Ranko Novak

Ranko Novak rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je proveo najranije djetinjstvo. 1955. seli s roditeljima u Split. Iz tog perioda potječu njegova prva prava sjećanja zabilježena u ovim pričama. Nakon tri i pol godine u Splitu obitelj se ponovo vraća u Zagreb. Stanuje u Novoj Vesi, u čijoj blizini on pohađa i završava osnovnu školu. U to vrijeme često odlazi kod majčinih roditelja u podsljemensko naselje Vidovčicu, gdje boravi preko vikenda i zimskih školskih praznika. Upija bakin iskrivljen češki govor i djedove uspomene iz mladosti, što sve reinterpretira u svojim pričama. Šezdesetih godina ljetne praznike provodi s roditeljima u selu Gonaru na otoku Rabu. Družeći se s lokalnim vršnjacima „ušla mu je u uho“ tamošnja čakavica kojom progovaraju likovi iz nekih njegovih priča.

Nakon mature ujesen 1970. upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Kao brucoš sudjeluje u štrajku zagrebačkih sveučilištaraca, a u jednoj priči komentira neke poznate događaje iz tog vremena. Diplomiravši, početkom 1976. odlazi na odsluženje vojnog roka u Srbiju. Time završava njegovih prvih dvadeset i pet godina, o kojima ova knjiga govori.

Po povratku iz vojske radi kao projektant u više projektnih ureda u Zagrebu. Zatim prelazi u jedno građevinsko poduzeće na poslove inženjeringa. Njima se bavi veći dio svoje profesionalne karijere, radeći na projektima planiranja i izgradnje različitih turističkih objekata na Jadranu.

Nakon Domovinskog rata zapošljava se u industriji porastog betona. Višegodišnjim educiranjem svojih kolega projektanata i izvođača pridonosi popularizaciji ovog sustava gradnje u Hrvatskoj.

Puni radni vijek radio je u svojoj struci ne pomišljajući da bi mogao nešto pisati. Nakon odlaska u mirovinu, zamoljen je da za jedan tjednik napiše nešto o djetinjstvu i životu svoga oca u gradu Rabu. Pisanje tog kratkog teksta potaklo ga je da započne zapisivati sjećanja i o vlastitom djetinjstvu. To je rezultiralo prvo objavom pet priča u časopisu Forum (br. 10–12/2023), a u konačnici i ovom knjigom.