Bog u djelima hrvatskih pisaca II

Ovo je veledjelo događaj.
Bonaventura Duda, Glas koncila


Drugim dijelom teološko-literarnih analiza problema vjere i nevjere u djelima hrvatskih književnika 20. stoljeća (A. B. Šimić, Cettineo, Krklec, Cesarić, Sudeta, Šop, Tadijanović, Šegedin, Marinković, Vida, Slobodan Novak, Ivan Golub, Petrasov Marović, Fabrio, Ivan Martinac, Sida Košutić i Anka Petričević), završava se slojevita i odlično prihvaćena panorama religioznog fenomena u hrvatskoj književnosti prošloga stoljeća, književnosti koja je više no i jedna druga duhovna sfera pokazala svu složenost, različitost, paradoksalnost i intezitet duhovnih kretanja u 20. stoljeću. U tom smislu niti teizam niti ateizam nisu iznimka, dapače! No, zaključuje autor, bez obzira da li književnici i njihovi junaci vjeruju ili ne vjeruju, da li dvoje ili istražuju, svojim doživljajima i iskustvom potvrđuju da je Bog temeljno ljudsko pitanje.

Svećenik, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, Drago Šimundža (Bisak, 1935), teolog je, književnik, esejist, kritičar i prevoditelj s dugogodišnjim iskustvom objavljivanja radova teološko-književne tematike. Ova dvosveščana Šimundžina knjiga nesvakidašnje je opsežno, misaono bogato i slojevito te zaokruženo djelo, bez pandana u suvremenoj hrvatskoj književnoj znanosti.