Suvišan čovjek

»Žarko Paić autor je mnoštva knjiga i zbornika na hrvatskom i engleskom jeziku, poput, primjerice Tehnosfera I-V, White Holes and the Visualization of the Body, Theorizing Images, koji su u posljednje vrijeme objavljeni kod uglednih svjetskih izdavačkih kuća kao što su Cambridge Scholars Publishing i Palgrave Macmillan, a dobivaju priznanje u akademskim krugovima humanističkih znanstvenika iz područja filozofije, znanosti o slici (Image Science) i teorije novih medija. U svim njegovim tekstovima koji su autonomni i ujedno se poput mreže odnose međusobno kao fraktali u spiralnome kretanju, pokazuje se da je temeljni problem nakon kraja metafizike u kibernetici kako uspostaviti novi način mišljenja koji će povezati spekulativnost i refleksivnost filozofije s onime što pripada metajeziku vizualnosti danas.

Glavna teza ove knjige jest, međutim, iznimno provokativna. Paić tvrdi da je s obzirom na 'napredak' i 'razvitak' tehnoznanstvenog uma u primjeni umjetne inteligencije antropologijsko određenje čovjeka postalo ne samo zastarjelo i nedjelotvorno, već je i sam 'čovjek' u odnosu na logiku djelovanja digitalnoga doba postao 'suvišan'. Kroz 16 kraćih poglavlja, autor suvereno razvija svoje argumentirane postavke kritički se sučeljujući s brojnim teorijskim pristupima ovom problemu od Heideggera, Severina, G. Andersa, Deleuzea, Simondona, Wienera do zagovorinika kritike antropocena poput I. Stengers i B. Stieglera.

Posebnu vrijednost knjige valja vidjeti u tome što se na tragu Heideggera i Deleuzea, a što je inače karakteristika Paićeva pristupa u istraživanju tehnosfere koju je demonstrirao u petoknjižju istoimena naziva, razvija čitav niz konceptualnih izvoda o prevlasti slike nad jezikom, pragmatike znanja nad znanjem kao univerzalnim kodom povijesti Zapada, te o nužnoj tehnogenetskoj vladavini u formi artificijelnih načina egzistencije s kojima se susrećemo u komunikaciji i govoreći jezikom kasnoga Wittgensteina – 'formama života.

Paićeva knjiga, nesumnjivo, otvara čitav niz filozofijskih pitanja o smislu promišljanja onog što se više ne može dohvatiti metafizičkim kazivanjem i što zahtijeva drukčiji način ne samo jezika, već i tvorbe pojmovnoga okvira, a što proizlazi iz tehnologijskoga nabačaja svijeta ne samo kao slike, već i kao stroja« (Krešimir Purgar).