Fikcija kao stvarnost — stvarnost kao fikcija

Fikcija kao stvarnost — stvarnost kao fikcija

Pokatkad je sasvim korisno ići za vlastitim umišljajima. Na primjer za onima zbog kojih se misli da se neka stvar razumije ili da se o njoj ima nešto reći.

U mojem su primjeru povremena javljanja za riječ vjerojatno povezana s činjenicom da pripadam naraštaju koji nikada nije imao pravo. Ni kao dijete — u mom djetinjstvu je još uvijek vrijedilo da djeca ne mogu imati pravo — niti kao majka, jer u međuvremenu vrijedi da majke nikada nemaju pravo.

Moj sin to naziva majčinskom paranojom, moja kći pak tipičnom izjavom žene kojoj je neophodna emancipacija, a moj suprug kaže samo: Ma da, dobro.

Prema predodžbi moje obitelji ja sam paranoidna, potrebita emancipacije i istodobno »no dobro«.

U stvarnosti obiteljske svakodnevice, s onu stranu svih predodžaba, ja sam ona koja kuha, pere i glača. Ovdje je jednoznačno riječ o očekivanjima koja djelatna osoba potpuno gubi s uma.

Predodžba majki odnosi se prema tome na funkcioniranje, što je sinonim za stvarnost. Ono što funkcionira, očito je stvarno. Prvi bi uvid glasio: stvarnost je ono što oni, koji na temelju stanovite razlike u moći — koju mogu stvoriti i ljubav i tiranija — onima koji su u hijerarhiji ispod njih, uzdignu do razine, učine, instaliraju kao stvarnost. Majke, iako prijeko potrebne, stoje u hijerarhiji, kao što je poznato, posve nisko, što je jedan od razloga zašto se oko njih razvio stanovit kičasti majčinski kult. Ignorira se stvarnost »majka« i zamjenjuje fikcijom, da bi je udaljili od svake vrste konkretne moći. Ona postaje onom koja je puna boli, požrtvovanja, predanosti, skromnosti. Da bi postale kolektivno djelotvorne, fikcije se moraju duboko usaditi u nutrinu i glasiti potpuno jednako. Kič je oduvijek bio djelotvoran kao privremeno pomagalo pri pounutrašnjenju [stereotipa] i ujednačavanju [ponašanja].

Osim toga, iskustva s književnom scenom pokazuju da književnost nije ono što književnici i književnice stvaraju, već ono što recenzenti i književni znanstvenici deklariraju kao književnost, odnosno ono što public relations učine književnošću. Umjetnici, koji ni u našoj kulturi nisu posve nepotrebni, nalaze se u hijerarhiji moći posve nisko, što je jedan od razloga zašto se oko njih stvorio kičerski kult o umjetniku. (Kao što je poznato, vremena u kojima je taj odnos drukčiji, nisu normalna vremena.)

To proturječi definiciji u Meyerovu Konverzacijskom leksikonu. Fikcija (od latinskog fingere: tvoriti, oblikovati) znači u ovom slučaju preoblikovati, pretvoriti pa prema tome pokazuje fatalnu paralelu s mnogim privatnim i kulturalnim oblicima odgoja. Da za fikciju nije potreban nikakav dokaz o istinitosti i vjerodostojnosti, podudara se s definicijom iz leksikona. Ali ipak treba nadodati da se fikcije često probiju unatoč svakom postupku dokazivanja istinitosti i vjerojatnosti. Psihijatrijsko vještačenje da nisam paranoidna ne bi imalo nikakva učinka.

Na sličan način jedva da bi se stvarnost »djeteta« probila protiv fikcije »djeteta« kod odgojitelja, stvarnost »individuum« protiv društvene fikcije »individuuma« i stvarnost »čovjeka« protiv fikcije »čovjeka« unutar kulture.

Moglo bi se nastaviti s nabrajanjem. Stvarnost »žene« jedva da bi se ikada probila protiv muške fikcije »žene«. Općenito su fikcije klimava, prozračna vrsta tvorevina. Međutim, neke se odlikuju iznimnom otpornošću protiv stvarnosti, i to uvijek onda kada se upetlja moć. One poprimaju težinu presude, dok oni koji su pogođeni njima govore o predrasudama. Onaj tko za druge preuzima moć odlučivanja o tome što je stvarnost a što fikcija, raspolaže njihovom ulogom u društvu, a time i njihovom budućnošću. Tko god prihvaća samostalnu »stvarnost« drugog čovjeka, odustaje od svoje moći. A to nitko ne čini bez posebna razloga, pa čak ni zajednička težnja za srećom ne bi bila dovoljan razlog. Jer zajednička je tek zajednička želja za srećom, a ne za zajedničkom srećom. Da bi se moć učvrstila, prekida se pretpostavljeni tijek između stvarnosti i fikcije, i potonja se mitologizira. O fikcijama bi se moglo diskutirati, o mitovima pak ne.

Samo, što je to stvarnost drugoga čovjeka? I kako se latiti tog problema? Osobno? — To je u najboljem slučaju ispalo kao geg. Književno?

»Što to uopće hoće čovječanstvo, ako ne razumije čak ni tako jednostavne stvari kao što je ljubav — hoće li se još malo varati prije negoli dođe veliki »bum« ili ponižavajući osobni kraj? Ali možda je ljubav najveća od svih prijevara. Međutim, tada je sve prijevara. Čovjek umišlja da živi u stvarnom svijetu. Umišlja da u njemu ima stvarnih stvari jer ih može čuti, onjušiti i dodirnuti. Čovjek konstruira svijet od samih utvara, radi umišljaja, i rezultat toga naziva stvarnošću. Ali što je to zaista pisaći stol? Prisjećanje na čovjeka? Zvjezdano nebo? Može li se iz činjenice da tucet ljudi neovisno jedno o drugom iste stvari jednako imenuje, izvesti dokaz o postojanju stvarnosti? Možda postoji stvaran svijet koji se prema onome u kojem živi gomila izgubljenih ljudi odnosi kao kulisa prema pozornici. I ako se stoji na pozornici i igra svoju ulogu, čovjek bude naveden na to da pozadinu (kulisu) smatra dijelom pozornice, dok zapravo te dvije stvari nemaju ništa zajedničko. Pozornica je nekad davno slučajno izgrađena pred jednom slučajno prisutnom pozadinom, bez ikakve suvislosti. A možda graditelj pozornice čak i nije primijetio tu pozadinu, nego ju je tek naknadno pridomislio, tako reći kao fikciju fiktivne stvarnosti. Na sličan se način može pretpostaviti da postoji prazan prostor iza pozornice, no taj se problem ne da riješiti logički. Logika — tek još jedna fikcija. U toj igri smutnje, u kojoj ništa nije sigurno, samo je jedna tvrdnja pouzdana — i to da ni jedna tvrdnja nije pouzdana.«1

U igri zbrke života i u pokušaju da se spozna o čemu je tu zapravo riječ — bez dara životinjske bezbrižnosti i bez anđeoskog dara vedre opuštenosti — čini se da je pisanje jedna od mogućih igara. To je igra koju su još samo djeca u stanju igrati: ozbiljna, koja zahtijeva svu koncentraciju i predanost, neovisno o uvidu u to gdje ima koristi, istoga, nedefiniranog, ali neoporecivog značenja koje — osim u kriznim situacijama — nikada nije očito, te određena vrlo sličnom, čudnovatom mješavinom nesvjesno djelujućih i nametnutih te s druge strane vlastitih pravila.

Nametnuta pravila su socijalnoga, kulturnog i biološkog podrijetla, a vlastita su dar fantazije.

Što se događa kada činimo ono što činimo dok sjedimo za pisaćim stolom? Kakve je naravi svijet koji nastaje na taj način i je li to uopće svijet što tu nastaje — ili iluzija, varka, opsjena, laž. Nastaje li neki drugi svijet, protusvijet, prošireni svijet, (djelomično učinjena vidljivom) dimenzija onoga svijeta koji inače ostaje nevidljiv i tek u snovima postaje pristupačan? Sve je tek fikcija ili izvještaj o nekoj »drugoj« stvarnosti?

U umjetnosti je na prvi pogled sve jasno. S onu stranu »fizikalnoga« svakog umjetničkog djela, papira na kojem je zapisano, gradiva od kojeg je napravljeno, instrumenta uz čiju pomoć ono zazvuči, riječ je u najboljem slučaju o fikcijama, ako ne čak o lažima, kao što to reče Pablo Picasso. »Umjetnost je laž koja nam omogućuje da spoznamo istinu, barem onu istinu koja nam je spoznatljiva.«

Nitko ne poriče fikcionalni karakter književnosti. Ali isto tako jedva da će netko poricati da književnost ima ambiciju spoznajne dobiti, a to stvara teškoće jer se istina, stvarnost i spoznaja često rabe kao sinonimi.

Što je fikcija, a što stvarnost i pod kojim je uvjetima riječ o ovom ili onom, stari je problem, kojem se pristupalo na različit način, a unosio je razdor u filozofske škole i bio predmetom bavljenja u psihijatriji, a u novije vrijeme i u fizici, biologiji i neurologiji, napose u istraživanju mozga. Svaka ideologija živi od pretpostavki, od fikcija, svaka religija živi od toga te se od drugih religija razlikuje po tome što točno označava kao fikciju a što kao stvarnost.

Fizičari su problem razgraničenja stvarnosti od fikcije riješili u okvirima svog područja, i to tako da je većina njih odlučna u tome da ga ignorira. »Što je stvarnost, ne možemo reći«, čuje se, »mi izgrađujemo na pretpostavkama logički strukturiranu zgradu koja nam — kojeg li čuda — ipak omogućuje da napravimo mostove kojima se može koristiti za transport uređaja i ljudi na Mjesec.«

Biolozi nude drukčije rješenje. Sama činjenica da raspolažemo organom kao što je to mozak, dovodi do udvostručenja, utrostručenja, umnožavanja svijeta, iako ne i cijeloga svijeta. Pojednostavljeno rečeno, području fikcionalnosti pripada sve što mozak može predočiti, dok on sam kao organ jest dio stvarnosti koja se kao što je poznato ne da logički dokazati i o kojoj možemo govoriti samo preko fikcionalnih sposobnosti mozga. Stvarnost mora nastupiti kao fikcija jer inače se o njoj ne može razmišljati — da ne ustvrdimo direktno da je stvarnost samo jedan pojam pa stoga i on tek fikcija.

Obje pozicije, fizičarska i biološka, napuštaju, doduše s različitim obrazloženjima, jedno staro gledište s kojeg se htjelo razaznati što je uistinu zbiljsko, odnosno što bi bile stvarnost i fikcija po sebi.

Naše doba, razdoblje medija, obogatilo je rasprave o fikciji i stvarnosti za jednu daljnju varijantu. Mediji nam stavljaju pred oči varljivu vrstu stvarnosti te nam je stoga otuđuju — tako kažu. Slika o slici slike, koja se skida sa stvarnosti poput maske u televizijskom izvješću, pokazuje se ne samo nestvarnom nego se i odvraća od naših predodžaba. Gdje nikakva neposredna iskustva nisu moguća, naše »osjetilo stvarnosti« naoko gubi interes odnosno pristup, a i fikcije razočaravaju naša očekivanja.

Ono što televizijski ekran čini toliko »uspješnim« jest proširenje vremena između podražaja i reakcije kao po sebi potrebno odugovlačenje radnje (inače ne bi bilo predodžbe o svijetu). Mi većinom sjedimo pred ekranom u željenoj i voljnoj pasivnosti. Navala slika koja prodire u nas, treba nas isprazniti, na sneni način osloboditi od ostatka dana te stvoriti prostor za nove slike i predodžbe. (Čime se ipak ne želi ustvrditi da je proces sanjanja istovjetan procesu samopromatranja do ispražnjenja.) Fikcije nastaju uz privremeno odustajanje od radnje, ali televizijska slika čini to odustajanje neopozivim. To se događa gotovo istodobno automatski i nesvjesno s odustajanjem od sudjelovanja, čime se naoko gasi naša sposobnost predočavanja. Svijet za nas gubi svoju zbiljnost i bježi sve do pojma fikcije, kao da više ne postoji ono što pod nekim okolnostima konstituira jednu novu stvarnost, a to je praznina.

Očito je da je bilo govora o vrlo različitim fikcijama i vrlo različitim opisima stvarnosti. Osim čimbenika otpornih na stvarnost — kao u mitu — ima uvijek i onih koji su opozivi a onda i onih koji nas ostavljaju hladnima. Svaka fikcija može sama biti u svako doba polazište sljedeće fikcije. Stvarnost, tako reći dvostruko, trostruko, četverostruko fikcionalno filtrirana, jest nešto što nas od nje same mora otuđiti kao i udaljiti od našega pretpostavljenog pristupa njoj: od naših zapažanja (koja ne moraju biti istinska, već zapravo iskrivljena) i naših odgovora na njih: suosjećanje, suhtijenje, sudjelovanje. Nedostatak tog oblika sudjelovanja sprečava povratak slika svome predmetu, sprečava možda i prepoznavanje na dublji način. Prepoznavanje predmeta je rezultat nastojanja da se predodžbu o nečemu i ono što je prati dovede u sukladnost s trenutačnom praslikom.

Isto se međutim događa i pri prepoznavanju slike. Na taj način nastaju fantomske slike u policiji, a izjave svjedoka bivaju potkrijepljene. Ako se hoćemo iskobeljati iz dvojbe, moramo prihvatiti da fizis (priroda) slike zastupa fizis čovjeka ili predmeta.

Samo je po sebi razumljivo da time nismo riješili dvojbu — osim ako vrijedi da je neposredna percepcija prava percepcija stvarnosti. To je istodobno točka u kojoj nailazimo na prigovore fiziologa i neurologa. Što je s varkama pri zamjećivanju?

Jedna nam se stvar ipak razbistrila: pitanje stvarnosti po sebi je besmisleno. Pokušaj da se u humanističkom (ljudskom) području zbilja odijeli od fikcije, mora ostati bez rezultata. Očito se te dvije stvari uzajamno uvjetuju. Mi o svemu tome govorimo zahvaljujući snazi naših fikcionalnih sposobnosti. Ako se ne pretjeruje s odustajanjem od radnje, koje je u stanovitoj mjeri prijeko potrebno za razmišljanje i fikcionalnost, put vodi natrag prema bilo kakvoj stvarnosti, predočenoj u obliku predmeta, organizacijskih sustava itd., koji nam se odmah opet pretvaraju u fikcije. Međutim, katkad postaju mitom, što ih uskoro čini neopozivima, razmotrimo primjer auta. (Auto kao mit, sloboda kao mit i iza toga privreda kao mit. Ova pak izražava moć. Nastajanje moći jest ono što na odlučujući način ometa tijek između stvarnosti i fikcije, na taj način što određena predodžba biva uzdignuta kao jedina vrijedeća istina.)

U našoj suvremenosti čine se sva razmišljanja o stvarnosti i fikciji zapravo smiješnima. Tko danas otvori novine ili u nekom drugom obliku konzumira vijesti, treba imati dobre živce — ili još bolje: otupjela osjetila — ako ne želi pasti u duboku depresiju.

Glede ponuđenih slika znamo odjednom vrlo točno što je fikcija a što stvarnost te bježimo na druge razine i druge fikcije. Bol je stvarnost, izazvana stvarnošću. Glad je nešto realno, rat nažalost također. Oni koji umiru, umiru ne samo doslovce pred našim očima, oni umiru i u našim predodžbama i ondje umiru uvijek i uvijek iznova.

Ta nas stvarnost preopterećuje. Ona nas prije svega dovodi do ruba snaga jer nju može slijediti moć predočavanja i slijedi je, dok se istodobno prisiljava na pasivnost.

Odatle dolazi naša slikovita nevolja. Možemo vidjeti i čuti umiranje. I možemo suosjećati s njima dok im fikcija smrt — o kojoj ništa ne znamo i koju stoga možemo opisati tek s pomoću slika života, i tada slika života koji se očito primiče kraju — postaje stvarnost, a život s druge strane postaje fikcija.

Iz te se perspektive svaka filozofska svađa o stvarnosti pričinja čudnovatom, a napose pokušaj da poima bilo koji od tih pojmova jasno odvojen jedan od drugoga. Nešto skromniji zahtjev bio bi dopustiti ono što nam pokazuje suživot: u trenutku u kojem se »događa« iskustvo — unutarnje i/ili izvanjsko — fikcije se očito pretvaraju u našu stvarnost, sve do ludila.

Nesumnjivo je da ima različitih stvarnosti, ima različitih svjetova: »Suvišno je i reći da je svaki čovjek cijeli kontinent«, to je rečenica koju William Goeding stavlja u usta Sammyju Montjoyu u Slobodnom padu, »besmisleno je kazati da je svaka svijest cijeli svijet jer je svaka svijest tucet svjetova.«

Suvišno je nastaviti taj slijed misli da o svakom od tih svjetova postoje druge predodžbe i da iz svakoga može proizići bezbroj fiktivnih svjetova, da mi imamo njih i oni nas. Da se sve to u nama odigrava kao rat, katkad kao let »ponad svijeta čina« kako se u Golemu2 naziva svijet koji obično doživljavamo kao stvarnost — i da nas od tog zbunjujućeg mnoštva privremeno može osloboditi samo svakodnevica, u kojoj se stvari redaju tako da ih pogledom možemo obuhvatiti.

Trijezno stajalište realista da se štedljivo služi fikcijom, izgleda da čini životne probleme jednostavnima — dokle god se dobiva ono što se treba — a istodobno na drugi način nerješivima. Jer tko god padne u bijedu, ponovno se nalazi u ulozi psa kako je opisuje Konrad Lorenz: svaka situacija, lišena predodžaba, tiče se bez iznimke cijeloga svijeta, odnosno svih svjetova, a svako je stanje istodobno i jedino moguće stanje.

Fikcije su ono što nas proklinje i izbavlja. One nam daju da si predočimo da je ondje, na horizontu, jedan puta okončan i da smo uspjeli. Cilj je postignut. Ili pak: sve je izgubljeno. One su ono što u Schillerovoj Šetnji pod lipama optimista podsjeća na prvi poljubac, a pesimista na grob ljubavnice (i to pod istim drvetom). Različiti svjetovi i nemogućnost da se živi u jednom jedinom — osim u stanju nevinosti ili potpunog samozavaravanja — problem da se barem na određeno vrijeme susretne s drugim ljudima u jednome zajedničkom svijetu, nemaju nikakve veze s tim što se u povijesti europskog duha odigralo: raskol svjetova prema vrednovanjima i koristima.

Zajedno s našom dualnom logikom, s njezinim ponosom oko ili-ili i tertium non datur, koja se činila tako uspješnom u podjarmljivanju svijeta a nas uspješno vodi u vlastitu propast, ona nas je obdarila čitavim nizom problema, odnosno nerješivih konflikata između realizma i idealizma, subjektivnog i objektivnog, duha i materije, vjere i znanja, privida i stvarnosti, fikcije i stvarnosti et cetera.

Prekinimo tu igru, već dugo znamo da nema smisla. Ali ipak je i dalje igramo. — Zašto?

Jedan vrlo banalan odgovor glasi: iz navike. Neki drugi bi odgovor glasio: Jer više nismo nevina djeca. Bojimo se i stoga nam treba moć. Uvijek i posvuda tražimo sigurnost, kao da su otvorene i promjenljive stvari naš veliki protivnik, kao da su fikcije opasnije od stvarnosti, kao da bismo mogli egzistirati i bez jednoga i bez drugoga.

Raskol svijeta znači da se gotovo sve dade dokazati ili pak opovrgnuti. U okvirima čovjekova života to bi značilo ignorirati ili tijelo ili duh, smatrati bol prividom a učinke duha utvarom i prividom. Što li je stvarnost, to se, samo po sebi razumljivo, ne objašnjava. Koje gledište da zastupamo — racionalističko ili idealističko? Igra može iznova početi i opet nailazi na pitanje koje je najkasnije od Aristotela poznato: Što je naša ishodišna točka, što u krajnjoj liniji uvijek znači: U što hoćemo vjerovati?

Fikcije stvaraju stvarnost, postaju stvarnošću u privatnome životnom području kao što su politika i ekonomija. Novac je fikcija. Programi su fikcije. Ljubav, mržnja i ravnodušnost nastaju iz fikcija koje se moraju povezati s trajnošću da bi postojale.

U što, dakle, da vjerujemo? Tvrdnja da je smrt sve a život ništa, može vrijediti baš kao i suprotna tvrdnja: da je smrt ništa a život sve.

U umjetnosti je barem jedna stvar jasna: ona se ne bavi problemom fikcije ili stvarnosti. Također ne poznaje distinkciju između potrebnoga i mogućega — na jeziku znanosti između slučajnoga i zakonom određenoga. Uz to ne poznaje ni drugi problem: razdvajanje stanovitosti i istine. Ona ne može iznjedriti dokaz o istini kakav zahtijevaju prirodne znanosti. A dokaz svoje potrebitosti još manje.

Njezin revir je najveće moguće polje prikazivih mogućnosti. Njezine su istine u znanstvenom smislu neistine. Istinskim nam se u umjetnosti čini — kao i u svakodnevici — ono što je upućeno našim predodžbama o pouzdanome. Znanstveni iskaz može biti istinit ili pogrešan, dok se umjetnički tiče stanovitosti. Istinski ili pogrešan stoga i nisu kriteriji prema kojima se dade ocjenjivati umjetnost. Prema njima mogu se u najboljem slučaju prosuđivati činjenice koje se tako rado brkaju s istinom. Da bi se umjetničko djelo smatralo umjetničkim djelom, činjenice su nevažne.

Ta okolnost gura umjetnost s jedne strane u blizinu religioznoga — jer ondje je prava domovina istine kao stanovitosti (Gewissheit) — a s druge je strane dovela do toga da je se kao fikciju isključi iz procesa stjecanja spoznaja.

»Logika« umjetnosti u velikoj mjeri nije dualna, iako je književnost preko gramatike u stanovitoj mjeri povezana s dualnom logikom. Umjetnosti nije stalo do najveće moguće jednoznačnosti jer bi joj to inače bio kraj. Njezin je odnos prema istini i laži poseban. Stvarnost katkad potpuno odgovara prividu, spoznaja proizlazi iz varke a ponajprije iz nesvjesnoga.

Da, ona nas lažima dovodi u zabludu. Picasso je vjerojatno u pravu: slika stabla nije stablo, a riječ stablo to je još manje. Ali zar nas ne objeđuju stalno lažima — pa i onime što se zove istinom? Umjetnost može barem pokazati što sve može biti stablom, koliko mogućnosti postojanja ima, iz čega nastaje i kamo vodi. Ne pokazuje nam kemija disanje trave i lišće, ona nam u najboljem slučaju objašnjava »kako« diše. Umjetnost »pokazuje« tako da ono što se misli na tajanstven način postaje istinom.

Ona se pojavljuje kao neka vrsta prevodilačkog rada između svjetova i kao most između ponora. Ona ne nastaje radi izbjegavanje straha ili akumulacije moći. U njezinu je reviru posve jasno koliko su duh i materija nedjeljivi jedno od drugog, a oblik, sadržaj, uzrok i djelovanje ne daju se odijeliti jedno od drugog. Ono nam svijetli s nje, odvija se u ponovnom prepoznavanju kao i prepoznavanju onoga »ti«. Ono što nas obasipa sjajem s nje — to su međusobno prožete razine različitih svjetova i njihove uzajamne ovisnosti, to su višestruke mogućnosti spoznaje u uzajamnom poigravanju fikcije i/ili stvarnosti.

O tome govori umjetnost. O tome »govori« književnost — dovoljno iznenađujuća spoznaja. Ona govori o trenucima zbiljnosti, o kojima se može sanjati preko nesvjesnoga, a o ovome već odavno ništa novo ne znamo. U kojem ne doznajemo stvari kao Ja. Gdje više nismo ja, ja i opet ja.

Put prema tamo povezan je putem privremene vrste žrtvovanja, odnosno odricanjem od mišljenja, osjećaja i htijenja, triju duševnih kategorija prema Kantu. Sa svrhom da uzmogne uzdići se nad ono što je katkad pametnije, istinskije i stvarnije od ja koje piše.

Nije upitno da postoji samo jedan svijet, pa i nemamo ni jedan drugi. Ali dok to izgovaramo, imamo pred očima Zemlju, plavi planet za koji nam kažu da mu nema ravna. I za koga vrijedi: čak i ako bi još jedan postojao u kakvom borgesovskom zrcalnom svijetu, ne bi nam stajao na raspolaganju ovdje i sada.

Povrh toga mi živimo u labirintu svjetova. Iz dana u dan živimo u njemu, izvrgnuti njemu, zbunjeni, izgubljeni. Možda nalik Minotaurima koji se u svojoj kozmičkoj samoći ne mogu uvjeriti u svoju »pravu« prirodu i koji se neprestano moraju uvjeravati u svoju stvarnost pomoću stalno novih nacrta samih sebe.

Katkad se može promatrati taj polubog, križanac prirode i kulture, to sažalno i divno stvorenje kako uvijek iznova udari glavom o zidove labirinta. Tu i tamo može se vidjeti kako to stvorenje mirno stoji. Diže glavu, vidi sunce ponad sebe i bezbroj putova pred sobom o kojima zna da ne vode u neodređenom smjeru i da ne može krenuti svakim od njih. Iz toga ograničenja potječe njegovo oblikovanje i samosvijest. Dokle god ništa nije sigurno i svaka je pojedinačno vrijedeća definicija konačnost svog ograđenog prostora, ono živi — iako to znači da jedva postiže svoj cilj. Upravo stoga živi jer još nije postiglo svoj cilj. Postizanje bi značilo smrt.

Katkad opušteno korača labirintom. Zna da svaki razumni korak između ostalog ovisi o tome koliko su mu fikcije raznolike. Valja pretpostaviti da je oduševljen pristaša umjetnosti i obje znanosti — humanističke i prirodoslovne — obožava kao umjetnost. Vjerojatno piše knjige.

Valja pretpostaviti i da je taj Minotaur vrsta fikcije.

Fiktion als Wirklichkeit — Wirklichkeit als Fiktion. U: Angelova, Penka/Emilia Staitscheva 1997: Autobiographie zwischen Fiktion und Wirklichkeit. St. Ingbert: Röhrig Universitätsverlag. (= Schriftenreihe der Elias-Canetti-Gesellschaft; Bd. 1), str. 15-27.

Preveo Željko Uvanović

1 M. Gruber, »Wind über der Bucht«. In: Rottensteiner, Franz. Phantastische Begegnungen, Frankfurt/M, 1990, str. 290-291.

2 Gustav Meyrink: Der Golem. Ullstein. Frankfurt/M, Berlin, 1990, str. 52.