Miro Gavran

Dramatičar i romanopisac, rođen 1961. u učiteljskoj obite­lji, u slavonskome selu Gornjoj Trnavi, nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 40 jezika. Njegove knjige objavljene su u više od 200 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Prema njegovim je dramama i komedijama nastalo više od 300 kazališnih predstava diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri mi­lijuna ljudi.

Jedini je živući dramatičar u Europi koji izvan svoje domovine ima njemu posvećen kazališni festival, na kojem se igraju isključivo predstave nasta­le prema njegovim tekstovima. Festival je pokrenut 2003. u Kazalištu Jána Palárika u gradu Trnavi (Slovačka), gdje se do 2009. održao četiri puta. Godine 2013. održao se u Teatru Ludowy u Krakovu (Poljska), a od 2016. održava se u Pragu (Češka) pod nazivom »Gavranfest«.

Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih četvrt stoljeća. Premijerno je igran diljem svijeta: u Rotterdamu, Washingtonu, Moskvi, Riju de Janeiru, Parizu, Buenos Airesu, Waterfordu, New Yorku, Mumbaiju, Bratislavi, Pragu, Ljubljani, Sarajevu, Krakovu, Beogradu, Budimpešti, Los Angelesu, Podgorici, São Paulu, Ateni, Augsburgu, Beču, Sofiji, Rigi, Vilniusu, Antwerpenu, Tirani, Prištini, Hyderabadu, Rimu, Mariboru, Novome Sadu, Mostaru, Brnu, Trnavi, Bautzenu, Zagrebu, Varšavi, Bangaloreu, Bukureštu, Novosibirsku, Tallinnu, Tel Avivu itd.

Debitirao je 1983. dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu »Gavella« u Zagrebu, u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji. Tri godine poslije dramom Noć bogova tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sustavu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje istodobno su i snažne mac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Shakespeare i Elizabeta, Zaboravi Hollywood, Zabranjeno smijanje, Tajna Grete Garbo, Veseli četve­rokut, Bit će sve u redu, Traži se novi suprug, Paralelni svjetovi, Nora danas, Hotel Babilon, Najluđa predstava na svijetu, Muž moje žene, Pacijent dokto­ra Freuda, Parovi, Otelo sa Suska, Lutka, Sladoled, Pivo...

Objavio je deset romana: Zaboravljeni sin (1989), Kako smo lomili noge (1995), Klara (1997), Margita ili putovanje u prošli život (1999), Judita (2001), Krstitelj (2002), Poncije Pilat (2004), Jedini svjedok ljepote (2009), Kafkin prijatelj (2011) i Nekoliko ptica i jedno nebo (2016), te zbirku krat­kih priča Mali neobični ljudi (1989).

U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikava­jući »male« ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu Zaboravljeni sin (1989), čiji je glavni junak dva­desetogodišnji mladić s lakšom mentalnom retardacijom.

Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne ro­mane inspirirane Biblijom tako što biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja pa ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke.

S mnogo emocija i humora napisao je deset knjiga za djecu i mlade: Svašta u mojoj glavi (1991), Kako je tata osvojio mamu (1994), Zaljubljen do ušiju (1994), Sretni dani (1994), Oproštajno pismo (1994), Igrokazi s glavom i re­pom (1995), Pokušaj zaboraviti (1996), Profesorica iz snova (2006), Igrokazi za djecu (2013) i Ljeto za pamćenje (2015). Njegove se knjige objavljuju na svim krajevima svijeta (Peking, Beč, Petrograd, Oslo, Istanbul, Pariz, Prag, Bratislava, Sofija, Santiago de Chile, Ljubljana, Amsterdam, Tokio...).

Gavran je dobio više od dvadeset književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i nagradu »Central European Time« (Budimpešta, 1999), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu »Europski krug« (2003) za afir­maciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Dvostruki je dobitnik Nagrade »Večernjeg lista« za kratku priču, za tekstove »Moj dobri otac« i »Spašavanje medvjeda«. Usto je četverostruki dobitnik Nagrade za dram­sko djelo »Marin Držić« hrvatskoga Ministarstva kulture, za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, Nora danas i Najluđa predstava na svijetu. Za roman Kafkin prijatelj dobio je Nagradu Hrvatske akademi­je znanosti i umjetnosti (2012). Njegov roman Zaboravljeni sin uvršten je na »IBBY Honour List« (Basel, 2002), dok je za roman Profesorica iz sno­va dobio Specijalnu nagradu na Međunarodnom festivalu književnosti u Bugarskoj (Sofija, 2007). Što se knjiga za djecu tiče, za Svašta u mojoj gla­vi dobio je Nagradu »Ivana Brlić Mažuranić«, a za Sretne dane i Ljeto za pamćenje Nagradu »Mato Lovrak«.

Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje. U Vilniusu, u Litvi, prema njegovoj je komediji Papučari snimljen film Kako ukrasti ženu na litavskome jeziku (2013), koji je u prvom mjesecu prikazivanja u kinima u toj zemlji imao više od stotinu tisuća gledatelja.

Gavran je napisao i tri libreta za mjuzikle (Pacijenti, Byron i Veli Jože) te je­dan za operu (Kraljevi i konjušari).

Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hresto­matije u zemlji i inozemstvu, a njegovo se djelo proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta.

Jedan je od rijetkih europskih dramatičara koji je imao premijeru svo­je drame u najznačajnijem američkom kazališnom centru Eugene O’Neill Theater Center (Waterford, 1999), a riječ je o drami Kraljevi i konjušari.

U veljači 2005. sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija obja­vila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri sto­tine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište.

U proljeće 2007. njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Verlag iz Stuttgarta, koja proteklih šezdesetak godina, u suradnji s Institutom za ka­zališne studije Sveučilišta u Beču, svake treće godine objavljuje izbor najbo­ljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u svoj izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova.

Godine 1996. od predsjednika Republike Hrvatske dobiva Orden Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2001. osnovan je Fan Club »Miro Gavran« u Novoj Gradiški.

Godine 2013. Miro Gavran proglašen je počasnim građaninom Malog Lošinja, gdje se svakoga ljeta od 2014. održavaju »Dani Teatra GAVRAN književnosti u Moskvi, a u svibnju iste godine za člana–suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. postao je članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bu­garskome gradu Varni.

Bio je hrvatski kandidat za Nagradu »Andersen« za 2016. godinu, naj­značajniju svjetsku nagradu za dječju književnost. U siječnju 2016. dobio je Srebrenu medalju Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Slovačke za dugogodišnje djelovanje na području slovačko-hrvatske kaza­lišne i književne suradnje, dok je u kolovozu iste godine od predsjednice Republike Hrvatske dobio Orden kneza Branimira s ogrlicom, za zasluge u promicanju ugleda hrvatske književnosti u domovini i svijetu.

U studenome 2017. Hrvatski kulturni klub dodjeljuje mu Godišnju na­gradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu, a u prosincu 2017. u Beču (Austrija) dobiva prestižnu europsku nagradu »Dr. Alois Mock--Europa-Preis«.

U sklopu prvoga »Leta s Gavranom« u Novoj Gradiški u listopadu 2015. održan je Međunarodni simpozij »Miro Gavran – prozni i kazališni pi­sac«, a godinu poslije objavljen je istoimeni zbornik s tekstovima šesnaest autora iz četiriju zemalja.

Osnovnu školu pohađao je u Gornjoj Trnavi (1968–1972), Dragaliću (1972–1975) i Novoj Gradiški (1975–1976), a srednju školu u Novoj Gradiški (1976–1980). Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazali­šte, film i televiziju u Zagrebu, a nekoliko kolegija i na Filozofskome fa­kultetu u Zagrebu (1981–1986). Diplomiravši dramaturgiju i komparativ­nu književnost, radio je kao dramaturg Teatra &TD (1986–1989), a po­tom i kao njegov ravnatelj (1989–1992). Bio je pokretač i urednik biltena »Kazališne novosti« (1988–1990) te pokretač i glavni urednik Dramske biblioteke Teatra &TD (1989–1991). U sklopu Teatra &TD pokreće i vodi scenu Suvremena hrvatska drama (1990–1992), na kojoj je u dvije go­dine debitiralo devetnaest hrvatskih dramatičara te nekolicina glumaca i redatelja.

Od siječnja 1993. radi kao profesionalni pisac. Iste godine pokreće knji­ževni časopis »Plima«, kojem je tri godine bio glavni urednik. U »Plimi« je svoje prozne i kazališne tekstove objavljivalo više od stotinu mladih hrvatskih književnika, od kojih su većina bili debitanti. Na Hrvatskome ra­diju uređuje Antologiju radiodrame (1993–1994), a 1998. u Matici hrvat­skoj pokreće biblioteku Kronometar, u kojoj su tiskane prve knjige mladih hrvatskih prozaika. Od 1990. do 2005. vodio je tridesetak škola kreativnog pisanja. Bio je idejni začetnik i stalni pisac Epilog teatra (1995–2001). Kao pročelnik Odjela za kazalište i film u Matici hrvatskoj 2000. godine s ne­kolicinom mlađih teatrologinja pokreće Međunarodno znanstveno savje­tovanje, posvećeno suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu, koje se održava šest godina zaredom. U Društvu hrvatskih književnika već je desetak godi­na član Povjerenstva Zagrebačkih književnih razgovora. Dvaput se okušao i u kazališnoj režiji vlastitih tekstova (1994, 1995).

Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. osnovao Teatar GAVRAN. Njihov sin Jakov ta­kođer je glumac.

Popis Gavranovih premijera i objavljenih kazališnih tekstova možete pgledati OVDJE.