Vježbe tumačenja

KAZALO

PredgovorMiroslav Krleža: Krava na orehu
Antun Gustav Matoš: Utjeha kose
Tin Ujević: Ćuk
Vladimir Vidrić: Adieu
Jure Kaštelan: Tvrđava koja se ne predaje
Antun Branko Šimić: Ljubav
Slavko Mihalić: Ne nadaj se
Fran Galović: Pred večer
Fran Galović: Kostanj
Napomene o interpretaciji
Bilješka o izvorima
Kazalo imena
Bilješka o piscu


Više o knjizi pročitajte iz razgovora Milivoja Solara za Vijenac (br. 110, 26. III. 1998.,16-17).


* Nedavno je u izdanju MH izašla vaša knjiga Vježbe tumačenja. Interpretacija lirske pjesme ne pripada dominantnom tijeku vaših (uknjiženih) interesa niti dominantnim "trendovima" razmatranja teksta.

Pokušao sam obnoviti žanr interpretacije lirske pjesme, danas već pomalo zaboravljen, koji su u hrvatskoj književnosti ustoličili Ivo Frangeš i Zdenko Škreb. Suvremene metodološke orijentacije nisu izravno sklone iskustvu metode interpretacije, ali je ono dragocjeno. Bilo bi korisno da se interpretacije naših pjesnika ponovno vrate u središte zanimanja; to je vrlo važno područje za shvaćanje književnosti i autonomije književnosti. Ono što govori pjesma na neki je način neprevodivo, i to je najveca kušnja za teoretičara književnosti. Onaj koji tako nešto pokušava mora doista braniti autonomiju govora koji se ne da prevesti ni na jedan drugi govor.

* Osim interpretacija, knjiga sadrži i razmatranje o interpretaciji samoj. Koliko se točno može odrediti pojam? Što je interpretacija kao žanr?

Taj se termin u nas obično uzima u smislu koje mu je dala škola interpretacije koja se javila sa Kayserom i Staigerom u Njemačkoj potkraj pedesetih i šezdesetih godina. Ona je dominirala u njemačkoj znanosti o književnosti, proširila se i izvan Njemačke, a u nas su je, osim profesora Škreba i profesora Frangeša, njegovali i profesor Flaker i čitava plejada novijih teoretičara. Sam pojam interpretacije zapravo je neodređen, kao i svi temeljni književnoteorijski pojmovi. Dobio je značenje pokušaja da se književno djelo objasni, protumači i shvati upravo u onome što je jedino književno u njemu. Polemički su zastupnici interpretacije uvijek govorili da se ne smije gledati "ni lijevo ni desno" od teksta, nego se treba drzati teksta, što sami nikada nisu dokraja proveli. Namjera je, očito, da se u pojedinom književnom djelu - a počelo je s poezijom - pokušaju utvrditi i one semantičke osobine, i ona značenja, koja možda nisu shvaćena/pročitana ako smo ga gledali kao svjedočanstvo o nečem, s biografskog, sociološkog, ideološkog ili nekog drugog pristupa. To se značenje otprilike zadržalo. Interpretacije su dobrim dijelom bile uvjetovane formalističkim pristupom, uvijek se više gledalo na zvuk, kompoziciju, književne postupke, a nešto manje na tematske osobine. Možda se donekle i pretjeralo u zanemarivanju tematskih osobina, mislim da je tematika itekako važna. Pokušao sam to obnoviti s iskustvom arhetipske kritike i nekih drugih, čak i postmodernističkih postupaka.

* Povratak ili obnova interpretacije temelje se na uvjerenju da je ona nedovoljno zastupljena unutar književne znanosti?

Moderna je književna kritika i znanost o književnosti donekle izgubila vezu s djelom, jer je razvila vlastiti metajezik i počela se baviti sama sobom. Ne mislim da je to u načelu loše, no ona je postala neka vrsta metakritike. I metakritika, znanost o književnosti koja se bavi vlastitim metodama, korisna je i potrebna za razjašnjenje nekih temeljnih pojmova, čak i pitanja što je zapravo književnost, ali postoji i opasnost da izgubimo vezu s izvornim tekstom i "kližemo se" po metadiskursu. Ja bih se volio vratiti onomu što u nekom tekstu možemo prepoznati ili onomu što u njemu možemo naći. Mislim da ta mogućnost nije u nas dovoljno korištena i da ima premalo tekstova te vrste.