Ivo Brešan

Dramski pisac, pripovjedač, esejist i scenarist rođen 27. svibnja 1936. u Vodicama. Gimnaziju je pohađao u Šibeniku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1960. radio je kao profesor na šibenskoj gimnaziji, a od 1983. do 2002. kao umjetnički voditelj šibenskoga Centra za kulturu, odnosno Šibenskoga kazališta, te je bio zadužen i za selekciju dramskoga programa Jugoslavenskoga (poslije Međunarodnoga) festivala djeteta.

U književnosti se javio 1955. kratkom prozom (u Šibenskoj reviji), a povremeno je nastupao u amaterskim i profesionalnim predstavama u Šibeniku. Napisao je dramu Proteus anguineus, koja je ostala neobjavljena i neizvedena. U Vidiku je 1970. objavio dramu Četiri podzemne rijeke i otada djeluje uglavnom kao pisac tekstova za kazalište, film i televiziju te postaje jednim od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara. Dramski su mu tekstovi sabrani u knjigama Groteskne tragedije (1979), Nove groteskne tragedije (1989), Tri drame (1993), Utvare (1997) i Spletke (1997).

Među filmskim i televizijskim ostvarenjima osobito su zapaženi scenariji za filmove i serije Krste Papića (Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973; Izbavitelj, 1976; Tajna Nikole Tesle, 1980; Veljka Bulajića (Obećana zemlja, 1986; Donator, 1989) i Vinka Brešana (Kako je počeo rat na mome otoku, 1996; Maršal, 1999) i Daniela Marušića (Ptice nebeske, 1989).

Od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća posvetio se gotovo isključivo prozi, romanesknim ostvarenjima (Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996; Astaroth, 2001; Kockanje sa sudbinom, 2002; Država Božja 2053, 2003; Vražja utroba, 2004; Tri života Tonija Longina, 2005; Gorgone, 2006; Katedrala, 2007; Ništa sveto, 2008; Prokletnici, 2010; Sedam stuba do trona, 2012) i pripovjetkama (zbirke Pukotine & druge priče, NZMH,  2000; Mrtvima ništa ne treba i druge pripovijetke, 2014).

Za svoj rad primio je nekoliko nagrada: Sterijinu i Gavellinu 1972. za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, Gavellinu 1979. i Sterijinu 1985. za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću, Vladimir Nazor za životno djelo 2001. i Ksaver Šandor Gjalski 2008. za roman Katedrala. Umro je u Zagrebu 3. siječnja 2017. Pokopan je na šibenskome Gradskom groblju Kvanj. Zavičaj mu se odužio otvaranjem memorijalne sobe u šibenskome Hrvatskom narodnom kazalištu, s bistom koju je izradio akademski kipar Nikola Vudrag.