U suvremenom kaosu

S jedne strane uzbudljivo književno štivo koje sadržajem i formom djelomice korespondira s Budakovim Ratnim robljem, a s druge strane povijesno vjerodostojan prikaz političkih prilika u kojima se čovjek mora snalaziti i orijentirati kao trostruki politički izbjeglica - tako bi ukratko mogli opisati autobiografsku prozu Joze Kljakovića, jednog od najvažnijih hrvatskih likovnih umjetnika prošloga stoljeća, a također i izvrsna pisca slojevita i osebujna karkatera koji bez ustručavanja govori o vlastitoj ljudskoj nesavršenosti i o bijedi emigrantskoga života (austrougarski bjegunac tijekom Prvoga svjetskog rata, politički nepoćudna osoba u Pavelićevu režimu koja jedva izvlači živu glavu iz ustaškoga zatvora, te odveć oštar i zajedljiv kritičar Tita i komunističke Jugoslavije).
Kljakovićeva sudbina višestruko je zanimljiva u kontekstu moralnih, političkih i ideoloških mijena što su ih hrvatski intelektualci prolazili tijekom 20. stoljeća suočeni s jednostavnom istinom da je njihova vlastita sudbina neodvojiva od udesa čitava hrvatskoga naroda i povijesnih silnica koje vladaju čovječanstvom. Može li se i u teškim i opasnim vremenima ostati čovjekom, o tome Kljaković svjedoči na primjeru vlastite sudbine i sudbine ljudi koje je neposredno poznavao a koji su imali moć da odlučuju o tuđim životima:

»Mislio sam, da sve što ljudi u životu rade, treba biti na bazi morala i pravednosti urađeno. Vjerovao sam, da je život jednostavan, ako ga ljudi ne kompliciraju. Da je lijep i da je sama radost, ako ljudi gadostima svojim ne stvore žalost i ružnoću. Vjerovao sam, da ima mnogo dobrih ljudi i da ima mnogo pametnih ljudi. Nisam vjerovao u nad-ljude, još manje sam vjerovao u izabrane narode. Učio sam još u pučkoj školi, da je Bog zadnji dan napravio čovjeka i da je čovjek maksimum savršenstva, što ga jedno živo biće može imati. Istina, čovjek ima mnogo prednosti pred životinjama, ali ima i nekih manjaka, koje ga čine po neki put gorim od životinja. Čovjek ima više mudrosti, više pameti nego životinja, ali kada se analizira, u što tu svoju pamet, svoj razum čovjek upotrebljava, onda se jasno vidi i ispoljava njegova zloba, njegova mržnja, njegova podlost i svakojaki gadaluk, kojeg životinje skoro nemaju. Ispada čovjek gori od životinje. Životinja kolje, uglavnom, kada je gladna. Čovjek kolje da može na prijestolju biti, da može robove imati i tuđa lovišta prisvojiti, da bude slavan u historiji. Kolje da se može u automobilu voziti, da može ženki nakite kupiti. Iz tih razloga su svi dosadašnji ratovi bili, sva dosadašnja klanja bila. I pobjednik je bio u triumfu nošen obično od onih, koji nisu i ne će ništa imati od njegove pobjede«.