Autobiografija

Autobiografija

Autobiografija ima u okvirima europske književnosti neobično dugu povijest. Ispovijedi (Confessiones) Augustinove (oko 400. godine) daju pečat srednjovjekovnoj autobiografiji. Danas živuća njemačka tradicija preuzela je poticaje od oblika koji su se razvijali u 18. stoljeću. Georg Misch je novu poziciju autobiografije opisao kao pretvaranje u obrazovno-povijesni oblik: »Povijest obrazovanja postaje glavna vrsta autobiografije.«1 »Svjetovni oblik« te samoprikazbe pojedinca pretpostavlja tradiciju različitih oblika religioznog samopromatranja, vrlo raširenog u pijetizmu. Duševni razvoj sada prevladava uske okvire religioznog samoosvjedočenja. Pa ipak, psihološko-biografski smjer još uvijek preuzima iz pijetističke tradicije religiozno-moralistički način gledanja. Njegovi su glavni predstavnici Johann Heinrich Jung-Stilling, Ulrich Bräker, Karl Phillip Moritz i Goethe.2

Jedinstvena označnica žanra je kasnog datuma: naziv samoživotopis (Selbstbiographie) potječe iz 1796, a naziv autobiografija iz 1809.

Prikaz intelektualnog razvitka u nizu događaja nije, međutim, samo svrha autobiografije nego i namjera romana kao žanra već od Wielandova Agathona. U ovom članku valja razmotriti odnos između autobiografije i romana od 18. stoljeća naovamo.

Autobiografija: definicije

Autobiografija: književni prikaz vlastitog života.3

Ta je Dudenova definicija problematična zbog nedovoljno jasno određenog pojma književnosti.4 Definicija iz Dudenova rječnika stranih riječi čini teškoću još jasnijom:

1. estetska književnost, beletristika

2. ukupni fond pisanih djela jednog naroda.5

Nesumnjivo je da se autobiografija ubraja u ukupni fond pisanih djela nekog naroda. Problematična je oznaka »estetska književnost« za autobiografiju. Taj je pojam prijevod riječi »beletristika«: pripovjedna, estetska književnost, književnost za razonodu (nasuprot znanstvenoj literaturi). Ako se autobiografije ne ubrajaju u znanstvenu literaturu, mogle bi se onda svrstati u kategoriju beletristike, pod kojom se općenito razumijevaju romani i pripovijetke. Leksikon srednjeg vijeka upućuje na razliku:

Autobiografija nije tip teksta koji se može točno razgraničiti i potvrditi preciznom žanrovskom definicijom. Tek termini »samoživotopis« i »autobiografija«, koji se pojavljuju u 18. stoljeću, upozoravaju na kasno ozbiljnije bavljenje spisima u kojima se s različitom dosljednošću pojavljuje sljedeći niz obilježja: oblikovanje životnih okolnosti, interakcija između ja i vanjskog svijeta, retrospektivno vrednovanje individualnih iskustava, razvoj osobnosti, cjelokupnost pojedinca. Za spise autobiografski obilježene konstitutivno je pozicioniranje u graničnom prostoru između historiografije (direktan odnos prema stvarnosti) i književnosti (s fikcionalnim temeljnim gradivom). Stvarni se život stavlja u književnu perspektivu i stilizaciju postupkom određene selekcije, organizacije i vrednovanja.6

Književnost se u gornjoj definiciji vezuje s pojmom fikcije (»fikcionalno temeljno gradivo«), koji je već odavna postao upitan. U graničnom području pojma književnosti autobiografija bi morala imati udjela u »fikcionalnom temeljnom gradivu«. Ali takvu odrednicu ne može prihvatiti ni jedna vrsta autobiografskih tekstova, ako se od njih očekuje autentičan, iako subjektom pisca uvjetovan, prikaz koji počiva na činjenicama i istini o stvarnosti.

Razlog za tu definicijsku nesigurnost htjelo se vidjeti u »neobičnom i osobitom unutarnjem odnosu identifikacije do kojeg dolazi u autobiografiji« i koji »lako može dovesti do miješanja s pojmovima »doživljajne« »ispovjedne« književnosti«.7 Stoga se takva književna djela označavaju kao »autobiografska«, »autobiografija« ili »autobiografski roman«. »Autobiografski roman« i dalje zauzima neprijeporno mjesto u nabrajanju »autobiografskih spisa«, i to uz dnevnik, pismo, autoportret, filozofsku refleksiju o samome sebi, putopis, apologiju i ljetopise. Navodna »srodnost« između autobiografije i obrazovnog romana dovodi do spoznaje: »granica između autobiografije i obrazovnog romana nipošto se ne može lako utvrditi, i stoga se služimo oznakom »autobiografski roman««.8

Autobiografija i historiografija

Vrijednost autobiografije kao povijesnog izvora različito se ocjenjuje, pa ipak još i danas vrijedi mišljenje Wernera Mahrholza iz 1919. o tom pitanju:

Iz više se razloga sumnja u mogućnost da se opis vlastitog života prihvati kao povijesni izvor; vrijednost takva opisa je s obzirom na činjenice o kojima priopćuje uistinu sumnjive naravi. Ali kao svjedočanstvo o životnom raspoloženju jednoga vremena, kao obavijest o neuljepšanim osjećajima, nazorima i perspektivama u određenom povijesnom trenutku — njegova je vrijednost neprijeporna. Autobiografija je po onome što kaže i po onome što prešućuje najjasnija refleksija najskrivenijih stajališta čovjeka prema svojoj sredini, vremenu i vladajućim mislima i osjećajima. Autobiograf može pogriješiti kada je riječ o datumu nekog događaja, napose ako piše prisjećajući se, a pojedinosti nekih zbivanja u kojima je sudjelovao mogle su mu se pobrkati. Unatoč tomu ne može pogriješiti kod najvažnijih dojmova svoga života, kod predodžaba i raspoloženja koja u njemu izazivaju važni događaji, ukratko: kada je riječ o cjelini njegova bitka kao čovjeka određenog vremena i povijesnog trenutka. Nijedan drugi pisani dokument ne reflektira tako vjerno širinu ili skučenost, duhovnu zrelost ili djetinjastost jednog vremena, kao što je to slučaj s opisom vlastitog života. Ni u jednome drugom književnom dokumentu ne nalazimo tako neposredno življen život kao u autobiografiji. Ondje direktno govori, nesvjesno i svjesno, čovjek kao dijete vremena.9

»Odlučujuća razlika«

Ako se pojmovi »autobiografski roman«, »fingirana autobiografija« i »poluautobiografija« smatraju pomoćnim pojmovima »koji stanje stvari više čine nejasnim nego jasnim«,10 tada se moramo zapitati u čemu je razlika između autobiografije i romana. Ilse Aichinger je »odlučujuću razliku« formulirala na sljedeći način: ona je

naime u pitanju što to zapravo razlikuje prikaz života u prvom licu jednine, ali takav koji ne odgovara pravom činjeničnom stanju, od autobiografije neke povijesne ličnosti. Pokazuje se naime (npr. kod ranih oblika realističnog romana u prvom licu jednine) da se u svim onim slučajevima u kojima fiktivni lik ne može biti identificiran s povijesnim pojavljuje niz nerješivih teškoća.11

Trebalo bi razjasniti nisu li nerješive teškoće uvjetovane gledištem recepcije, mogu li se neke od teškoća ukloniti s pomoću spoznaja jezične i naratološke teorije, a kod točke recepcije utvrditi u čemu se zaista sastoje njihovi problemi.

Struktura autobiografije

Opis života treba prikazati život onakvim kakav on sam po sebi, za sebe i radi sebe jest.12

Iz Goetheovih riječi slijedi: kao i svi autobiografski spisi i autobiografija je tekst pisan nestvaralačkim jezikom. Nestvaralački jezik obilježen je strukturom pravom iskaza o stvarnosti: netko izriče nešto o nečemu. Pravi je iskaz o stvarnosti relacija između subjekta i objekta, relacija u kojoj je subjekt iskaza pravi, tj. stvarno postojeći, individualni subjekt. U autobiografskim je tekstovima subjekt iskaza istodobno objekt iskaza, tj. sadržaj iskaza. Postoji i identitet između subjekta iskaza (ja koje pripovijeda) i objekta iskaza (ja o kojem se pripovijeda), kao i diferencija: diferencija vremena, iskustva i znanja. Istodobnost istovjetnosti i različitosti nudi mogućnost distancirano kritičnog držanja pripovijedajućeg ja prema pripovijedanom ja. Nikakav žanrovski model ne može prejudicirati kako se taj odnos unutar istovjetnosti i različitosti u svakom pojedinom slučaju oblikuje. Odlučujuća je potreba za relacijom između subjekta i objekta, što će se još izrazitije pokazati u vezi s fikcionaliziranjem činjenica.

Pretpostavke autobiografije

U načelu može svatko tko se može osvrnuti na dulje razdoblje življenog života napisati autobiografiju.13 Najvjerojatnije da će se i upustiti u to ako su njegov život i životna iskustva od iznadosobnog značenja i ako može računati sa zanimanjem šire čitateljske publike: »jedva da bi itko bio dovoljno motiviran da piše autobiografiju da se u njegovu životu nije dogodila korjenita promjena — obraćenje, ulazak u novu fazu života, Božja milost na djelu«.14 Predmet autobiografskog prikaza jest geneza objekta iskaza u psihološko-biološkom smislu uz očuvanje »autentičnosti stvarnoga stanja«.15

Autobiografija i istina

Nužda da se činjenično stanje stvari autentično reproducira, podređuje reprodukciju težnji za istinom pa time i za stvarnošću. U praksi je upotrebljiv onaj pojam istine koji istinu shvaća kao istovjetnost iskaza i činjeničnog stanja. Istinito je u smislu Augustinove fomule — verum mihi videtur esse id quod est — ne »ono što je, nego ono što je slučaj«.16 »Istina je kategorija zbilje«,17 pri čemu se zbilja u smislu prirodnog podešavanja svijesti shvaća kao »prirodna prostorno-vremenska kao i povijesno-društvena stvarnost života«.18 Teškoću pisanja istine poznaje ne samo autobiograf, za njega vrijedi onaj dvostruki vid istine koji je Goethe formulirao na sljedeći način: »Istina je sastavnica svih slobodnih pismenih prikaza, ili u odnosu na predmet ili u odnosu na osjećaj pisca, a po Bogu u odnosu na oboje.«19 Autobiografi poznaju sukob između povijesne i psihološke istine,20 ali ne sumnjaju u mogućnost reproduciranja činjenične istine.21 Falsificiranje stanja stvari je laž. »Izmišljotine« koje si dopušta autobiograf ne fikcionaliziraju njegov autobiografski tekst, ne pretvaraju ga u roman, nego su — kao odstupanje od stvarnosti — i laž. Autobiografi mogu lagati, a autori fikcionalnih tekstova ne mogu — jer ne mogu reći ni istinu.

Izvedbeni oblici autobiografije

Izvedbeni oblici autobiografije imaju isti raspon mogućnosti kao i svaki pravi istiniti iskaz. Uvijek ista zadaća autobiografa da rekonstruiraju jedinstvo života u tijeku života, iznjedrila je do sada ograničen repertoar izvedbenih oblika. U velikoj većini primjera autobiografi se služe prvim licem jednine. Neobična je uporaba 3. lica jednine, ali i za to ima izvanrednih primjera kod njemačkih autobiografa: spomenimo autobiografije Johanna Heinricha Jung-Stillinga i Karla Phillipa Moritza.22 Drugo lice jednine za pripovijedano ja u punoj je mjeri jedna od mogućnosti autobiografije. Christa Wolf se tim oblikom uspješno koristila u djelu Kindheitsmuster (Obrasci djetinjstva), no to se djelo ne smije čitati kao autobiografija, već kao roman koji ima samo oblik autobiografije, kao što ćemo i pokazati u nastavku.

Na pitanje koje je postavio Paul de Man, »može li autobiografija biti pisana u stihu?«, mora se potvrdno odgovoriti jer stihovni oblik ne ugrožava strukturu pravog iskaza o zbilji.23 Već nam je od aristotelovske poetike poznato da stihovi nisu bitna oznaka književnog stvaralaštva.

Pripovijedanje u prvom licu jednine, koje je toliko karakteristično za autobiografski način pripovijedanja, omogućuje da iskaz vezan za subjekt jasnije bude izražen negoli pripovijedanjem u trećem licu jednine. Na »subjektivnost« autobiografije ne treba gledati kao na nedostatak jer se draž autobiografije i sastoji u tome da pokaže subjektivno naličje objektivnoga povijesnog procesa te da se na taj način razlikuje od oficijelne historiografije, ali i da istovremeno dade prilog za »povijest odozdol« koja dopunjuje historiografiju jer potonja to ne bi mogla postići. Subjektivno iskustvo zbilje može postati pristupačno preko povijesnih izvora i dokumenata u najboljem slučaju na indirektan način, a u autobiografiji ono se očituje direktno u sjećanju pripovijedajućega ja, kojem su proživljene radosti i tuge još uvijek žive pred očima: »Autobiografija nije jednostavno ponavljanje prošlosti onakve kakva je bila, jer nam prisjećanje ne donosi samu prošlost već samo prisutnost svijeta zauvijek prošloga pred duhovnim očima.«24 Prikaz vremena nadaje se iz pripovjedne strukture. Pripovijedajuće ja (autobiograf) ima u činu pisanja pregled nad svim prošlim razvojnim fazama pripovijedanoga ja, pa je stoga preterit prirodno pripovjedno glagolsko vrijeme autobiografije. Autobiograf (pripovijedajuće ja) može se pri pripovijedanju držati kronologije događaja, ali ne mora. No zato treba u prvom planu biti pripovijedano, a ne pripovijedajuće ja. U autobiografiji je riječ primarno o prikazu življenog života, a ne o ekstenzivnom širenju refleksija samog piščeva gledišta. Gdje se to dogodi, tekst doduše jest neka vrsta autobiografskog spisa, ali nije autobiografija. Jedan najnoviji primjer knjiga je Fritza Zorna Mars.25 Općenito gledajući, autobiograf može prikazati cijeli život sve do točke u kojoj se pripovijedano ja u potpunosti preklapa s pripovijedajućim, tj. nestala je razlika među njima. Pretpostavka da je kraj mladosti — uistinu kraj mnogih autobiografija — prirodni kraj autobiografije, neutemeljena je.26 Uključenjem individue u društvo može istodobno doći do promjene u vrsti prikaza jer sada socijalne funkcije individue jače izbijaju u prvi plan. Autobiografija tada može poprimiti oblik memoara, pri čemu — što ne mora nužno biti — misao razvoja i individualnosti biva potisnuta u pozadinu u korist opisivanja javnih, političkih i kulturno-povijesnih događaja, sjećanja na poznate suvremenike ili opisivanja vlastitoga političkoga, kulturnog ili društvenog djelovanja.27

Autobiografija i intencija

Vezivanje autobiografije za činjeničnost događanja ne isključuje funkcionaliziranje prikazanoga. Na više načina autobiografi daju čitatelju odgovarajuće upute. Kod Johanna Heinricha Jung-Stillinga je »istinsko gledište s kojega se u svih pet svezaka sav Stillingov život treba promatrati i prosuđivati«28 sročeno u sljedećem retoričkom pitanju: »Zar ne pokazuje priča cijeloga mog života, i to bez protuslovlja, da me nisu ljudski razum i mudrost, nego onaj koji umije voditi ljudsko srce, čine i sudbine — a bez prisiljavanja slobodne volje ljudi — od početka do kraja vodio, obrazovao i odgojio prema prethodno promišljenom planu.«29

Ulrich Bräker naglašava u predgovoru da ga nije »taština« navela na zapisivanje života, nego »uistinu pohvala mojega dobrog Boga, mojeg Stvoritelja bogatog ljubavlju, mojega najboljeg oca«, čija me je »vječno mudra providnost sve do sada dobro vodila«, ali drugo i radi njihove djece koja trebaju dobiti ono što bi on sam rado imao: »povijest mog pokojnog oca, povijest njegova srca i njegova života«.30

Karl Philipp Moritz je prikazu svog života namijenio pedagošku svrhu: »Ono što se nalazi ovdje vjeran je prikaz scena iz njegove mladenačke dobi, koje drugima — koji su još uvijek u tom neprocjenjivom razdoblju života — mogu poslužiti kao pouka i upozorenje. Možda ovaj prikaz sadrži neke ne baš sasvim beskorisne migove za učitelje i odgojitelje, koji bi ih mogli potaknuti da se prema svojim gojencima brižljivije odnose i da u svojim prosudbama o njima budu pravedniji i pošteniji!«31

Jakob Stutz je svoju intenciju jasno naznačio u podnaslovu: »kao prilog boljem razumijevanju naroda«.32

Goetheova intencija, kojom ćemo se poslije još pozabaviti, bila je još suptilnija. U pismu kralju Ludvigu Bavarskom priopćuje sljedeće o svojem djelu Dichtung und Wahrheit (Književnost i istina): »jer to je bilo moje najozbiljnije nastojanje da ono što je pravo, temeljno i istinsko iz mojeg života, ako bih to tako uvidio, da to onda po mogućnosti prikažem i izrazim«.33 Goetheov biološko-genetički način mišljenja nalaže da se pojam »temeljno istinskoga« shvati u smislu nepromjenljivog organizacijskog načela koje određuje sva živa bića. Misli se na zakone razvitka života, koji se — jer vrijede općenito — doduše mogu promatrati tijekom razvoja pojedinca, ali ne pripadaju samo njemu. U odbačenom uvodu za treći dio djela Goethe je, uz upućivanje na zakon metamorfoze, dao razlog za ovdje pokušano tumačenje pojma: »Prije negoli sam počeo pisati ova do sada napisana tri sveska, htio sam ih načiniti prema onim zakonima kojima nas uči metamorfoza biljaka.«34 Činjenični su događaji posebni i istinski, a zakoni razvitka ljudskog postojanja su »temeljno istinski« jer su temelj razvitka svih živih bića. Takva je bila Goetheova nakana pa je stoga njegova autobiografija prikaz njegova života i istodobno više od toga.

Autobiografija i »model«

Za razliku od funkcionalnog tumačenja smisla, autobiografija se mora kretati u usko zacrtanim granicama kada je riječ o autobiografiji kao »modelu« ili »uzoru«. U tipičnom načinu prikaza činjenice se podređuju uopćavajućoj namjeri koja ima prednost pred reprodukcijom onoga što je činjenica. Autobiograf također pregledava, uređuje i odabire, ali on ne smije zlorabiti tu okolnost kako bi činjenice prilagođavao modelu koji se nalazi izvan njih samih.

Autobiografija i neupravni govor

Većina autobiografa je iznimno rezervirana kada jer riječ o uporabi neupravnoga govora u navodima pojedinih rečenica i još više u korištenju dijaloga. Kao višestruk razlog kritičari navode da nadilazi mogućnosti ljudske memorije — napose iz velike vremenske udaljenosti — da se razgovor među osobama doslovce i vjerno reproducira. Taj argument iz spoznaja psihologije prisjećanja, koji je istodobno vezan za gubitak vjerodostojnosti, skriva srž problema. Na početku smo opisali pripovjednu strukturu autobiografije kao pravi iskaz o istini. Autobiografija je relacijska struktura ili struktura sa sastavnicama subjekt i objekt, u kojoj se događaj iz prošlosti pojavljuje kao dio prošlosti jer preterit kao pripovjedno glagolsko vrijeme subjekta iskaza je iskaz o prošlosti. U dijaloškom se sustavu ukida strukturna veza između subjekta i objekta. Ono što je prikazano, pojavljuje se kao ovdašnje i sadašnje. Odavna dijalog služi stoga upravo kao jedno od najvažnijih sredstava za stvaranje nestvarnosti (fikcije). »Logika književnog stvaralaštva« određuje autohtono mjesto dijaloga u epskom području u »čistoj fikciji« proznog djela napisanog u trećem licu jednine.35 Struktura iskaza kao relacijska struktura sprečava »da se izvještavani događaj izgradi dijalogom trećih osoba«.36 U strukturi izvješća koja se sastoji od subjekta i objekta neupravni je govor »jedini legitimni oblik reprodukcije iskaza trećih osoba«.37 Česta uporaba dijaloškog sustava očito je razlogom zašto interpreti govore o »novelističkim odlomcima«.38 U neposrednosti radnje prikazane na taj način osjeća se srodnost s romanom. Dobar noviji primjer jest prikaz dramatičnog razračunavanja između mladog Eliasa Canettija i njegove majke na kraju prvog dijela njegove autobiografije Spašeni jezik.39 Iako se za autobiografiju Karla Philippa Moritza tvrdi da ima »romanesknu masku«,40 tome su razlozi drukčiji, kao što ćemo i pokazati.

Autobiografija i roman Razmatranje granica dijaloškog sustava u autobiografiji stavlja nas pred načelno pitanje o odnosu autobiografije i romana.

Pitanje pred kojim stojimo neće biti riješeno time da se autobiografiji dodijeli »posebna međupozicija« između historiografije i književnog stvaralaštva ili time da se »jaka vezanost za empiriju« navede kao razlog za razdvajanje autobiografije od »fikcionalnih žanrova«.41 Ovdje se fikcija izjednačava s »pronalaziti, izmišljati«, što više nema smisla zbog modernih pripovjednih prikazbenih oblika koji su u stanju fikcionalizirati činjenice.

Niz autohtonih prikazbenih oblika autobiografije podudara se s istima u romanu pisanom u prvom licu jednine. Spomenimo samo najvažnije: prikaz iz retrospektive; istovjetnost pripovijedajućega s pripovijedanim ja; napetost odnosa između sloja sadašnjosti i prošlosti; izbor i kompozicija gradiva, mogućnost prolepsi i analepsi u kronologiji. Te su okolnosti razlogom zašto se može tvrditi da roman u prvom licu jednine ima autobiografski oblik: točnije autobiografsku formu. U jezičnoj strukturi postoji potpuna analogija između tih oblika nestvaralačkog (autobiografija) i stvaralačkog jezika (roman u prvom licu jednine). Oba su određena strukturom subjekt-objekt. Po jezičnoj teoriji razlika među njima ne počiva na razlici sadržaja iskaza (objekt iskaza) — u smislu »istinski« i »izmišljen« — nego u razlici subjekata iskaza. Subjekt iskaza u autobiografiji je — kao što je već naglašeno — pravi subjekt iskaza; subjekt iskaza romana u prvom licu jednine je fingirani subjekt iskaza, tj. po autoru stvoren subjekt iskaza. Dugo skrivena spoznaja o neistovjetnosti autora s pripovjedačem u prvom licu jednine pripada u najvažnije tečevine naratologije.42 Do fingiranja subjekta iskaza može — ako to promatramo kroz prizmu estetike stvaranja književnih djela — doći na dva načina; jedan je način opisao Goethe u Književnosti i istini za stvaranje fingiranih ljubavnih pjesama,43 a drugi način tako da sadržaji iskaza budu načinjeni fantazijom/maštom (»izmišljeni«) a potom u strukturi iskaza organizirani prema subjektu iskaza. Tu logiku u razlikovanju autobiografije i romana Spielhagen sažima u pojmovima »opisati, načiniti« i »prikazati«.44

Svejedno pojavljuju li se »izmišljene stvarnosti« kao iskaz nekog subjekta iskaza ili iskazi nastaju kao slijed fingiranoga (stvorenog) iskaza, doživljaj ima strukturu iskaza o fingiranoj stvarnosti; to je tekst pisan jezikom stvaralačkoga književnog djela. Tekstovi stvaralačke naravi lišeni su pitanja o stvarnosti ili lažnosti prikazanoga, budući da su lišeni stvarnosti — iako stvarnost prikazuju. Razlikovanje autobiografije i romana u prvom licu jednine na temelju jezičnostrukturnih kriterija ne pomaže čitatelju ako se on pokušava približiti tekstu s pozicije recipijenta. Strukturna analognost između pravog i fingiranog iskaza o stvarnosti tako je savršena da kod tekstova s relacijskom strukturom ne znamo — a bez tekstu eksternih podataka i ne možemo znati — »je li pred nama prava autobiografija ili neka već romaneskna tvorevina«.45 U tome je istodobno draž i prokletstvo tih tekstova. Goethe je cijeli život osjećao prokletstvo kod čitatelja svojeg Werthera. Imanentni kriterij, s pomoću kojega čitatelj može dobiti barem uporišta za razlikovanje tekstova stvaralačkog i nestvaralačkog jezika u području strukture subjekt-objekt, mjerilo je primjene dijaloškog sustava. Razumljivo je da autobiograf nije sklon kvantitativno naširoko koristiti se upravnim govorom. Romansijer opet teži što je moguće neposrednijem prikazu, zbog čega se bez sustezanja služi sustavom dijaloga.

Autobiografija i neposrednost

Uporaba sustava dijaloga nije jedina mogućnost da se čitatelju nešto neposrednije prikaže negoli je to moguće u obliku provedenom dosljednim izvješćivanjem. Jednim takvim sredstvom prikazivanja služi se Karl Philipp Moritz.

On daje ličnosti svoje autobiografije ime koje se razlikuje od imena autora: Anton Reiser. Prije njega je tako postupio Johann Heinrich Jung-Stilling kada se sakrio iza imena Heinrich Stilling. Time autobiografija poprima oblike biografije. Biografija je — kao i autobiografija — oblik nestvaralačkog jezika. Između autobiografa/pripovjedača i osobe djela ne postoji za čitatelja nikakva spoznatljiva istovjetnost.46 Strukturna analogija u području stvaralačkog jezika tradicionalni je oblik romana u trećem licu jednine (nije istovjetno s onim kako Käte Hamburger naziva roman u trećem licu jednine: epska fikcija), i to s jasnom auktorijalnom situacijom pripovijedanja.47 U biografiji — i analogno tome u auktorijalnoj situaciji pripovijedanja u romanu u trećem licu jednine — biograf/pripovjedač je više u pozadini negoli je to slučaj u autobiografiji i u analognom slučaju romana u prvom licu jednine. Karl Philipp Moritz koristi se tom prikazbenom mogućnošću, svojstvenom tom obliku, i povrh toga pojačava neposrednost prikaza upotrebom priloških oznaka sadašnjosti za prikaz poznatih prošlih događaja. Evo nekih primjera:

Jer sada je lijepo vrijeme prošlo, počela je kiša, snijeg i studen... O kako li je sada Reiser brojio minute budući da je bio ukočen od leda...

Sada mu je kazališna mušica bila u glavi toliko dragocjena da je strast pripovijedanja gotovo posve bila potisnuta iz njegove duše... Sada su razgovarali i o učenjima Madame Guion. Naročito je rastezao u nedogled sve što se ticalo kazališta, jer ta je ideja sada već postala dominantnom u njegovoj glavi... ...tom preziru pridružilo se sada još i sveopće ogorčenje prema njemu... On uistinu nije mogao biti melankoličniji negoli je sada bio.48

Povremeno nailazimo i na prilog mjesta »ovdje« u značenju mjesta tadašnjeg događanja (»ondje«):

...jer ovdje su ga slušali, ovdje je mogao čitati, deklamirati, pripovijedati i poučavati...49

Povezivanjem vremenskog priloga sadašnjosti s preteritom uz istodobno povlačenje subjekta iskaza, počinje se vremenska funkcija preterita u kontekstu takvih mjesta pokretati i tendenciozno se približava takozvanom »epskom preteritu«, koji u homogenom kontekstu epske fikcije gubi svoju funkciju označavanja prošloga i umjesto toga prikazano posadašnjuje i predočuje čitatelju.50 Takav oblik predočavanja kod Karla Philippa Moritza, koji se može i recepcijsko-psihološki osjetiti, vjerojatno je razlogom za oznaku »romaneskno maskiranje«.51

Anton Reiser — autobiografija ili psihološki roman

Je li Anton Reiser onda autobiografija — kao što to ja ovdje tvrdim — ili »psihološki roman«, kao što to podnaslov sugerira? Ni jedna druga autobiografija nije književnoznanstveno istraživanje učinila toliko nesigurnim kao što je to Anton Reiser. Karl Philipp Moritz je i sam pridonio tome kada je — osim samog podnaslova — u predgovoru prvom dijelu primijetio: »Ovaj psihološki roman mogao bi se u svakom slučaju nazvati i biografijom jer su iskustva većinom uzeta iz stvarnog života.«52

Roy Pascal tretira to djelo kao autobiografiju; u zborniku Bennoa von Wiesea Der deutsche Roman Hans Joachim Schrimpf ga interpretira kao roman; kod Klausa-Detlefa Müllera on se naizmjence naziva »romanom«, »autobiografijom« i »autentičnom dokumentacijom psiholoških procesa«.53 Ali vrlo malo smisla ima u nastojanju da se »nastanak fikcije« izvede iz »psihološke deskripcije«.54

Opisan prikaz povezivanja vremenskih priloga sadašnjosti s preteritom je kod Karla Philippa Moritza povijesni oblik onoga tipičnog načina prikazivanja epske fikcije (personale Erzählsituation),55 koja ima svoj vrhunac u mogućnosti da se vremenski prilog budućnosti poveže s preteritom: sutradan bijaše Božić. Ta mogućnost pretpostavlja nestajanje subjekta iskaza, čega kod Karla Philippa Moritza još uvijek nema, nego postaje mogućim tek krajem 19. stoljeća. Kod Moritza nema fikcionaliziranja.

Odlučujući argument u korist autobiografije je pak istovjetnost između autora/biografa i lika unutar teksta obilježenog relacijskom strukturom ili strukturom subjekt-objekt. Riječ je o autobiografiji u obliku biografije, kao i kod Jung-Stillinga. Anton Reiser je autobiografija a ne »idealna sinteza autobiografije i romana«.56

»Željena autobiografija«

Rasprava o romanu Estetika otpora Petera Weissa urodila je kovanjem pojma kojim se još moramo pozabaviti: željenom autobiografijom.

Taj roman očito budi dojam autobiografije. Glavni razlog je to što postoje očite sadržajne poveznice sa životom autora. Povrh toga čini se da je roman pisan u autobiografskom prvom licu jednine, što učvršćuje razloge da se smatra autobiografijom. Budući da se, međutim, druge »činjenice« ne mogu povezati sa životom autora, nije riječ o pravoj autobiografiji, nego o »željenoj autobiografiji«. Taj pojam skriva pravu narav djela: romanesknu.

Romaneskni karakter se ne nadaje iz »izmišljenih« sadržaja, nego samo iz pripovijedne strukture teksta. Roman uistinu nije pisan tradicionalnim oblikom u prvom licu jednine, iako jedno egzemplarno mjesto u tekstu naoko dokazuje suprotno:

Prije negoli sam u Španjolskom odboru u Pragu dobio obavijest da me Hodann očekuje u bolnici u Cueva la Potita kod Albacetea, proveo sam nekoliko dana u stanju čiji su se prvi obrisi pojavili već u Berlinu za vrijeme posljednjih sati. Čekao sam, a to čekanje nije bilo ni djelotvorno ni opušteno. Dok sam se, sjedeći na tlu kuhinje u ulici Pflugstraße, nalazio u nekoj vrsti ermitaža kontemplacije, to je bilo stoga što se sve što se u meni prikupilo, postalo presnažno i zahtijevalo je preispitivanje i razjašnjenje. [...] Sada, tjedan dana kasnije, još nisam ništa znao o svojim zadacima u Španjolskoj...57

Kao što je poznato, autobiografsko prvo lice jednine je — kao i kod romana u prvom licu jednine (Ich-Erzählsituation)58 — obilježeno dvostrukošću ja: pripovijedajućim i pripovijedanim (doživljavajućim) ja. Ta je dvostrukost temelj relacije subjekt-objekt. Roman Petera Weissa poznaje međutim samo jedno od ta dva ja: doživljavajuće ja. Peter Weiss odabrao je prikazbeni oblik koji mu je kao poznavatelju Kafke mogao biti poznat. Kafka je svoj roman Dvorac prvotno napisao u prvom licu jednine u kojem je također bilo prisutno samo doživljavajuće ja, tako da je bez daljnjih zahvata u pripovjednu strukturu moglo doći do konačne inačice jednostavnom zamjenom prvog lica trećim.59 Time je jasnijom postala narav romana (kakva poznajemo) u obliku epske fikcije (personale Erzählsituation). Ta struktura stvaralačkog jezika nema analogiju u ne-stvaralačkom jeziku. Ona je jedan od dvaju autohtonih oblika pripovjedne fikcije.60

Peter Weiss je tu strukturu osnažio oblikom na koji smo naišli kod Karla Philippa Moritza kao predoblik: upotrebom vremenskog priloga »sada« s preteritom:

Pa ipak, pri tome mora da je mislio na budućnost koja je još uvijek bila daleko... Ponovio sam Ayschmannu njegove riječi kojih sam se sada prisjetio... A sada, bili smo kod jedne od naših ophodnji i došli do Dalbergsgata...61

Autobiografija i autobiografski roman

Ako je za kritičare kod Petera Weissa razlika između činjenica života i »činjenica« Estetike otpora bila razlogom zašto nisu označili to djelo kao čistu autobiografiju — možemo vidjeti na jednom drugom primjeru da »izmišljanje« nije potrebno da bismo od autobiografskih činjenica napravili roman ili pripovijetku, od istine napravili fikciju. Mislimo na Montauk Maxa Frischa s podnaslovom »pripovijetka«.62 Ima dovoljno razloga da se sadržaj shvati kao osobno iskustvo autora. Danosti su bile u velikoj mjeri predmetom proučavanja i došlo se do zaključka da ih se može smatrati činjenicama. Ipak, Montauk nije autobiografski tekst jer se Frisch — po tome ga možemo usporediti s Peterom Weissom — u prikazu odriče korelacije između subjekta i objekta i isto tako prikazuje samo doživljavajuće ja kao lik poput mnogih drugih, npr. Lynn. Ukidanjem relacijske strukture književni prikaz postaje fikcijom, prikazom nestvarnosti, koliko god to moglo zvučati paradoksalno. Prikaz činjenica iz življenog života ne mora neophodno književnim postupkom postati autobiografski tekst.

Pogledajmo sada i posljednji oblik autobiografskog romana, ponovno na jednom primjeru: u djelu Christe Wolf Kindheitsmuster (Obrasci djetinjstva). Djelo nameće dojam kao da čitamo autobiografiju, ali prema želji autorice valja ga čitati kao roman, a ne kao autobiografiju. »Svi su likovi u ovoj knjizi produkt pripovjedačičine mašte. Ni jedan nije istovjetan s nekom živućom ili mrtvom osobom. Također se ni jedna opisana epizoda ne podudara s nikakvim činjeničnim događanjima.«63

Autobiografski dojam temelji se na sadržajnim detaljima i na načinu prikazivanja (iskaz o stvarnosti). Što pretvara taj stvarnosni iskaz u iskaz o fingiranoj stvarnosti? Po Christi Wolf, izmišljene osobe, u čiji status izmišljenosti čitatelj želi posumnjati. Naratološki gledajući, fikcionalni se karakter dade bolje obrazložiti negoli je to učinila sama Christa Wolf, pa čak i ako se prihvati pretpostavka da su u gradivnom smislu obrađena autentična autobiografska iskustva autorice. Intencija obrade dovoljno je jasno pojašnjena samim naslovom obrasci djetinjstva. Christa Wolf ne namjerava — kao što je to slučaj u autobiografiji — prikazati »cijelu stvarnost individualnog života kao samosvrhovitost«,64 nego stvara stvarnost u kojoj je djetinjstvo — u određenim povijesnim i političkim okolnostima — prikazano kao tipično, uzorno, kao obrazac. Njezina je namjera »modelirano oblikovanje«.65 Po takvom nacrtu nastaje proizvod mašte; to razlikuje roman od Goetheove autobiografije. To je — kao što je Georg Misch već naglasio — »nesporazum«, kada se Goetheova autobiografija shvaća kao »'biografski' ili 'historijski roman' ili 'drama'«.66 Goetheovo djelo Dichtung und Wahrheit također nije »vrsta fikcije«,67 nego pokušaj da se prikaže ono »temeljno iskustvo«. Goethe nam je htio predočiti onu »tipičnu ljudskost koja je povezana s povijesnom individualizacijom«;68 valjalo je prikazati »prirodne oblike ljudskoga života«,69 »fenomene ljudskog duha koji su se ponavljali i koji će se ponavljati«.70 I ta oblikotvorna namjera zahtijeva maštu, ali je predmet prikazivanja proizvod predočavanja a ne mašte. Preobličujuća fantazija (Christa Wolf) razlikuje se od oblikujuće imaginacije (Goethe). Goethe daje izvješće iz svog života, ali njegov prikaz nema ambiciju stvoriti model.

Književna znanost i naratologija šire nesigurnost kada ne razlikuju striktno djela stvaralačkog i nestvaralačkog jezika. Navodne sinteze autobiografije i romana, nestvaralačkog i stvaralačkog jezika, tek su konstrukti koje omogućuje nedovoljno definiran pojam fikcije. Upravo se ovdje krije korijen slabosti svih dosadašnjih argumentacija — jer ne postoji jedinstven pojam fikcije.

U Prosakunst ohne Erzählen. Die Gattungen der nicht-fiktionalen Kunstprosa. Uredio Klaus Weissenberger. Tübingen: Max Niemeyer Verlag, 1985 (str. 27-43)

Preveo Željko Uvanović

1 Georg Misch: Geschichte der Autobiographie. Sv. IV, 1. Frankfurt a. M., 1967, str. 777.

2 O drugim predstavnicima tzv. »književne autobiografije« vidi u Klaus-Detlef Müller: Autobiographie und Roman. Studien zur literarischen Autobiographie der Goethezeit. Tübingen: 1967, str. 183-242.

3 Duden. Rechtschreibung. Mannheim, Wien, Zürich, 1980.

4 Natuknica »književnost« u Dudenu nije objašnjena.

5 Duden. Fremdwörterbuch. Mannheim, Wien, Zürich, 1982.

6 R. Sellheim, »Autobiographie«. U: Lexikon des Mittelalters. Sv. 1, München/Zürich, 1980, stupac 1262-1269; navod stupac 1262.

7 Ingrid Aichinger, »Selbstbiographie«. U: Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte. Sv. 3, Berlin/New York, 1977, str. 801-819 (s iscrpnom bibliografijom), navod str. 802.

8 Isto, str. 804/805.

9 Werner Mahrholz, Deutsche Selbstbekenntnisse. Ein Beitrag zur Geschichte der Selbstbiographie von der Mystik bis zum Pietismus. Berlin, 1919, str. 8.

10 I. Aichinger, str. 805. Pojmovi kod Geroa von Wilperta, Sachwörterbuch der Literatur. Stuttgart, 1969, su »autobiografija« (str. 59) i »semiautobiografija« (str. 700).

11 I. Aichinger, str. 805.

12 Goethes Werke, Hamburger Ausgabe, sv. 9, str. 747.

13 Usp. npr. projekt »Pro Senectute Zürich« s Etnološkog seminara (Odjel za europsku pučku književnost) Sveučilišta u Zürichu, kamo je prispjelo oko dvjesto životopisa umirovljenika iz okruga Winterthur; usp. Rudolf Schenda, »Autobiographien erzählen Geschichten«, u: Zeitschrift für Volkskunde (1981), str. 67-87.

14 Jean Starobinski, »The Style of Autobiography«. U: Literary Style Symposium. Ur. Seymor Chatman. London/New York, 1971, str. 285-296; navod str. 289.

15 K.-D. Müller, str. 132.

16 Käte Hamburger, Wahrheit und Ästhetische Wahrheit. Stuttgart, 1979, str. 28.

17 Isto, str. 43.

18 Isto, str. 43.

19 Goethes Werke. Hamburger Ausgabe, sv. 9, str. 603.

20 Roy Pascal, Die Autobiographie. Gehalt und Gestalt. Stuttgart, 1964 (Sprache und Literatur 19), str. 84/85.

21 Georges Gusdorf, »Conditions and Limits of Autobiography«, u: Autobiography: Essays Theoretical and Critical. Ur. James Olney. Princeton, 1980, str. 28-48; usp. str. 40.

22 Johann Heinrich Jung-Stilling, Lebensgeschichte. [1777-1817] Potpuno izdanje. Ur. Gustav Adolf Benrath. Darmstadt, 1976. — Karl Phillip Moritz, Anton Reiser. Psychologischer Roman [1785-1790] S varijantama tekstova, objašnjenjima i pogovorom ur. Wolfgang Martens. Stuttgart, 1980 (Universal Bibliothek 4813).

23 Paul de Man, »Autobiography as de-facement«, u: Modern Language Notes 94 (1979), str. 919-930; navod na str. 920.

24 G. Gusdorf, str. 38.

25 Fritz Zorn, Mars. S predgovorom Adolfa Muschga. München, 1977.

26 Bernd Naumann, Identität und Rollenzwang. Zur Theorie der Autobiographie. Frankfurt a. M., 1970 (Athenäum Paperbacks Germanistik).

27 Definiciju žanra memoari vidi npr. u Metzler-Literatur-Lexikon. Stichwörter zur Weltliteratur. Uredili Günther i Irmgard Schweikle. Stuttgart, 1984, str. 281.

28 J. H. Jung-Stilling, str. 599.

29 J. H. Jung-Stilling, str. 617.

30 Ulrich Bräker, Lebensgeschichte und natürliche Abenteuer des Armen Mannes im Trockenburg [1789] S pogovorom uredio Werner Günther. Stuttgart, 1965 (Universal Bibliothek 2601), str. 9.

31 K. Ph. Moritz, str. 238.

32 Jakob Stutz, Siebenmal sieben Jahre aus meinem Leben. Als Beitrag zur näheren Kenntnis des Volkes [1853-1855] Frauenfeld, 1983.

33 Goethes Briefe. Hamburger Ausgabe, sv. 4, str. 363.

34 Goethes Werke. Hamburger Ausgabe, sv. 9, str. 754.

35 K. Hamburger, Logik der Dichtung, str. 143.

36 Isto, str. 144.

37 Isto, str. 147.

38 Tako npr. Erich Trunz u komentaru hamburškog izdanja Goetheovih djela, sv. 9, str. 615.

39 Elias Canetti, Die gerettete Zunge. Geschichte einer Jugend. Frankfurt a. M., 1980, str. 308-319.

40 Ralph-Rainer Wuthenow, Das erinnerte Ich. Europäische Autobiographie und Selbstdarstellung im 18. Jahrhundert. München, 1974, str. 110.

41 I. Aichinger, str. 805.

42 Najprije kod Käte Friedemann, Die Rolle des Erzählens in der Epik. Nepromijenjeni reprografski pretisak izdanja Berlin, 1910: Darmstadt, 1965.

43 Goethes Werke, Hamburger Ausgabe, sv. 9, str. 165, redak 9-24.

44 Friedrich Spielhagen, Beiträge zur Theorie und Technik des Romans. Faksimil prvo izdanje iz 1883. S pogovorom Hellmutha Himmela. Göttingen, 1967 (Deutsche Neudrucke, Reihe Texte des 19. Jahrhunderts), str. 181/182.

45 K. Hamburger, Logik der Dichtung, str. 248.

46 Pažljivi čitatelji mogli bi tu istovjetnost kod Karla Philippa Moritza utvrditi i na temelju nekih mjesta u djelu, npr.: »Za vrijeme ove lektire bila mu je darovana neka knjižica čijeg se stvarnog naslova ne sjeća...« (str. 19). »On je stoga također govorio nekakvim knjiškim jezikom, i Anton Reiser vrlo se dobro sjeća kako je... često vrlo pomno slušao...« (str. 32).

47 Usp. o tome Franz K. Stanzel, Theorie des Erzählens. Göttingen, 1979 (UTB 904)

48 K. Ph. Moritz, str. 175; 183; 186; 196; 199; 217.

49 K. Ph. Moritz, str. 210.

50 K. Hamburger, Logik der Dichtung, str. 59-72.

51 R.-R. Wuthenow, str. 10. 52 K. Ph. Moritz, str. 6. — U predgovoru drugom dijelu pojačane su tvrdnje u korist biografije; usp. isto str. 122.

53 R. Pascal, str. 109-118. — Hans Joachim Schrimpf, »Moritz: Anton Reiser«, u: Benno von Wiese (ur.), Der deutsche Roman. Düsseldorf, 1963, str. 95-131. — K.-D. Müller, str. 146. i 147.

54 K.-D. Müller, str. 157.

55 Napomena prevoditelja: riječ je o konstantnoj pripovjednoj situaciji u kojoj jedan lik preuzima ulogu pripovjedača, u trećem licu jednine i bez komentirajućeg upletanja pripovjedne instancije.

56 K.-D. Müller, str. 167.

57 Peter Weiss, Estetika otpora. Roman. Frankfurt a. M., 1983; navod iz prvog sveska, str. 169.

58 Napomena prevoditelja: riječ je o pripovjednoj situaciji u prvom licu jednine s komentirajućim upletanjem pripovjedne instancije.

59 Usporedi varijante iz tzv. »Schloßheften I-VI« iz kritičkog izdanja Kafkinih djela. — Franz Kafka, Das Schloß. Apparatband. Uredio Malcolm Pasley. Frankfurt a. M., 1982, str. 115-488.

60 Moj pojam fikcije razlikuje se od onoga što pod time razumijeva Käte Hamburger. Hamburger ograničava taj pojam na ono što sam ovdje opisao kao pripovjedni oblik. Njezin roman u trećem licu jednine, koji nema relaciju subjekt-objekt, označava se kao »epska fikcija«. Osim toga ona poznaje dramsku i filmsku fikciju kod koje također nema relacijske strukture. Roman u prvom licu jednine za K. Hamburger nije »fikcija«, unatoč »karakteru stvaralačke književnosti« (str. 246), nego »stranac u području epskoga« (str. 250). Moj pojam fikcije obuhvaća kao generički pojam sve pojavne oblike stvaralačkog jezika, koji se mogu svesti na dvije temeljne strukture; usp. Tarot, »Mimesis und Imitatio. Grundlagen einer neuen Gattungspoetik«, u: Euphorion 64 (1970), str. 125-142.

61 P. Weiss; navod 1. sv., str. 350. i 351; 3. sv., str. 31.

62 Max Frisch, Montauk. Eine Erzählung. (1974/1975) Gesammelte Werke in zeitlicher Folge. Sv. VI, 2 Frankfurt a. M., 1976, str. 617-754.

63 Christa Wolf, Kindheitsmuster. Roman. Darmstadt und Neuwied, 1977.

64 G. Misch, sv. IV, 2, str. 917.

65 Christa Wolf, Materialienbuch. Ur. Klaus Sauer. Darmstadt und Neuwied, 1981, str. 32.

66 G. Misch, sv. IV, 2, str. 924.

67 K.-D. Müller, str. 285. U tom navodu iz Goetheova pisma upućenom bavarskom kralju Ludvigu »fikcija« se koristi u smislu pretpostavke, za koju (za razliku od hipoteze) ne postoji dokaz o istinitosti ili vjerojatnosti u smislu logičkog odnosa prema stvarnosti. (O tom pojmu fikcije usp. Metzler-Literatur-Lexikon, str. 150.

68 G. Misch, sv. IV, 2, str. 944.

69 Viktor Hehn, Goethe, der deutsche Mensch und die deutsche Landschaft. 2. sv. Bern, 1946 (prema 2. izdanju iz 1888), str. 77.

70 Goethes Werke Hamburger Ausgabe (Maximen und Reflexionen), sv. 12, str. 495, br. 921.