Oton Kučera

Uz kemičara Frana Bubanovića (1885-1936) i mineraloga Frana Tućana (1875-1954), naš najveći i najzaslužniji popularizator znanosti bio je svakako fizičar i astronom Oton Kučera. Rodio se u Petrinji na Novu godinu 1857. Gimnaziju je polazio u Senju i Vinkovcima i ondje je maturirao godine 1873. Završio je filozofske nauke u Beču, slušajući fiziku i matematiku, a 1875. postaje učiteljem matematike i fizike na uglednoj kr. Velikoj gimnaziji u Vinkovcima, osnovanoj godine 1780. Bio je zatim profesorom u Požegi (1886-1892) i Zagrebu od 1892., gdje je uredio suvremeni fizikalni kabinet. Godine 1893. postigao je naslov doktora filozofije na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1909. dobiva naslov izvanrednog javnog sveučilišnog profesora, te radi na kr. Šumarskoj akademiji, koja je bila dio Filozofskoga fakulteta. Od 1909. do 1917. bio je predsjednikom Matice hrvatske.

Oton Kučera bio je iznimno agilan i plodan pisac, koji je svoj književni rad u strogo znanstvenom, ali razumljivom obliku, pretežito posvetio pisanju udžbenika iz fizike za srednje škole, a napose pisanju znanstveno-popularnih djela iz fizike, astronomije i elektrotehnike. Taj svoj književno-prosvjetiteljski rad obavljao je Oton Kučera veoma savjesno i aktivno kroz punih pedeset godina, a uvijek je znao odabrati upravo ono što je u datom vremenu doista predstavljalo novost na stručnom i na znanstvenome polju.

(...) Za vrijeme svog službovanja na gimnaziji u Požegi Kučera je napisao opsežnu monografiju Crtice o magnetizmu i elektricitetu koju je godine 1891., kao šesnaestu knjigu iz serije »Poučna knjižnica« objavila Matica hrvatska. Ovo djelo jedinstveno po svojem sadržaju i opremi, u tadašnjoj našoj oskudnoj stručnoj literaturi, tiskano je na 389 stranica sa 96 slika. Ono je, kako Kučera u predgovoru kaže: »...prvi pokus u hrvatskoj knjizi, popularizovati za naobraženije slojeve naše publike fiziku...«. Što se tiče samoga sadržaja ovog djela autor kaže: »...pisac je ove knjige kušao da hrvatsku inteligenciju povede k spoznaji danas jamačno najvažnijih i najzanimljivijih dviju prirodnih sila: magnetizma i elektriciteta«.

Kao profesor u Realnoj gimnaziji zagrebačkoj (u ono doba svjetske razine) sagrađenoj zaslugom tadašnjega predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Hrvatsko-slavonske vlade dr. Izidora Kršnjavija (1854-1920), a otvorenoj godine 1895., te kao učitelj na Mudroslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Kučera je godine 1902. objavio Eksperimentalnu fiziku — za srednje i njima slične škole. Knjiga ima 504 stranice i 373 slike. U ovom udžbeniku »Magnetika, elektrika te galvanizam ili nauka o električnim strujama« razrađeni su na 113 stranica, a obuhvaćeni su osim fizikalnih pojmova i istosmjerni i izmjenični strojevi, zatim telefon i telegrafija bez žica i Tesline struje.

U okviru »Poučne knjižnice« Matice hrvatske izlazi 1903., dakle prije devedeset godina Kučerino djelo Valovi i zrake na 407 stranica s 230 slika. »Kod izraživanja ove knjige upotrebljavao je pisac«, kako piše u predgovoru, »sva djela tadašnjih majstora u ovakovom prikazivanju prirodnih nauka, koje je imao pri ruci, a dobro mu je došao i mnogodišnji studij periodične svjetske literature ove struke, uz gotovo tridesetogodišnju vlastitu praksu u obučavanju fizike«. U djelu Valovi i zrake posvećenom svim oblicima titranja materijalnih čestica i elektromagnetskim valovima, na više se mjesta govori o telegrafu i telefonu, Edisonovu fonografu koji je upravo tih godina pobuđivao opću pozornost u svijetu, te o bežičnim vezama. U knjizi se zato govori o pokusima s katodnim zrakama, o elektronima i o X-zrakama, koje je godine 1895. otkrio njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen (1845-1923), a također i Nikola Tesla.

Od godine 1892. pa sve do 1904. Kučera uređuje astronomski »Kalendar Bošković«, a također je i urednik »Glasnika« Hrvatskoga naravoslovnog društva (kasnije »Hrvatsko prirodoslovno društvo«), osnovanog godine 1885.

Kučera se bavio i istraživanjem povijesti fizike u nas, pa je godine 1893. izradio svoju disertaciju pod naslovom O Marinu Getaldiću patriciju dubrovačkom, znamenitom matematiku i fiziku na početku XVII. vijeka, na temelju koje je i doktorirao iste te godine. Od godine 1893. bio je i dopisnim članom JAZU.

Godine 1903. postaje Oton Kučera upraviteljem Zvjezdarnice »Hrvatskoga prirodoslovnog društva« u Zagrebu, koja je i osnovana na njegov poticaj. Kasnije, godine 1906., u znak priznanja aktivnosti tog Društva i osnivanja zvjezdarnice, hajdelberški je astronom August Kopff asteroidu br. 589 dao ime Croatia, u spomen na utemeljenje ove zvjezdarnice.

Nastavljajući svoju seriju knjiga Novovjeki izumi u nauci, obrtu i umjetnosti, koju su još godine 1882. započeli profesor Mijo Kišpatić (1851-1926) i polihistor Bogoslav Šulek (1816-1895) Matica hrvatska objavljuje godine 1910. treću knjigu iz ove serije pod naslovom Noviji električni pojavi i izumi. U tom djelu koje sadrži devet poglavlja, a obuhvaća oko 280 stranica, pored Stanka Plivelića (1868-1925) i Jurja Božičevića (1877-1947), napisao je i Kučera sedam poglavlja na oko 200 stranica. On je ovdje, osim principa rada pojedinih strojeva, opisao i njihovu tehničku izvedbu, mogućnosti njihove praktične primjene i njihovo značenje u životu čovjeka i u privredi. On je, dakle, u svojim prikazima bio jednako toliko fizičar, koliko i inženjer, a zasluga mu je i to što je svojim djelima učinio napore za stvaranje hrvatske elektrotehničke terminologije.

Godine 1913. izlazi i četvrta knjiga iz serije Novovjeki izumi u kojoj Oton Kučera na 82 stranice prikazuje »najnoviji izvor jakih električnih struja: dinamo izmjenične struje«, te tumači zakone izmjenične struje, a opisuje i motore izmjenične struje.

Jedno Kučerino djelo pod nazivom Magnetizam i elektricitet tiskalo je također i Društvo sv. Jeronima u Zagrebu.

Kučera se bavio i prevodilačkim radom, pa je s njemačkog, između ostalog, preveo i udžbenik Fizika za više razrede srednjih škola od J. Wallentina (oko 430 stranica). Ovaj je prijevod tiskan u Zagrebu godine 1917., dakle, pri kraju Prvoga svjetskog rata.

Prof. dr. Oton Kučera objavio je 21 zasebno djelo s raznih područja, fizike, meteorologije, astronomije, pa i tehnike, a pisao je i objavio mnoge članke i rasprave u gotovo svim našim važnijim listovima i časopisima. Njegova stručna predavanja, članci i knjige pribavili su mu u širokim slojevima hrvatskog naroda ime jednog od naših najpoznatijih prirodnjaka.

Velik je bio njegov stvaralački opus, a u objavljenim knjigama posvetio je više od tisuću stranica elektricitetu i elektrotehnici. To je i razlog što Otona Kučeru smatramo jednim od osnivača naše elektrotehnike.

Umro je 29. prosinca 1931. navršivši 75 godina života, cijenjen od svih onih koji su voljeli prirodu, fiziku, astronomiju i elektrotehniku. On, međutim, nije za svoga života, pa ni do danas, dobio onakvo priznanje kakvo je zaslužio na temelju svojega golema znanstvenog i popularizatorskog rada, te odgoja mnogih naraštaja budućih fizičara i inženjera elektrotehnike (ulomak iz teksta Sedamdeseta obljetnica knjige Otona Kučere Telegraf i telefon bez žice Vladimira Muljevića).