Srcolika cigla

Borben Vladović, ugledni suvremeni hrvatski književnik, poezijom se pojavljuje još u horizontu pitanjaške poezije ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća. Vladović je u hrvatskoj književnoj kritici stekao reputaciju „umjerenoga avangardista“ jer je nakon prvih zbirki napisanih u duhu konkretističke poetike napravio zaokret prema više referencijalnoj poeziji, no i u ovoj je fazi sačuvao neke postupke i iskustva svoje avangardne poezije.

Zbirka Srcolika cigla, napisana u pjesnikovoj kasnoj životnoj dobi, otkriva tematsku usredotočenost na rezimiranje životnih i poetskih iskustava, na tzv. podvlačenje crte. No Borben Vladović i u ovim pjesmama zadržava svježinu jezika i inovativnost doživljaja. Njegove pjesme, koje često govore o svakodnevnim motivima, o predmetima koji neposredno okružuju pjesnika, kao što su olovke, knjige, fotografije, skulpture, stablo smokve ili prostor kuće, pokazuju visok stupanj inventivnosti koja prozaičnu stvarnost pjesnički preobražava ostvarujući začudan prikaz postojanja. Vladovićev poetski govor i u ovoj stvaralačkoj etapi ostaje istodobno ekskluzivan i pristupačan, a tematska dominanta ove zbirke posvećena je pisanju poezije te zapitanosti o pjesničkoj egzistenciji kao darovanoj sudbini.

U novoj zbirci riječ je o rukopisu od šezdesetak pjesama, razvrstanih u dva ciklusa slične duljine, u kojima se, u tematskom i idejnom smislu, prepoznaje gradnja koherentnoga lirskog svijeta. Unutar svake pjesme razvija se refleksija nad nekom pojavom ili stvari, a jezik je u ovim pjesmama „naoko jednostavan, gotovo denotativan i ne podliježe konotativnim zavijutcima.“ „Ovom je knjigom Borben Vladović prokopao dalje svoj put prema pjesničkoj mitologizaciji svakodnevlja. U snažnim nostalgičkim pjesmama progovorio je o jednom od bivših jastava; sebi iz djetinjstva, sebi iz mladosti.“ (Tin Lemac)