Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Ruski pjesnik (Konstantinovo, Rjazanjska gubernija, 1895 – Lenjingrad, danas Sankt Peterburg, 1925). Rođen u seljačkoj obitelji, započeo je studij u Moskvi, prekinuvši ga radio je kao slagar, lektor i korektor, te se nakon prvih pjesničkih uspjeha posvetio književnosti.

Nakon Sovjetske revolucije, koju je prihvatio i u smislu neke religijske duhovne obnove, ubrzo se razočarao, odao se boemskom životu i završio samoubojstvom. Pjesnički mu je opus dosta raznovrstan, nakon prve zbirke Radunica piše poemu Inonija, Seoski časoslov (Sel’skij časoslov) i Jordanska golubica (Iordanskaja golubica), a u posljednoj je fazi glasovita pjesma, kao i istoimena zbirka, Ispovijed mangupa (Ispo ved’ huligana) i ciklus Krčmarska Moskva (Moskva kabackaja) te poema Crni čovjek (Černyj čelovek).

Poezija mu je stekla široku popularnost sentimentalnim ugođajima, melodioznim stihovima i svojevrsnim smislom za uživljavanje u prirodu, životinje, nesretne ljude i neumitnost tragične sudbine. Jednostavnošću dotjeranih stihova i dojmljivom, razumljivom metaforikom, Jesenjin je utjecao i na neke europske, pa i hrvatske pjesnike nakon Drugoga svjetskog rata (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 225).