Eça de Queirós

»José Maria Eça de Queirós (25. studenoga 1845. – 16. kolovoza 1900) rođen je u mjestu Póvoa de Varzim, no kao izvanbračno dijete (iz visokog građanskog staleža) odijeljen je od roditelja od samog rođenja, što zacijelo neće ostati bez učinka na njegov kasniji duševni, ali i književni život.

Kao student prava na Sveučilištu u Coimbri, glumi u tamošnjem Akademskom kazalištu, sudjelujući ujedno u studentskom književnom pokretu koji će nešto kasnije prerasti u Naraštaj 1870. Spočetka je, međutim, Eçin književni angažman sputan autoritetima Antera de Quentala i Teófila Brage. Tek potkraj studentskog razdoblja Queirós će se jasno profilirati kao pisac, zahvaljujući novinskim podliscima naslovljenima »Notas Marginais « (»Usputne zabilješke«), objavljivanim u novinama »Gazeta de Portugal«. Ti će podlisci, koji su svojim stilom naprosto »sablaznili« onodobno portugalsko čitateljstvo, biti kasnije sabrani i objavljeni u knjizi pod naslovom Prosas Bárbaras (Barbarske proze, 1903). Diplomiravši, radit će najprije kao odvjetnik u portugalskoj prijestolnici, potom kao urednik novina »Distrito de Évora« u Évori, a zatim opet kao odvjetnik u Lisabonu, uključivši se, putem »lisabonskih demokratskih sastanaka« ne samo u književni nego i u društveno-politički život Portugala druge polovice 19. stoljeća. Koliko mu je bilo stalo do širenja novih književnih, ali jednako tako i »revolucionarnih « političkih ideja, pokazuje i činjenica da se (zajedno s Ramalhom Ortigão) prihvatio uredništva tada najavangardnijeg portugalskog časopisa »As Farpas« (»Sulice«).

Upravna karijera koju je izabrao uskoro ga je, međutim, odvela u Leiriu, gdje će, na tragu orijentacije lisabonskih »senakula«, nastati njegov prvi roman Zločin oca Amara. No ni u Leirii ne ostaje dugo, jer 1872. prelazi u diplomatsku službu – najprije u Havanu, a zatim u London i Pariz. Boraveći do kraja života u inozemstvu (u domovinu će navraćati tek povremeno na odmor), gdje i nastaju sva njegova kasnija književna djela, Eça koristi svoju novu »kozmopolitsku« perspektivu kako bi iz nje mogao ironično promatrati civilizacijski i kulturno, a nadasve književno »skučenu« domovinu. Upravo dugotrajan boravak u europskim i svjetskim metropolama pomoći će »portugalskom Balzacu« da uvidi posvemašnju provincijalnost svoje zemlje. Njegova urođena sklonost satiri naći će u tom nerazmjeru Londona (odnosno Pariza) i Lisabona obilje pogodne književne građe, što će biti iskorištena u svim Eçinim velikim romanima.

Smrt koja je Queirósa zatekla u Parizu spriječila ga je da nastavi književno razotkrivanje domovinskih (megalomanskih) iluzija – razotkrivanje koje ga je za života lišilo nacionalne popularnosti u domovini. No njegova smrt je, čini se, uvelike otupila kivnost mu nacionalno-mitomanski raspoloženih zemljaka, što dokazuju i brojna posmrtna izdanja ranije neobjavljenih Eçinih djela.

Prvo Queirósovo stvaralačko razdoblje obilježavaju već spomenuti novinski podlisci u kojima se, uz snažan utjecaj Hugoa i Micheleta, osjećaju i tragovi Baudelairea, Nervala i Heinea koje je prvak portugalskog realizma asimilirao znatno uspješnije od ostalih luzitanskih autora onog vremena, iz čega će proisteći novo, izuzetno originalno iskustvo u onodobnoj portugalskoj književnosti. Određujući realizam kao »negaciju umjetnosti radi umjetnosti«, odnosno kao »anatomiju karaktera i kritiku čovjeka« (nasuprot romantizmu koji definira kao »apoteozu osjećaja«), Queirós se uporno zalaže za realističku književnost kojoj je u središtu kritika društva i kulture.

Ta kritika portugalskog društva i kulture posebno je očita u drugom razdoblju Queirósova stvaralaštva – od 1871. do 1880. – kada nastaju njegovi čuveni romani, kao što su, primjerice, O Crime do Padre Amaro (ZloEcačin oca Amara, 1875), O Primo Basílio (Bratić Basílio, 1878), Os Maias (Obitelj Maia, 1888) i drugi. Svaki od tih romana bavi se jednim karakterističnim aspektom portugalskog društva: Zločin oca Amara utjecajem klera na provincijsko građanstvo; Bratić Basílio tipičnom obitelji srednjeg lisabonskog građanskog sloja, čimbenicima koji dovode do bračne nevjere i različitim psihološkim tipovima onodobnog građanstva (odvjetnik, literat, Don Juan); Obitelj Maia visokim građanskim staležom i onim što je ostalo od nekadašnje aristokracije, kao i izvjesnim intelektualnim krugovima. Moglo bi se zapravo reći da panorama nacionalnog života što je Queirós prikazuje u romanima druge faze kulminira upravo u ovom posljednjem djelu – »kronici aristokratske agonije u Portugalu «. Premda u njemu ima dosta »pozitivnih« i »zdravih« likova, svi oni na kraju kolabiraju jer su neshvaćeni od sredine koja im nije dorasla. Zanimljivo je da i u ovom, kao i u svim prethodnim romanima, Eça gotovo posve zanemaruje stvarni materijalni pokretač zbivanja što ih opisuje – novac. Premda uporno teži prema »strogo realističkoj građanskoj komediji« balzakovskog tipa, Queirós je u stvarnosti znatno bliži Flaubertu, baveći se problemima književnosti i odgoja.

Za treću fazu Queirósova stvaralaštva – u koju od poznatijih djela ulaze romani A Ilustre Casa de Ramires (Slavna kuća Ramiresova, 1900), A Correspondência de Fradique Mendes (Pisma Fradiquea Mendesa, 1900) te A Cidade e as Serras (Grad i planine, 1901) – karakteristično je to da svakim pojedinim romanom dominira jedan središnji lik, pri čemu ne samo taj središnji nego i ostali sporedni likovi bivaju izdvojeni iz društvenog konteksta kojemu pripadaju, zbog čega, kako ističe književna kritika, Queirós nerijetko zapada u jalova moraliziranja. Premda u tim romanima Eça još uvijek formalno ispovijeda stari realistički, odnosno naturalistički »credo« iz svoje prve faze, valja naglasiti da taj »credo« uvelike odudara od sadržaja dotičnih romana.

(…) Kad je riječ o Eçinu djelu u cjelini, treba podsjetiti na općeprihvaćeno mišljenje književne kritike prema kojem je Eça de Queirós možda najveći umjetnik portugalske proze svih vremena. Uspoređuju ga s velikim mu europskim srodnicima Flaubertom i Zolom. Karijeru romanopisca Eça je otpočeo pod dvostrukim utjecajem: s jedne strane pod utjecajem teorije književnog realizma i s druge pod utjecajem Proudhonove kritike građanskog društva kojoj se pridružila i kritika portugalskih nacionalnih institucija što ju je započeo još Alexandre Herculano, a nastavili Eçini drugovi iz Cenácula. Ta kritika dala je Eçi mjerilo za prosudbu ljudi i institucija, čega će se držati u svim svojim djelima.

Od najvećih majstora realizma (ponajprije od Flauberta) izučio je vještinu gotovo impresionističkog opisa ambijenta, gdje izvanjski ambijent uvijek na neki način odražava i ukazuje na raspoloženje u njemu nazočnih junaka. Nadalje, i Queirós, poput drugih teoretičara realizma, odbacuje sve ono po čemu bi se književnost razlikovala od znanosti. Prema njemu, književnik se, poput znanstvenika, mora distancirati od onoga što opisuje, pri čemu, isto tako, ne smije vrijednosno »hijerarhizirati « zbilju koju književno obrađuje, osim (što je itekako znakovito!) u ime nekih transcendentnih moralnih normi, poput, primjerice, »revolucionarne proudhonovske Pravde« čijim se službenikom Eça smatrao. Zanimljivo je, međutim, da ga to uopće nije sprečavalo da u svoje djelo gotovo sustavno uvodi elemente fantastičnog, »krijumčareći« dapače i stanoviti svijet metafizike protiv kojeg se (teorijski) borio. Ti elementi fantastičnog (odsutni samo u drugoj, »ortodoksnoj« fazi) posebno se očituju u ponekad upravo burlesknom karikiranju pojedinih likova iz posljednjeg stvaralačkog razdoblja. Isto se može reći i za ironiju – jedno od karakterističnih obilježja Eçina djela – koja, kao i sklonost fantastičnom, u prvi plan istupa u razdobljima kada Queirós izmiče disciplini realizma (u Barbarskim prozama i nakon romana Obitelj Maia).  

(…) Eça spada među mali broj luzitanskih umjetnika riječi koji su oblikovali portugalski jezik. Upravo on je, naime, luzitanskoj književnosti namro čitav niz stilskih paradigmi u koje se i danas ugledaju suvremeni portugalski prozaici. Isto tako, upravo je Eça portugalsku književnost oslobodio »kompleksa manje vrijednosti« u odnosu na europsku (posebno englesku i francusku) literaturu. Utjecaj Queirósa zamjetan je ne samo u modernizaciji portugalskog nego i kastiljskog jezika jer mu, primjerice, čuveni španjolski Naraštaj 1898. duguje ne manje nego stilističkim »akrobacijama « nikaragvanskog pjesnika R. Daría. Queirós je naime, slijedeći u tom Garretta, savršeno znao iskoristiti govorni jezik i prilagoditi ga književnom, odnosno, točnije, učiniti ga književnim. Ljepotu Queirósova jezika i stila neki će dovoditi u vezu s parnasovskim idealom ljepote kojim je Eça bio gotovo »opsjednut«, pa će tako na usta Fradiquea Mendesa (u istoimenom romanu) izraziti želju da se stvori forma koja će sama po sebi, neovisno od vrijednosti misli, izražavati ono apsolutno lijepo. Da bi se na jezičnom planu što više približio toj ljepoti, Queirós se okreće tradicionalnim versifikacijskim stilskim postupcima – paralelizmima, ponavljanjima, asonancama i aliteracijama – zbog čega mnogi književni kritičari govore o novom i autentičnom portugalskom klasiku u pravom smislu riječi, pozivajući se na širok spektar Eçinih poetičkih inovacija u luzitanskoj prozi – inovacija zbog kojih će s pravom biti uvrštavan ne samo u vodeće portugalske i iberske nego i europske pisce druge polovice 19. stoljeća« (Nikica Talan, iz pogovora knjizi Grad i planine).