Milan Šenoa

Geograf i književnik (Zagreb, 1869 – 1961), sin Augusta Šenoe.

»Diplomirao je na za­grebačkome Filozofskom fakultetu gdje je 1895. doktorirao ge­ografske znanosti. Od 1910. radio je na istom fakultetu kao docent, postao izvanredni profesor (1913‒1917), a kao redoviti profesor umirovljen je 1940. Uz znanstve­ni rad bavio se i raznovrsnom književnom djelatnošću. Možda je u žanru putopisa najorganskije vezivao svoju zemljopisnu vokaciju i literarne pretenzije, jer mu je pi­sanje dobrim dijelom deskriptivno i objektivističko, još u realističkoj tradiciji. Uz knjigu putopisa Preko kršnih gora do sinjega mora, potvrdio se i kao »pouzdani kro­ničar Zagreba« (po sudu Branimira Donata koji je pri­kupio i objavio njegovu feljtonistiku u knjizi O Zagrebu koješta, 2001). Da je nužno ostajao na dubokoj očevoj zacrtanoj brazdi govori i činjenica da je od 1900. do 1902. bio urednik »Vijenca«.

Milan se nije okušao u stihovima, a kao pripovjedač polazio je redovito od činjenica i zapamćenih figura. Pripovijest Exodus (1904), vezana je uz izgradnju želje­zničke pruge Zagreb – Rijeka te registrira reakcije u obli­žnjim krajevima, a Kvarnerske pripovijesti (1912), zbirka su novela elementarnih fabula, najčešće portretnih skica zanimljivih primorskih ljudi. U romanu Iz kobnih dana (1914) pokušao se udubiti u povijesni ambijent (sukob zagrebačkog Kaptola i bana) te slijedeći očev primjer, oživjeti atmosferu romantičnim ljubavnim zapletom.

Kao dramatičar bavio se povijesnom tragedijom ro­doljubnoga predznaka i u Miletićevom mu je razdoblju izvedena Kneginja Dora (tiskana u »Vijencu« 1896. S tematikom iz 16. Stoljeća), a potom objavljuje i dramu Ban Pavao (1903, po liku Pavla Šubića iz 13. Stoljeća, s pomalo pustolovnim karakteristikama). Više uspjeha je imao s komedijom u tri čina Kako vam drago! (1893), gdje je humorno evocirao renesansni Dubrov­nik, dovodeći na scenu Držića, Ranjinu i Cvijetu Zuzorić. U skladu s iskustvima i pretežno pozitivističkim usmje­renjem, Milanov književni rad sretno je zaokružen pri­sjećanjima i odavanjem počasti vlastitu ocu« (Tonko Maroević).