Telegraf i telefon bez žica (T. B. Ž.)

Kada se u svibnju 1926. u hrvatskom eteru prvi put čuo glas Božene Begović koja je objavila početak rada Radio stanice Zagreb, ostvareni su u Hrvatskoj prvi veliki uspjesi u praktičnome dijelu razvoja radio tehnike, uspjesi kojima je teorijske temelje položio Oton Kučera godinu dana ranije, 1925., objavivši u nakladi Matice hrvatske knjigu Telegraf i telefon bez žica. Razvoj radija, ili telefona bez žice kako ga naziva Kučera, intenzivirao se početkom 20. stoljeća, osobito za vrijeme Prvoga svjetskog rata, da bi 1922. u američkome gradu Pittsburghu počela s emitiranjem i prva svjetska radiostanica.

Oton Kučera, tvorac znamenitih znanstveno-popularnih djela, nije dugo čekao kako bi obavijestio hrvatske čitatelje o novome, vrhunskome znanstveno-tehničkom čudu svojega doba. U skladu sa svojim načelima pisanja i predstavljanja znanstvenih otkrića čitateljima koji je Kučera sažeo imperativom buđenja prvoga interesa za nauku osobito biranom, jednostavnom formom prikazivanja bez naučnoga aparata, napisana je i Kučerina studija o osnovama radiotelegrafije i radiotelefonije te shodno tome njegova studija u tri dijela i u najkrupnijim crtama opisuje i razjašnjava, po njegovim riječima, osnovne uredbe jednog izuma posljednjih desetgdodišta, koji je u najširim vrstama svih obrazovanih naroda pobudio zanimanje kakovom do sada nema premca.

A zanimanje čitatelja za sve vrste znanstvenih dostignuća Kučera je znao zadobiti, znanosti danas teško prispodobivim beletrističkim stilom pisanja, jasnim i razumljivim tumačenjima te izvrsnim poznavanjem hrvatskoga leksika, začudnom sposobnošću da i sam stvara novu terminologiju u duhu materinskoga jezika. O tome svjedoči i njegova knjiga Naše nebo (1895), najznamenitiji Matičin znanstveni bestseler i vjerojatno najčitanija hrvatska astronomska knjiga: zbog nje su književnici kupovali teleskope (S. S. Kranjčević), a Zagrepčani Kučerinu kćer Elzu zvali jednostavno - naše nebo!