Lovćenski feniks

Lovćenski feniks nova je knjiga političkih eseja Milorada Popovića, koju Ivan Lovrenović u pogovoru naziva cetinjskim antibarbarusom. Naslovi eseja u Lovćenskom feniksu precizno upućuju na teme kojima se autor bavi, kao i na vrijednosni i idejni sustav na kojemu počivaju njegova razmišljanja o položaju i sudbini Crne Gore. Nakon autopoetičkoga Proslova, slijede: Duhovni i ideološki korijeni suvremenoga hibridnog fašizma, Velikosrpski fašizam i crnogorsko pitanje, Politička suđenja, progon i demonizacija suverenista, Crnogorsko pitanje u međunarodnom  kontekstu, Temelji i kontroverze nacionalne ideologije, „Njegoševsko srpstvo“ i crnogorska nacija, Čojstvo i junaštvo s dukljanstvom i antifašizmom, Izazovi i zablude suverenističke politike, Nove nužde rađu nove sile i Lovćenski feniks.

„Lovćenski feniks na neki je način i najosobnija Popovićeva politička knjiga, jer donosi živo ispripovijedan autobiografski i autopoetički materijal, te finale (po kojemu je knjiga i nazvana), u kojemu se esejistički diskurs na kraju gotovo neprimjetno preobražava u profetsko-pjesnički ponesen govor. Malo je tko, ako je itko, u naše doba tako odlučno, gotovo sudbinski vezao svoj intelektualni i književni put, svoj životni izbor, sa sudbinom svoje zemlje, kao što to čini Milorad Popović s Crnom Gorom. Lovćenski feniks je u tom pogledu snažno i jasno artikuliran intelektualno-etički i književni dokument.“ (Ivan Lovrenović)

„Popoviću je stran svaki etno i kleronacionalizam kao jednoumna i rigidna ideologija. On zna da nacionalnost nije najbitnije čovjekovo određenje. Ono nije esencijalno, nego je akcidentalno, ali ono postaje važno kad je osporeno, potisnuto, progonjeno, ugroženo, kad je neslobodno. (…) Lovćenski feniks je rekapitulacija i svojevrsni sažetak njegovih brojnih tekstova o ključnom pitanju „mogu li i trebaju li opstati Crna Gora i Crnogorci“, no ona je i prikaz recentnih zbivanja u Crnoj Gori i njezinu okruženju, s analizom balkanske, europske i svjetske politike i njezinih mogućih reperkusija na Crnu Goru.“ (Dražen Budiša)