemeljeni. S druge strane, autobiografski tekstovi sadrže fikcionalne elemente budući da se svaka životna priča može rekonstruirati s pomoću interpretacije i selekcije pojedinih događaja iz života. Svaka autobiografija postaje na taj način naknadno konstruiranim nacrtom o samome sebi, koji se tekstualno realizira u pripovjednoj strukturi koja »treba dovesti red i razumljivost u disparatna iskustva života« (Lehmann 1983, 18). Nameće se stoga pitanje je li moguće i smisleno da se autobiografskom tekstu prizna poseban sadržaj istine i autentičnosti za razliku od fikcionalnog teksta.

Ovisno o mjeri u kojoj autobiografije postaju predmetom znanosti o književnosti — počeci sežu u pedesete godine, a u većoj je mjeri taj trend nastavljen u sedamdesetim godinama — pokazala se klasična pojmovna odrednica autobiografije kao preuska. Ona se orijentirala prema grčkoj etimologiji riječi (autós = sam, bíos = život, gráphein = pisati) i uslijedila je definicija biografije kao povijesti života koju je netko napisao sam o sebi. Takva se odrednica pokazala problematičnom zbog raznolikosti autobiografskih tekstova, jer se nitko nije bavio autobiografijama koje su bile fragmentarne ili nisu bile ispripovijedane kronološki. Od sedamdesetih godina naovamo ta je definicija postajala sve šira i nejedinstvenija, tako da se trenutačno stanje istraživanja može okarakterizirati na sljedeći način:

Granice žanrova su se proporcionalno širile tako da sada praktički nema pisanog oblika koji ne bi bio obuhvaćen nekakvim proučavanjem autobiografije ili bio predmetom autobiografske interpretacije

(Spengemann 1980, XII).

Inflatorna uporaba pojma »autobiografsko« nije uzrokom takvu stanju u istraživanju; ona je puno više simptom nerazjašnjenih pitanja u znanosti o književnosti. Rasprava o definiciji i statusu autobiografskih tekstova pogađa u srž metodike i razmišljanja o književnoj znanosti.1 Velik dio danas aktualnih znanstvenih pristupa može se podijeliti u dva tabora obilježena suprotnim shvaćanjima o pojmu subjekta i teksta. Pojednostavljeno govoreći, možemo izdvojiti hermeneutičko-idealističku tradiciju i jednu drugu koja se određuje time što demontira teorijske i ideološke temelje prve. Hermeneutička se tradicija odlikuje vjerom u mogućnost ljudske samospoznaje i u pismeno zrcaljenje uvida dobivenih refleksijom o samome sebi. Na tom uvjerenju temelji se istraživanje autobiografije Wilhelma Diltheya i Georga Mischa te nastavlja svoje djelovanje u, inače u više pogleda različitim, prilozima Georgesa Gusdorfa, Roya Pascala, Ingrid Aichinger i Jamesa Olneya, da spomenem samo neke najvažnije predstavnike.

Tek je početkom sedamdesetih godina dekonstrukcija hermeneutičkih premisa znanosti o književnosti, zahvaljujući naporima francuskih teoretičara, sve više prenošena na područje istraživanja autobiografije.2 Relacija između empirijskog autora i njegove pismeno fiksirane životne povijesti, koja je do tada u načelu bila moguća i tek zbog nedostatka informacija mogla biti otežana, tek je u prilozima Paula de Mana, Jeffreya Mehlmanna, Paula Jaya, Michaela Ryana, Michaela Sprinkera i na njemačkome govornom području tek kod Manfreda Schneidera (1986) u temeljima dovedena u pitanje. U središtu toga je demontaža kategorija s pomoću kojih se u hermeneutičkoj tradiciji temelji poseban status autobiografskog teksta: autonomija subjekta koji piše; intencijski vođen čin pisanja, pri čemu se autoru dodjeljuje kontrola nad jezičnim medijem; i konačno autentičnost teksta koja se tako postiže.

O hermeneutičko-idealističkoj tradiciji

Wilhelm Dilthey je stvorio filozofski okvir za bavljenje autobiografijama u ovom stoljeću, i to time što je autobiografskim dokumentima pridao vrijednost povijesnog izvora. Georg Misch je, u skladu s Diltheyem, u svome monumentalnom fragmentu Die Geschichte der Autobiographie (1907) postavio empirijske temelje za daljnje istraživanje.3 Diltheyevu uvjerenju da je »autobiografija najsavršenija eksplikacija [povijesti]« (Zum Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften 1927, 204) Hans Georg Gadamer suprotstavio je argument da je »fokus subjektivnosti zrcalo koje daje iskrivljenu sliku« (Wahrheit und Methode 1960, 261). Do sada se taj karakter projekcije nije dovoljno uzimao u obzir. Autobiografije se više ne čitaju kao »najsavršenija eksplikacija« povijesti, ali zato još uvijek često kao »najsavršenija eksplikacija« čovječjega. Egzemplarnim se ovdje može smatrati Olneyevo mišljenje da sve autobiografije upućuju na »jedan subjekt, jedan motiv iza svih ljudskih nastojanja na bilo kojem području: upravo iskustvo ljudskog bića« (Metaphors of Self 1972, 317). Iza univerzalnog pojma humanog kriju se normativne predodžbe. Te ideološke implikacije idealističke pozicije4 pokazuju se kad OLNEY precizira nejasne formulacije o »jednom subjektu« i »iskustvu ljudskog bića«:

Prizvati sjećanje, biti svjestan i povećavati svjesnost, stvoriti svoju metaforu, to znači živjeti [...]. Eksperimentator promatra cjelinu eksperimentator-eksperiment i promatra sebe u stanju promatranja [...] i tako dalje u nedogled, ili do onog idealnog stanja pune i savršene samosvjesnosti gdje postoji svjesnost potpunog sebe, tjelesnog i duhovnog, instinktivnog i voljnog, svjesnost svih sila iz svemira [...]

(1972, 331)

Olney ne samo da smatra samospoznaju putem solipsističkog samopromatranja neproblematičnom nego tom postupku pripisuje i univerzalnu valjanost time što u načelu beskonačne refleksije o samom sebi izjednačava sa životom i u tome vidi povlašteni oblik autobiografskog pisanja (1972, 43).

Konstatira se uvid u »dvostruku narav« autobiografa, koji egzistira i kao objekt i kao subjekt iskaza svog pothvata (Pascal 1965, 89), ali se ne uviđa kao proturječje prema propagiranom pojmu identiteta.5 Puno se više idealizira sposobnost refleksije u Hegelovu smislu — kao put samosvijesti do istine. Takvo shvaćanje kulminira kod Georgesa Gusdorfa u paradoksalnoj formulaciji da je život rekonstruiran pisanjem autobiografije »istinitiji« od onoga uistinu proživljenoga (Gusdorf 1980/1956, 38). Pri konkretnom bavljenju autobiografijama ta je univerzalistička ideja o »čovjeku« ostavila traga ne samo u normativnim kriterijima, glede pojma subjekta, nego i u normativnom estetskom vrednovanju.6 To miješanje pojma subjekta i umjetnosti osobito je izraženo kod Roya Pascala koji nastoji razgraničiti »prave« autobiografije od onih drugih koje imaju tek dokumentarnu vrijednost. Uvjet svake »prave« autobiografije je prema Pascalu da

su svi elementi kao značajni čimbenici integrirani u neki posebni osobni razvoj [...]. Autobiografija je sredstvo da se stekne pregled nad životom, da ga se u mašti dovede u red, a odnos između proteklog života i sadašnjeg ja u ravnotežu

(1965, 70/76).

Ovdje propagirana »simbolična« organizacija autobiografskog teksta treba upućivati na jednu dublju jedinicu života i životni smisao (1965, 217). Kada Pascal zahtijeva od »dobre autobiografije« da bude »povijest nekog poziva«, tj. da pripovijeda o »ostvarenju unutarnjeg potencijala« (1965, 137), on se očito orijentira prema klasičnom uzoru Dichtung und Wahrheit i teleološko načelo organizacije uzdiže do razine normativnog kriterija za estetsku kakvoću autobiografskog djela. On u nastavku predbacuje modernoj autobiografiji da »nije svladala najvišu zadaću autobiografije« i da ostaje u fazi »gotovo ciničnog procjenjivanja vlastitog ja« (1965, 188). No, tako paušalna prosudba o suvremenoj autobiografskoj produkciji govori puno više o ahistoričnom karakteru primijenjenih estetskih kriterija negoli o kvaliteti tekstova.7

U ovdje skiciranim pristupima od »prave« se autobiografije očekuje da udovolji zahtjevima koji se svode na idealističku estetiku: život se treba preoblikovati u umjetničko djelo u kojem je svaki element usmjeren prema telosu, tj. prema nadređenom životnom cilju. Unatoč umjetničkom karakteru, koji se ovdje zahtijeva, Pascal, Aichinger i Olney pripisuju autobiografskom tekstu poseban položaj u odnosu na fikcionalan tekst: u autobiografiji se transportira »humana supstancija« dok autoreferencijalni čin pisanja jamči autentičnost teksta. Iz sugestivne rečenice kojom Pascal zaključuje svoju studiju, postaje jasno da se posebni status autobiografije ne može obrazložiti na razini tekstualne imanentnosti, već također samo dočaravati: »S onu stranu činjenične istine [...] nalazi se ona jedinstvena istina života promatrana iznutra, a koju daje autobiografija; i u tom je pogledu ona nezamjenjiva i bez rivala« (1965, 229). Iz te se formulacije razaznaje aporija idealističke pozicije koja radi svojeg opravdanja i »dokazivanja« mora posegnuti u prošlost za kategorijom »samoevidentnosti« općeljudskoga (o tome Ryan 1980, 229).

Naslanjajući se na Pascala, i Ingrid Aichinger pokušava napustiti nezadovoljavajući kriterij razgraničavanja »činjenične istine« (tj. podudarnosti autobiografije sa životnim činjenicama), i to na taj način da autentičnost autobiografije učini ovisnom o oblikovanju teksta:

Napose tekst razotkriva puno toga, tako da se te neiskrenosti mogu imanentno ustanoviti. Djelovanje pravoga proizlazi nasuprot tomu iz zatvorene strukture, iz smislenog oblikovanja ličnosti; osobita uvjerljivost postiže se kada piscu pođe za rukom da onu silu učini sjetilno prisutnom koja je njegov život nosila tijekom svih promjena.

(1970, 425)

Da bi dokazala autentičnost autobiografskog teksta, Aichinger mora ponovno posegnuti za estetskim kriterijima jedinstvenog i harmoničnog oblikovanja. Ta kružna argumentacija egzemplarno pokazuje kako su pojam umjetnosti i slika čovjeka tijesno povezani jedno s drugim i da vode do nejasne, ali istodobno normativne odrednice »autentične« povijesti života.

Mislim da se mogući odgovor na pitanje o posebnom statusu autobiografskog teksta ne nalazi na razini estetike samoga djela, nego u području estetike recepcije. Philippe Lejeune je odnos između čitatelja i autora, koji je specifičan za autobiografiju, označio kao autobiografski ugovor. Identičnost autora, pripovjedača i protagonista on vidi zajamčenu »osobnim imenom« (nom propre) autora (1975, 15), pri čemu on osobnom imenu na uvezu knjige pridaje funkciju sličnu potpisu kakva ugovora (22/23). Ugovor koji obećaje autentičnost svega zapisanoga, može se ponuditi drugom partneru ugovora, tj. čitatelju, na različit način. Dok Lejeune smatra uporabu prvog lica jednine nedovoljnom, budući da se ne može razlikovati od fikcionalnog pripovjedača u prvom licu jednine, sljedeće su mu indicije dovoljne: a) odabir naslova, b) intencija izrečena na početku teksta i c) spominjanje vlastitog imena u tekstu. S pravom se posumnjalo u to da bi i to bili jednoznačni i u svakom slučaju primjenljivi kriteriji;8 ali od velike pomoći smatram Lejeuneov pokušaj da se autobiografski tekst karakterizira specifičnim čitateljskim stajalištem koji autor izaziva oblikovanjem teksta. Lejeune određuje »pacte autobiographique« kao

un mode de lecture autant qu'un type d'écriture, c'est un effet contractuel historiquement variable [...]. Si donc l'autobiographie se définit par quelque chose d'extérieur au texte, ce n'est pas en deçŕ, par une invérifiable resemblance avec une personne réelle, mais au-delŕ, par le type de lecture qu'elle engender [...]

(1975, 45/46).

Prednost toga pristupa je u tome što se dokono pitanje o »istini« autobiografije prebacuje na razinu recepcije, i time je jasno uočljiva dinamika između motivacije pisanja i čitateljskog stajališta. Da autobiografski tekst uistinu proizvodi specifično čitateljsko očekivanje, može se prepoznati i izvan okvira akademske diskusije, i to po posebnim promidžbenim strategijama knjiškog tržišta baš kao i po enormnoj potražnji za autobiografijama u javnosti. Baltzerova kulturnosociološki orijentirana studija pokazuje da veliko zanimanje za autobiografiju počiva na specifičnom čitateljskom očekivanju. »Tržišna vrijednost« autobiografskih tekstova upućuje na »socijalnu potrebu« (1972, 11). Popularnost autobiografija on objašnjava time što u njima često, kao i u trivijalnoj književnosti, živi »utopija o cijelom čovjeku«, čime čitatelj misli privremeno pobjeći od stvarne fragmentiranosti svoga života (1972, 80). Na sličan se način može pretpostaviti da na autora pri nastajanju autobiografskih tekstova djeluju drugi proizvodni mehanizmi negoli kod fikcionalnih. Na primjeru Canettijeve autobiografije postaje jasno koliko je sama namjera da se povijest vlastitog života piše za čitateljsku javnost obilježila tekst — i napose ako to promatramo u suprotnosti prema njegovim drugim djelima. Ako se Lejeuneovi kriteriji shvate kao konvencionalno, a ne i kao nadpovijesno valjani, onda mogu pridonijeti analizi i klasifikaciji autobiografskih tekstova. Lejeune je sam svjestan ograničene primjenljivosti svojih kriterija, doduše bez spremnosti da sam povuče konzekvencije koje se logično nameću kod zamisli »autobiografskog ugovora«. S obzirom na Sartreove, Beckettove i Gorzove tekstove, on uviđa mogućnost da autobiografsko pisanje postane očuđujućim diskursom kada ja, koje je konstruirano u tekstu, više ne može naći svoj pandan izvan teksta (1975, 34). U istraživanju o »Autobiografiji u trećem licu« (1977) dalje se je pozabavio problematikom identiteta na lingvističkoj razini i objasnio naizmjeničnu uporabu prvoga, drugog i trećeg lica kao rastakanje autobiografskog »ja« koje samo glumi cjelovitost i jedinstvo. Doduše, on neutralizira svoja zapažanja time što ih označava kao jezičnu igru, koja širi granice identičnosti toga ja, a da je nikada ozbiljnije ne dovede u pitanje (1977, 40). Lejeune ovdje govori o tendenciji u teoriji i praksi autobiografskog pisanja, koja zaobilazi tradicionalno shvaćanje autobiografije. Kada samom autobiografu identičnost s opisanim ja postane upitna, uzdrmani su temelji »autobiografskog ugovora«. U tekstu Roland Barthes par Roland Barthes pokazalo se da zamisao autobiografskog ugovora više nije primjenljiva.9 Od početka se poigrava tradicionalnim čitateljskim očekivanjem, i onda kada Barthes stavlja na početak teksta rukopisnu (!) »didaskaliju«: »Tout ceci doit ętre considére comme dit par un personage de roman.«

Dekonstruktivistička pozicija

Lejeune je svojim recepcijsko-estetskim pristupom dospio u unakrsnu vatru obaju tabora, i hermeneutičkoga i dekonstruktivističkoga. Olney i Gusdorf odbijaju Lejeuneov postupak jer im se »humana supstancija« koju autobiografija transportira, čini ugroženom njegovim kvazi-legalističkim jezikom i analitičkim zahvatima.10 Ne na svjetonazorskoj razini, već na teorijskoj nalaze se prigovori Paula de Mana, Michaela Ryana i Paula Jaya koji temelj Lejeuneova »ugovora« ne smatraju održivim. Identičnost imena autora i protagonista nije, po njima, prevladala pravi problem, dvostrukost »autora teksta« i »autora u tekstu«, već je samo odgodila služeći se nominalistički krivim načinom zaključivanja (De Man 1984/1979, 72).

De Man odbija pomisao da je subjekt u autobiografskom djelu privilegirani oblik referencijalnosti. Umjesto toga, on bi htio gledati na subjekt kao tekstualni proizvod [...]. Čin koji je svojstven autobiografiji, po njegovu inzistiranju, nije historičan nego retoričan.

(Jay 1984, 18)

To radikalno odvajanje autobiografskog teksta od biografske pozadine počiva na stanovitom pojmu subjekta koji je dijametralno suprotan hermeneutičkom idealu, kakav na egzemplaran način dolazi do izražaja kod Pascala, Olneya i Aichinger. Hermeneutičke premise »kontinuiteta«, »cjelovitosti« i »smislenosti« ljudskog života, svojstva koja se u autobiografiji trebaju oblikovati na simboličan način, razotkrivaju se kao obične konstrukcije. Teorijsku podlogu čine reinterpretacije Freuda, Saussurea i Nietzschea, kakve su započeli Lacan, Derrida i Foucault. Predodžba o identičnosti Ja za Lacana je tek zakasnjelo, naknadno i u krajnjoj liniji uvijek uzaludno nastojanje pojedinca da svojoj fragmentarnoj i proturječnoj egzistenciji — uz to presudno uvjetovanoj ranim, o njemu samome neovisnim oblikovanjima — dade smisao i koherenciju. Tom pojmu subjekta odgovara pojam jezika, koji — prema Derridau — nije utemeljen na intencionalnosti, nego na vlastitoj dinamici semioloških procesa, kao i pojam teksta koji, prema Foucaultu, na prvo mjesto stavlja odsutnost autora iz »njegova« teksta i na taj način odbacuje referencijski odnos autor-djelo kao relikt idealističkog mita o stvoritelju. Kod autobiografskih tekstova koji se odlikuju visokim stupnjem autoreferencijalnosti, demontaža klasičnog pojma autora je osobito brizantna: kada se ideja o autonomnom pojedincu koji ima nadzor nad tekstovima koje je sastavio, odbaci kao iluzija i ako se umjesto toga polazi od pretpostavke da se subjekt u činu pisanja oslobađa, rješava i odriče teksta, tj. na vlastiti tekst gleda kao na nešto tuđe, tada razlikovanje fikcionalnih i autobiografskih tekstova postaje u krajnjoj liniji nevažno: »Autobiografija onda nije žanr ili modus, nego oblik (figure) čitanja ili razumijevanja koji se u stanovitoj mjeri pojavljuje u svim tekstovima«

(De Man 1984/1979, 70).11

Iz te perspektive postaje sumnjivom svaka autobiografija koja u sebi sadrži nacrt vlastitog života kao umjetničkog djela, svaka »prava« autobiografija u Pascalovu smislu. U mnogim suvremenim autobiografijama koje Pascal odbacuje kao neuspješne, napuštene su klasične strategije harmoniziranja i, umjesto njih, tekstualno su se realizirali uvidi u fragmentarnost vlastite osobe. Ti tekstovi više ne propagiraju samoodređenje i autonomiju pisca, nego pokazuju opseg stranih čimbenika koji determiniraju izvana. U tom smislu Helmut Heissenbüttel želi da se njegov naslov Primjedbe o književnosti onih koji su sami sebe razotkrili shvati na dva načina:

Samorazgolićenje može s jedne strane značiti da se sebe samoga raskrinka, to jest da se istražuje ono o čemu se obično ne govori, tabue i skrovitost [...]. Ali samorazgolićenje može značiti i to da se lišava svojega ja, da se sebe samoga vidi ukinutog i uzdignutog do »objektivnosti« registriranih događaja, susreta, anegdota, fotografija, izričaja, slikovno ili jezično fiksirane predaje itd.

(1972, 87).

U tom »itd.« objektivnosti nalazi se i medij jezika, u kojem se pisac konstruira kao identitet kojega se već odrekao, jer taj identitet postoji tek odvojeno od njegove osobe, kao pisani proizvod. U autobiografskom tekstu materijalizira se nenadoknadiva diferencija između ja koje piše i rekonstruiranih prošlih oblika toga ja. Heissenbüttel pokazuje na tekstovima Jüngera i Benjamina, koje opisuje kao »miješane tvorevine napravljene od autobiografskih ulomaka, esejističkih razmišljanja, prispodobi, prepričanih snova«, da je »samorazgolićenje« (Selbstentblößung) postalo »novom književnom metodom« (88/89). Dekorativni elementi stvarnosti dolaze na mjesto »pronalazaka«. Čini se da se povjerenje u održivost fikcije može samo onoliko dugo sačuvati koliko je pišući subjekt smatra intaktnom. Tradicionalne predodžbe o »pravoj književnosti« koja se prema često citiranoj definiciji Welleka i Warrena odlikuje »'fikcionalnošću', 'invencijom' ili 'imaginacijom' kao razlikovnim obilježjima književnosti« (1942, 14), više se ne mogu primijeniti na velike dijelove književnosti ovoga [20] stoljeća. U književnosti takozvane postmoderne ta se tendencija dalje radikalizira, što je dovelo do premještaja i ukidanja tradicionalnih razlikovnih kategorija: fikcije i stvarnosti, pripovjedača i autora, književnosti i znanosti o književnosti. Rainer Nägele smatra da su romani 70-ih godina, autora kao što su Grass, Handke, Frisch, Christa Wolf i Bachmann, tako snažno prožeti autobiografskim elementom da razlikovanje između empirijskog autora i fikcionalnog pripovjedača više nije učinkovito:

Sve veće uključenje empirijskog autora u njegove tekstove povlači za sobom sudjelovanje fikcije u empirijskome, povijesnom svijetu koji ona više ne može naprosto transcendirati. S druge strane, sam empirijski svijet je prožet, ako i ne ustrojen, fikcijom [...]. Naličje defikcionalizacije pripovjedača je fikcionalizacija autora koji je također proizvod svog teksta.

(Nägele 1980, 13)

Ukidanje granice između fikcionalnih i autobiografskih tekstova može se primijeniti i u recepciji: Sandra Frieden uključuje gotovo sve tekstove, koje je Nägele klasificirao kao njemački roman sedamdesetih godina, u svoju studiju o German-Language Autobiographical Writings of the 1970's i dolazi pri tome do vrlo sličnih rezultata (1983, 51-54). S druge strane, David Bronsen registrira u svojem djelu Autobiographien der siebziger Jahre (1980, 213) tendenciju fikcionaliziranja, i to objašnjava kao književnu reakciju na višestruko nesiguran odnos autora (Bernhard, Koeppen, Frisch, Hildesheimer, Donin) prema povijesti vlastitog života.

Trenutačno stanje stvari u ovoj raspravi moglo bi se u sažetku karakterizirati na sljedeći način: opća čitateljska javnost kao i većina akademskih krugova drukčije postupa s autobiografskim tekstovima nego s fikcionalnima budući da se očekuje na izravan način nešto doznati o životu autora (=A). Uistinu ima i danas puno autobiografija koje čini se da ispunjavaju to čitateljsko očekivanje, tj. koje čitatelju nude »autobiografski ugovor«, pri čemu same na različit način izražavaju trud oko autentičnosti u tekstu (=a). Na drugoj strani nalazi se mala skupina onih koji ukidaju granicu između fikcionalnih i autobiografskih tekstova (=B) i koji se najradije bave tekstovima moderne i postmoderne, u kojima je na djelu dekonstrukcija tradicionalnih predodžaba o subjektu i djelu (=b). U oba tabora (A i B) izbor je tekstova određen ponajprije vodeći računa o vlastitim teorijskim hendikepima (o tome Spengemann 1980, 185-189). Još više informacija o održivosti obaju pristupa daje odgovor na pitanje kako se (A) odnosi prema (b) i (B) prema (a). Hermeneutička znanost o književnosti (A) sklona je tome da ignorira ona područja suvremene književnosti koja se ne mogu uklopiti u njezine teorijske nedostatke, da ih obezvrijedi kao neknjiževne ili da ih obuhvati vlastitim kategorijama.12 Niz klasičnih autobiografija (a) ima slabo branjena mjesta koja se mogu analizirati prema dekonstruktivističkim pravilima (B). Pri tome postoji opasnost da sam tekst bude preskočen i da služi kao navoljno izmjenljiv dokazni materijal za a priori zauzetu teorijsku poziciju, pri čemu premisa o vlastitom kretanju teksta daje kritičaru kvazineograničenu moć nad autorom i sadržajem intendiranim u tekstu (o tome Fleishman 1983, 32).13 Huyssen je upozorio na povijesne i apolitične posljedice potpunog napuštanja koncepcija subjektivnosti i identiteta (1986, 38), pri kojem se prečulo emancipacijske glasove koji su se iznova javljali.

Između tih dvaju do sada svjesno antagonistički obilježenih tabora ima nekoliko stvari koje niti zastaju u hermeneutičkom procesu razumijevanja s težnjom harmoniziranja i idealiziranja, niti projiciraju u tekst vlastite teorijske uvide u fragmentarnost subjekta. Pretpostavka smislenog posredovanja između obaju usmjerenja jest uzimanje u obzir povijesne uvjetovanosti autobiografija.

Autobiografija kakvu poznajemo ovisna je o razlikovanju fikcije i nefikcije, između retoričkog i empirijskog pripovijedanja u prvom licu jednine. Ali ta razlikovanja su artefakti kulture i mogu se povlačiti na različite načine kao što je to nekoć bilo i može se opet ponoviti, dovodeći do zastarijevanja autobiografije ili pak do njezine korjenite preformulacije.

(Bruss 1976, 8)

Trenutačno se nalazimo u paradoksalnoj situaciji da se s jedne strane autobiografska koncepcija već smatra zastarjelom, a da se s druge autobiografije pišu i recipiraju više nego prije. Sandra Frieden uzima u obzir u svojoj studiji iz 1983. popularnost autobiografskih tekstova i definira ih proširenjem recepcijski orijentiranih pristupa Brussove (1976) i Lejeunea (1975) komunikativnom funkcijom, tj. pronalaženjem načina kako autor stupa u kontakt s čitateljem preko teksta. Iz te pragmatičke perspektive autobiografski se tekstovi pokazuju kao »otporni« na teorijske pokušaje dekonstrukcije (1983, 31):

Ustvrdio se »kraj autobiografije« na nemogućoj pretpostavci rastavljanja žanra od njegova konteksta; pretpostavci teksta bez autora; čitatelja bez teksta. Premještajući perspektivu sa stare filozofske neodređenosti na stajalište ljudske komunikacije, smatramo da smo vratili čin pisanja u kontekst u kojem funkcionira, da smo obnovili tekst i njegove sudionike također.

(Frieden 1983, 38)

Ponovno povezivanje autobiografskih tekstova uz komunikativnu funkciju koju oni jednako sada kao i prije imaju, omogućuje da se predstavnicima dekonstrukcionističkih pozicija prigovori da se u našem društvu i dalje često ustrajava na predodžbi individualnosti i subjektivnosti, iako u njima ima nekih anakronističkih tragova. Utoliko eto pragmatički pristup Sandre Frieden upozorava na istodobno sveobuhvatne i ograničavajuće tendencije unutar dekonstruktivističkog tabora. Ta tendencija dolazi do izražaja u studiji Manfreda Schneidera o autobiografskom tekstu u 20. stoljeću, u kojoj se on bavi u međuvremenu etabliranim »drugim kanonom« (Proust, Sartre, Leiris i Benjamin) i njemu nasuprot većini sada objelodanjenih autobiografskih tekstova (»ispovijedi, psihološki tekstovi, književnost za žene«) odriče svaku »snagu izražajnosti u ovoj epohi« (1986, 252). S druge strane postupa Frieden prejednostavno kada argumente koji se tiču temelja tradicionalnog pristupa tekstu uzdiže na »filozofsku« razinu i ističe da su nerelevantni za »realnu« komunikacijsku situaciju. To je nedovoljan argument jer i njezina pragmatička pozicija počiva na stanovitim premisama koje su možda plauzibilnije, ali ne nužno i točnije. Za razliku od Frieden, smatram da je važno uzeti u obzir te »filozofske« zamjerke kako bismo, povrh popularnosti autobiografskih tekstova, spoznali problematične i proturječne aspekte autobiografskog pisanja. Drukčije rečeno: Dok teza o eliminaciji autora-subjekta i o kraju autobiografije na pokatkad drzak način ignorira postojeće kulturno i povijesno stanje zajedno s postojećim emancipacijskim elementima, sinteza obiju pozicija omogućuje s druge strane diferenciran pogled na stanje pojedinca koji i dandanas traži u (autobiografskome) književnom djelu uporište i izražajnu snagu.

Problematika identiteta

Autobiografski su tekstovi predmet psiholoških, socioloških i povijesnih analiza (usp. Spengemann 1980, 203-205). Svi ti aspekti imaju i u znanosti o književnosti manje-više važnu ulogu. Međutim, ona se napose zanima za aspekte koji iz perspektive povjesničara izgledaju kao »izvori pogrešaka«. U to ubraja Hans Heinrich Muchow sklonost harmoniziranju i orijentaciju na književne uzore (1966, 297-300). Kao prepreka svakom povjesničaru pojavljuje se upravo fikcionalni karakter svake autobiografije, tj. subjektivni nacrt koji »iskrivljuje« povijesne podatke. Dok, dakle, teleološka organizacija životne povijesti — s klasičnim uzorom Goetheova djela Dichtung und Wahrheit — za povijesnu znanost znači ugrožavanje valjanosti izvora (o tome Baltzer 1972, 43), za znanost o književnosti je trud oko oblikovanja vlastite prošlosti posebno zanimljiv. To vrijedi, uz daljnje postojanje različitih ciljeva, i za hermeneutičke i za dekonstruktivističke pristupe. Kod književničkih se autobiografija općenitom karakteru nacrta u svakoj autobiografiji pridružuje i shvaćanje samoga sebe kao autora i vlastiti komentar o prije nastalim djelima. U kontekstu Canettijeve autobiografije Scheichl označava taj oblik književničke autobiografije kao »metaknjiževnu funkciju«. Za razliku od Pascala, koji »autobiografiji pjesnika« stoga pridaje posebnu vrijednost jer »književnost [...] nikada nije poziv kao ostali« (1965, 161), tu se ne polazi baš ni od kakve »prirode pjesnika«. Dok je ta predodžba o pjesniku kao »odabranom pojedincu« i sama povijesno uvjetovana, točnije rečeno rob je estetike genijalnosti, svrha je moje analize razotkriti kulturnu uvjetovanost književničkog samoprikaza u njegovu autobiografskom (p)ostvarenju. Na tekstualno imanentnoj razini smatram stoga postupak Paula Jaya smislenim. On ne ukida potpuno granicu između autobiografskih i fikcionalnih tekstova, ali ne teži i točnom razgraničenju. Umjesto toga, svrha mu je shvatiti povijest »autorefleksivnih književnih djela unutar promjenljive epistemologije subjekta« (1984, 21). Pri tome izbija stanovita problematika u prvi plan, do koje neizostavno dovodi svaki autobiografski pothvat, i to:

sveprisutni ontološki jaz između ja koje piše i autorefleksivnog protagonista djela. Jer vidjet ćemo da upravo ta implicitna, ili pak povremeno eksplicitna spoznaja takvog jaza — i naposljetku autorov odgovor na to — u velikoj mjeri određuje i metodu i oblik djela. Zapravo, filozofski i estetski problemi sadržani u spoznaji takve kontradikcije često tvore dio teme samih autobiografskih djela.

(1984, 29)

Jay polazi od toga da se projekcijski karakter svakog autobiografskog teksta odražava u pripovjednoj strukturi. »Ontološki jaz« između ja koje piše i ja koje se opisuje može se učiniti ili oblikotvorno plodonosnim — kao npr. u dijaloškoj strukturi priče o djetinjstvu Nathalie Sarraute Enfance (1983) — ili pak može ostati oblikom zatvoren tekst u kojem taj jaz ipak nije uklonjen.

U »metaknjiževnu funkciju« književničke autobiografije ubraja se nastojanje autobiografa da stvori doslovce kontekst za prije nastala djela. Djela objelodanjena prije autobiografije čine zajedno javnu egzistenciju književnika; uvjete nastajanja, namjeru i smisao vlastitih djela autor može sam naknadno komentirati, revidirati ili relativizirati. Bernd Witte je pokazao na primjeru Dichtung und Wahrheit kako se Goetheove kasne poetološke predodžbe odražavaju u aranžiranju i oblikovanju njegovih ranijih faza života i stvaranja (1978). Za većinu književničkih autobiografija ne vrijedi samo to da je u njima autorov identitet mjerodavno definiran s obzirom na prije objavljena djela nego da se povrh toga i povijest vlastitog obrazovanja i stvaranja djela može shvatiti samo kao rezultat utjecaja i razgraničenja prema drugim djelima. Walter Mehring je utjecaj »odabranih knjiga« na svoj život učinio organizacijskim načelom svoje autobiografije Izgubljena knjižnica (Die verlorene Bibliothek, 1964). U formulaciji podnaslova sklanja se osoba autora iza autobiografije jedne kulture, čime se naznačuje nezgodna i teška situacija u kojoj se nalazi individua koja piše i kojoj prijeti opasnost da se rastoči u rekonstruiranim kulturnim utjecajima. »Knjižnica izgubljena« zbog egzila i rata istodobno je uvjet i tema te autobiografije. Izbjeglička situacija oštri pogled za ostavljenu kulturu koja se u političkim okolnostima nacionalsocijalističkog režima čini nepovratno izgubljenom. Na kraju te životne povijesti Mehring navodi riječi svog američkog domaćina kojemu je gostovo »neproduktivno sjeduckanje za pisaćim stolom« počelo bivati sumnjivim (1978/1964, 290):

Naveli ste, kada ste primljeni u podnajam stana, da ste književnik i da pišete nekakvu knjigu, knjigu o knjigama. Ali možda ste samo nekakav obični prevarant. I sutra, kada se probudite, nemate ništa do li nekoliko praznih, bijelih, neispisanih listova. Ili se možda više uopće i ne probudite; i nikada niste ni postojali. Da, moguće je da ste europska fikcija koja bi se ovdje htjela objaviti kao ne-fikcija, književno djelo koje bi htjelo biti istinom. Moguće je također da ste Vi kao i sva Vaša izgubljena biblioteka ništica [...].

To što Mehring stavlja upravo te riječi na kraj svoje autobiografije, upućuje na značenje koje im pridaje. Na poentiran su način sažeti motivacija autobiografskog pisanja i funkcija autobiografije. U izbjegličkoj je situaciji pojedinac izdvojen iz svog uobičajenog životnoga konteksta, njegov je identitet ugrožen u posebnoj mjeri. Autobiografsko pisanje služi očito i u tu svrhu da se pišući bori protiv opasnosti gubitka identiteta, opire se mogućnosti da bude nazvana »europskom fikcijom«. Istodobno se u zaključnom odlomku Mehringove autobiografije osjeća prizvuk sumnje u to da se i onda kada listovi više nisu bijeli nego ispunjeni tekstom, prošli život, prikazan u »izgubljenoj knjižnici«, može povratiti ili također samo zabilježiti.

U tom je kontekstu zanimljivo primijetiti da je pojam identiteta tek nakon Drugoga svjetskog rata i iskustva izbjeglištva i progona poprimio današnje značenje.14 Nasuprot vladajućem sociološkom mišljenju, prema kojem se ljudski identitet rastače u zbroju funkcija i uloga, Erik Erikson ustanovio je u kontekstu vlastitog izbjegličkog iskustva pojam identiteta koji se temelji na unutarnjoj supstanciji čovjeka i jamči kontinuitet samoga ja. To posezanje za starom idealističkom predodžbom jednokratnog identiteta sastavljenog od unutarnjih čimbenika zapravo je istodobno i izraz jake nesigurnosti i sigurnosti. U tome dvostrukom smislu stoji potraga za identitetom u središtu mnogih autobiografskih tekstova. Dekonstruktivističku poziciju prihvaćam u onom segmentu u kojem odbacuje predodžbu o konstantnom i izvornom, prvotnom »identitetu ja«, ali je napuštam kada treba iz toga zaključiti da se potreba za identitetom, koja i dandanas na različite načine dolazi do izražaja, treba ignorirati. Vrijednim istraživanja smatram upravo načine na koje se ta potraga za identitetom tekstualno materijalizira, bilo kao snažno ustrajavanje na tradicionalnoj slici o samome sebi, bilo kao pokušaj da se razvije alternativna koncepcija o samome sebi. Produkcija i recepcija autobiografskih tekstova15 može se shvatiti kao pokušaj da se osigura vlastiti identitet u društvu, i to upravo onda kada je ono postalo nesigurno. Jedna često tematizirana motivacija pisanja u suvremenim autobiografijama jest motivacija »spašavanja« i »očuvanja« povijesti vlastitog života. Baltzer objašnjava taj »motiv spašavanja [...] kao bijeg u individualnost upravo u momentu kada je napadnuta njezina dotada neupitna valjanost, ali koja se ipak i upravo zbog toga smatra jedinom konstantom usred doživljenog raspadanja zapadnoeuropske kulture« (1972, 119). Čini mi se da toj funkciji autobiografskog pisanja dosada nije bilo posvećeno dovoljno pozornosti. Iznimka su istraživanja izbjegličkih autobiografija koje se čitaju kao reakcija na društveno uvjetovane nesigurnosti.16 U ekstremnoj situaciji izbjeglištva nazire se motivacija za pisanje autobiografije, koju u posebnoj mjeri nalazimo kod književnika ili intelektualaca. Autobiografsko je pisanje pokušaj da se tijek i sadržaj života zabilježi za javnost koja do sada vrlo posredno zna o autorovoj egzistenciji preko drugih tekstova. Za pretpostaviti je da postoji suvislost između omjera društvene izolacije i nastojanja da se zabilježi shvaćanje samoga sebe kao duhovno djelatne individue. Ako ih tako shvatimo, autobiografska su djela ono mjesto na kojem se na poseban način realizira kriza u shvaćanju samoga sebe kod intelektualaca, bilo kao pokušaj da se kriza na kreativan način prevlada, bilo u tematizaciji ili kulminaciji krize. [...]

Bibliografija

Aichinger, Ingrid. »Probleme der Autobiographie als Sprachkunstwerk.« Österreich in Geschichte und Literatur 14 (1970): 418-438.

Baltzer, Ralf Alexander. Autobiographie zwischen Belletristik und Sachbuch: Zur Wirklichkeitserfahrung von Selbstdarstellungen. Diss. Univ. of Michigan, 1972. University Microfilm Xerography: Ann Arbor, 1979.

Roland Barthes par Roland Barthes. Paris: Seuil, 1975.

Bruss, Elisabeth W. Autobiographical Acts: The Changing Situation of a Literary Genre. Baltimore, London: Johns Hopkins Univ. Press, 1976.

Emmerich, Wolfgang. Hg. Proletarische Lebensläufe: Zur Entstehung einer zweiten Kultur in Deutschland. 2 Bde. Reinbek: Rowohlt, 1974/75.

Erikson, Erik H. »Identity Chrisis' in Autobiographic Perspective«, Life History and the Historical Moment. New York: Norton & Co., 1975. 17-48.

Fleishman, Avrom. Figures of Autobiography: The Language of Self Writing in Victorian and Modern England. Berkeley, Los Angeles, London: Univ. of California Press, 1983.

Frieden, Sandra. Autobiography: Self Into Form. German-Language Autobiographical Writings of the 1970's. Frankfurt/M, Bern, New York: Lang, 1983.

Gadamer, Hans-Georg. Wahrheit und Methode. Tübingen: Mohr, 1960.

Gleason, Philip. »Identifying Identity: A Semantic History«. The Journal of American History 69 (1983): 910-931.

Gusdorf, Georges. »Conditions and Limits of Autobiography«. 1956 (frz.) Übers. J. Olney 1980, 28-48.

Heissenbüttel, Helmut. »Anmerkungen zu einer Literatur der Selbstentblößer«. 1960. Heissenbüttel. Zur Tradition der Moderne: Aufsätze und Anmerkungen 1964-1971. Neuwied, Berlin: Luchterhand, 1972.

Huyssen, Andreas. »Postmoderne — eine amerikanische Internationale?« Postmoderne: Zeichen eines kulturellen Wandles. Ur. A. Huyssen, Klaus R. Scherpe. Reinbek: Rowohlt, 1986. 13-44

Jay, Paul. Being in the Text: Self-Representation from Wordsworth to Roland Barthes. Ithaca, London: Cornell Univ. Press, 1984.

Koopmann, Helmut. »Von der Unzerstörbarkeit des Ich: Zur Literarisierung der Exilerfahrung«. U: Thomas Koebner/Wulf Köpke/Joachim Radkau. Exilforschung. Ein Internationales Jahrbuch. München: Text und Kritik, 1984.

Kronsbein, Joachim. Autobiographisches Erzählen: Die narrativen Strukturen der Autobiographie. München: Minerva, 1984.

Lehmann, Albrecht. Erzählstruktur und Lebenslauf. Autobiographische Untersuchungen. Frankfurt/M, New York: Campus, 1983.

Lejeune, Philippe. Le pacte autobiographique. Paris: Seuil, 1975.

Lejeune, Philippe. »Autobiography in the Third Person«. New Literary History 9. 1 (1977): 27-50

Man, Paul de. »Autobiography As De-Facement«. 1979. The Rhetoric of Romanticism. Yale: Columbia Univ. Press, 1984.

Mehlmann, Jeffrey. A Structural Study of Autobiography. Proust, Leiris, Sartre, Lévi-Strauss. Ithaca: Cornell Univ. Press, 1974.

Mehring, Walter. Die verlorene Bibliothek: Autobiographie einer Kultur. 1964. Ur. Ch. Buchwald. Düsseldorf: Claasen, 1978.

Misch, Goerg. Geschichte der Autobiographie. 1907. 4 sv. Bern: Francke, 1949-1950; Frankfurt/M: Schulte-Bulmke, 1955-1969 (Bd. 2-4).

Muchow, Hans Heinrich. »Über den Quellenwert der Autobiographie für die Zeitgeistforschung«. Zeitschrift für Religions- und Geistesgeschichte 18 (1966): 297-300.

Nägele, Rainer. »Modernism and Postmodernism: The Margins of Articulation«. Studies in Twentieth Century Literature 5. 1 (1980): 5-25.

Olney, James. Metaphors of Self. The Meaning of Autobiography. Princeton: Princeton Univ. Press, 1972.

Olney, James. Ur. Autobiography. Essays Theoretical and Critical. Princeton: Princeton Univ. Press, 1980.

Pascal, Roy. Die Autobiographie: Gehalt und Gestalt. Stuttgart, Berlin: Kohlhammer, 1965.

Ryan, Michael. »Self-Evidence«. Diacritics 10. 2 (1980): 2-16.

Scheichl, Sigurd Paul. »Sprachreflexion in Canettis autobiographischen Büchern«. Modern Austrian Literature 16. 3/4 (1983): 23-46.

Schiechl, Sigurd Paul. »Hörenlernen. Zur teleologischen Struktur der autobiographischen Bücher Canettis«. U: Friedbert Aspetsberger/Gerald Stieg. Ur. Blendung als Lebensform: Elias Canetti. Königstein/Ts: Athenäum, 1985.

Schneider, Manfred. »Augen- und Ohrenzeuge des Todes: Elias Canetti und Karl Kraus«. Austriaca 11 (1980): 89-101.

Schneider, Manfred. Die erkaltete Herzensschrift. Der autobiographische Text im 20. Jahrhundert. München, Wien: Hanser, 1986.

Segebrecht, Wulf. Autobiographie und Dichtung: Eine Studie zum Werk E. T. A. Hoffmanns. Stuttgart: 1967.

Spengemann, William C. The Forms of Autobiography: Episodes in the History of a Literary Genre. New Haven, London: Yale Univ. Press, 1980.

Witte, Bernd. »Autobiographie als Poetik: Zur Kunstgestalt von Goethes Dichtung und Wahrheit«. Neue Rundschau 89. 3 (1978): 384-401.

U Friederike Eigler: Das autobiographische Werk von Elias Canetti. Tübingen: Stauffenburg Verlag, 1988. str. 4-22 [disertacija na Sveučilištu Washington, St. Louis, 1987]

Preveo Željko Uvanović

1 U tom smislu konstatira već Wulf Segebrecht: »Autobiografiju nije briga ni za teorijska razgraničenja između nestvaralačke (kunstlos) i stvaralačke (kunstvoll) književnosti kao ni za kategorije žanrova, ona naprotiv čini granice i žanrove sumnjivim i upitnim« (1967, 25). Dekonstruktivistički pristupa i Gasché istraživanju u predgovoru časopisa posvećenom temi Autobiography and the Problem of the Subject: »Autobiogafija postaje paradigma za pisanje samo po sebi: [...] analiziranjem unutarnjih proturječnosti autobiografskog pothvata [ovi prilozi] imaju za cilj 'promaknuće' pretpostavljene autorefleksivnosti tekstova koji predstavljaju konačan i sve više sumnjiv plod metafizike subjekta.« Modern Language Notes 93 (1978), 574.

2 U prilozima za New Literary History 9 (1977) i za Modern Language Notes 93. 4 (1978) na širokoj se osnovici napadaju tradicionalne pozicije istraživanja autobiografije (usp. Frieden 1983, 24). Po Spengemannu je sustav odnosa između autora i protagonista postao sumnjiv već kod Jeana Thibaudeaua, »Le Roman comme autobiographie«, Tel Quel 34 (1968), 67-74. Spengemann vidi premještanje spoznajnog interesa kad je riječ o autobiografiji, i to analogno povijesti znanosti o književnosti: najprije je biografija bila u središtu, potom duhovnopovijesna pozicija autobiografa i konačno samo tekstualno oblikovanje. Moglo bi se dopuniti da su različiti pristupi i dandanas ostali nepovezani. Mnoštvo tih pristupa vidi se na egzemplaran način u zborniku Jamesa Olneya Autobiography: Essays Theoretical and Critical (1980).

3 Usp. Spengemann (1980, 178-181) o utjecaju Wilhelma Diltheya i Georga Mischa na njemačko i, od prevođenja Mischova djela na engleski, englesko istraživanje.

4 Usp. Michael Ryan: »Self-Evidence«, Diacritics 10 (1980) — prilog koji na egzemplaran način iskazuje kritiku idealističkih postulata, pri čemu predbacivanja Lejeuneovu Autobiografskom ugovoru nisu baš u svakom slučaju opravdana.

5 U prijašnjem članku, u kojem su postavljeni temelji, »Conditions et limites de l' autobiographie« (1956/1980), Georges Gusdorf raspravlja o problematičnom obliku »refleksije« kad upućuje na mit o Narcisu u kojem su sadržani tragični elementi samozrcaljenja; on spominje u tom kontekstu i Lacanovu studiju o psihoanalitičkom pojmu »stadija zrcaljenja« (1980, 32) čime Lacan označava vremensku fazu u kojoj nastaju dalekosežne iluzije o ljudskoj cjelovitosti i identitetu, koje zavaravaju i skrivaju uvid u stvarno stanje fragmentiranosti i određenosti stranim. Unatoč tim zaključcima, u Gusdorfovu prilogu prevladavaju, slično kao kod Olneya (1972), estetske predodžbe o idealnome koje zahtijevaju klasičnu usklađenost i uravnoteženost individue i povijesti njegova života.

6 Wolfgang Emmerich ustanovljuje kod istraživanja »proleterskih životopisa« sljedeće: u dosadašnjoj recepciji autobiografija jedva da se je uzelo u obzir da je riječ o »samoprikazu građanskih pojedinaca iz jedne određene faze građanskog društva« (1974, 15), dakle o vrlo ograničenom odabiru. Taj selektivni postupak postaje normativnim kad god se građanski oblici samoprikaza smatraju reprezentativnim za svakog čovjeka par excellence.

7 Da ti kriteriji nisu održivi, egzemplarno se pokazuje u proturječjima kojih ima u prilogu Ingrid Aichinger »Probleme der Autobiographie als Sprachkunstwerk« (1970). Ona se najprije drži kriterija Roya Pascala za »pravu« autobiografiju u svom zahtjevu da se životopis treba organizirati prema nekakvom »cilju« i da se »unutarnji kontinuitet« života treba tekstualno ostvariti (1970, 424). Ali budući da se u istom sastavku bavi tekstovima ovoga stoljeća — za razliku od Pascala koji modernu autobiografiju paušalno odbacuje — pokazuje se koliko se malo ti kriteriji mogu primijeniti. Ona konačno upozorava, i to na tekstovima Kafke, Musila i Klausa Manna, na bliskost autobiografije dnevničkim zapisima koji više imaju fragmentarni karakter.

8 Usp. Paul de Man (1979), Michael Ryan (1980) i Paul Jay (1984).

9 Joachim Kronsbein karakterizira djelo Roland Barthes par Roland Barthes kao »poigravanje tradicijom autobiografije [...]. Ta knjiga više nije interpretacija vlastitog života koji se u knjizi pretvara u interpretaciju, ona je diskurs ideja što se u svojoj raznolikosti i potencijalnoj nesposobnosti izbora i razlikovanja suprotstavljaju zatvorenom prostoru vremena koje misli u prolaznosti« (1984, 179-184; 180).

10 Olney smatra da svoje vlastite prigovore može poduprijeti Gusdorfovim predbacivanjima Lejeuneovu pristupu: »Georges Gusdorf strašno se tužio na Lejeuneov postupak ubijanja radi seciranja; Gusdorf je na to gledao kao na čin kritičarskog diskursa, čin nasilja i arogancije, počinjen protiv distinktivne biti autobiografije — njezine humanosti« (1980, 18). Očitovanja te vrste nalaze se na svjetonazorskoj razini i više nisu otvorena za argumentiranu diskusiju. 11 Fleishman je upozorio na proturječnost de Manovih postupaka (1983, 37/38): na jezičnoteorijskoj razini on odustaje od bilo kakva razgraničenja između autobiografskih i fikcionalnih tekstova; u analizi tekstova on poseže za autobiografskim tekstovima s obrazloženjem da se na njima vrlo dobro može pokazati problematika »autoreferencijalnosti«.

12 Sartreovim komentarom o Gorzovu djelu Le Traître, da je autobiografija »stil smrti«, Pascal se koristi dajući svoj smisao, pri čemu to smatra točnim za masu autobiografija, dok za »pravu« autobiografiju vrijedi baš suprotno, da »u sebi ima pokret života« (1965, 213). Dok se Sartre koristi izrazom »stil smrti« za načelno očuđujući karakter autobiografskog pisanja, Pascal izvrće smisao tako da taj izraz stavlja u službu normativne slike čovjeka.

13 »Dekonstruktivistički kanon« — pojam vrlo proturječan sam u sebi — ostaje u više slučajeva ograničen na tekstove kojima se bavio Jeffrey Mehlmann u A Structural Study of Autobiography: Proust Leiris, Sartre, Lévi Strauss (Ithaca: Cornell UP, 1974). Da se među njima može naći i predstavnika moderne, pokazuje, prema Huyssenu, blizinu dekonstruktivističkih pozicija u umjetnosti moderne, u kojoj je započela »razgradnja pojmova kao što su djelo, autor i subjektivnost« — suprotno vrlo raširenoj predodžbi da je riječ o radikalnom napuštanju koncepcija moderne (Huyssen 1986, 33).

14 Usp. o tome Gleason (1983, 930).

15 Dojam trenutačne popularnosti autobiografija dobiva se čitajući New York Times Book Review, u kojem recenzije o (auto)biografskome često zauzimaju više prostora nego komentari o fikcionalnoj književnosti.

16 Usp. priloge Ericha Kleinschmidta, Helmuta Koopmanna i Richarda Critchfielda u Internationales Jahrbuch für Exilforschung 2 (1984).