Dragutin Domjanić

DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj (Krči, Adamovec, 12. IX. 1875 – Zagreb, 7. VI. 1933), pjesnik. Rođen je u obitelji starih hrvatskih plemića koji su imali posjede u zagrebačkoj i križevačkoj okolici. Stjepan Domjanić u 17. st. bio je podžupan zagrebačke županije, a Adam Sigismund Domjanić u 18. st. časnik i pjesnik na latinskom jeziku. Milivoj Domjanić u 19. stoljeću bio je gradski tajnik u Zagrebu, a njegov je sin pjesnik Dragutin Milivoj. Djetinjstvo je proveo u Krčima i Donjoj Zelini, a školovao se u Zagrebu gdje je 1898. završio studij prava te doktorirao s rigorozom 1899. Od 1898. bio je sudski pristav, zatim istražni sudac, a od 1906. vijećnik Sudbenog stola u Zagrebu. Bio je član JAZU od 1919., predsjednik MH 1921–1927. te predsjednik zagrebačkoga odjela PEN kluba 1927–1933. Prvu pjesmu, Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan. Surađivao je u Viencu, Životu, Nadi, Savre­meniku, Hrvatskom salonu, Domaćem ognjištu, Prosvjeti, Književnome jugu, Ljubljanskom zvonu, i dr., a u poznatom književnom sukobu na poč. 20. st. bio je na strani tzv. mladih. Domjanić je pjesnik štokavskih i kajkavskih stihova (ukupno šest samostalnih zbirki, tri na svakom idiomu), a opetovano kritičko isticanje i favoriziranje kajkavskog opusa na štetu štokavskih pjesmotvora ozbiljno je prijetilo mogućnosti da se autorovo pjesništvo vjerodostojno i poetički objektivno analizira i razumije. Ipak, u posljednjih petnaestak godina, proučavanja i ocjene autorove štokavštine krenule su novim smjerom (M. Šicel, C. Milanja, P. Pavličić) te pokazale unekoliko drukčije sadržajne i stilske osobitosti u cjelini opusa, tj. u okvirima temeljnih impresionističkih i simbolističkih crta, odn. autorovog dekadentizma i larpurlartizma.

Sentimentalnost, čeznutljivost, klonulost, usamljenost, žaljenje za prošlim (boljim) vremenima, pesimistični tonovi, slikarski angažman i motivski inventar od floralnog do egzotičnog svijeta iz prve štokavske zbirke Pjesme (1909) uglavnom se nastavlja i u trima kajkavskim (Kipci i popevke, 1917., V suncu i senci, 1927., Po dragomu kraju, 1933., posmrtno objavljena, za tisak priredila autorova majka) te ostalim dvjema štokavskim zbirkama (Izabrane pjesme, 1924., naklada MH, predg. V. Lunaček; Pjesme, 1933). Plastičnost i muzikalnost jezičnoga izraza krčinskoga i donjozelinskoga kraja, naklonjenost pučkoj sentencioznosti i jednostavnosti, nekoj vrsti dozirane naivnosti i neposrednosti posuđenoj iz pučkih pjesmarica bitno obilježuje autorovo kajkavsko pjesništvo. Melankolija, hedonizam i fatalizam u »mekanijoj« jezičnoj građi, ali u dosljedno čvrstim, ponešto i ukalupljenim stihovanim oblicima, sa zamjetnom melodioznosti i pjevnosti, posljedovali su širokoj popularnosti njegovih kajkavskih stihova, a uspješno uglazbljeni postali su kajkavskim evergrinima (npr., pjesme Fala i Popevke sam slagal koje je uglazbio Vlaho Paljetak).

Na njegove stihove Božidar Širola je skladao Popevke za jedno grlo i klavir, a notni zapis je objavila MH 1922. Druga i treća štokavska zbirka (najmanje poznata od svih, zbog toga što je tiskana na ćirilici i u Beogradu, a nije nikada u cjelini objavljena u Hrvatskoj) pokazuju izvjesne inovacije na tematskoj i izražajnoj/stihotvornoj razini i nadopunjuju/proširuju autorov dominantni esteticizam: misaoni egzistencijalni motivi, socijalni akcenti, doživljaji gradske atmosfere i ratnih stradanja te formalno produljenje pjesmotvora do granice s poemom mjestimice približuju ovu liriku ekspresionističkoj, odn. socijalno orijentiranoj poeziji iz 1930-ih. »Moguć je i drugačiji pristup Domjanićevoj štokavskoj poeziji od onog dosadašnjeg, i to ‘oslobađanjem’ njegovih tematskih preokupacija od zadane poetološke forme (‘lirskih rekvizita, kulisa i namještaja’!) te spoznaje kako je misao (a to je vidljivije u štokavskoj negoli u kajkavskoj varijanti njegove poezije) prevladavala šablonizirane formalne okvire i slike. Drugim riječima, ‘sadržaj’ je bio važniji od ‘forme’, a slabost kajkavskih stihova upravo je proizlazila iz toga što je Domjanić dopustio da u njima prevlada izmišljeni rekvizitarij (čak i kad je riječ o pejzažu!) koji je nerijetko ostajao sam sebi svrhom« (M. Šicel, 2000). Za analizu njegovih štokavskih stihova napose je važna dešifrirana rukopisna ostavština objavljena 1996. pod naslovom Razmišljanja i zapisi. Napisao je i veći broj književnih prikaza te nekoliko proznih crtica, uglavnom u duhu njegovih poznatih lirskih i stilskih manira. Autor je i marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel (1921., pseud. Vujec Grga) u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce.

Na scenu zagrebačkoga Teatra marioneta postavio ju je V. Deželić ml. 8. IV. 1920.; bila je to prva međuratna lutkarska predstava. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, F. Mistrala te prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja. Domjanićeve su veze s MH bile vrlo zapažene i mnogo prije nego je postao njezinim predsjednikom na godišnjoj skupštini 24. IV. 1921. Zapisnici o radu MH bilježe njegovo sudjelovanje u inicijativi za pokretanjem reformi oko izgleda i izlaženja časopisa Vienac, odn. bilježe kako je »nekolicina hrvatskih književnika (među njima: M. Cihlar, M. Dežman, H. Hinković, D. Domjanić, M. Nikolić, Stj. Miletić, Ž. Bertić, M. Marjanović, H. Krizman, M. Šenoa) održala sastanak 20. studenoga 1900. i odlučila da će ‘podnijeti na odbor Matice hrvatske molbu glede ‘unutarnjih njezinih reforama i oko reforama tjednika Vijenca’. Štampali su cirkularno pismo koje su vjerojatno uputili svim članovima Matice hrvatske, književnicima i drugim kulturnim radnicima. Pismo je adresirano Matici hrvatskoj u Zagrebu, a u tekstu se kaže: ‘Matica hrvatska neka sazove konferenciju hrvatskih književnika na kojoj bi se raspravljalo o budućnosti beletrističkog lista Vijenca.’ Molbu obrazlažu time što je taj časopis ‘naš najstariji beletristički list – bio je od vajkada središtem i stjecištem hrvatskih književnika. U Vijencu većina je nas započela raditi na književnom polju. U Vijencu su ponajbolje radnje hrvatskih književnika izlazile; on bijaše središtem hrvatske knjige, a takovim smatrali ga i općinstvo i domaća i strana kritika. Uza sve to Vijenac se odvajkada imao da bori s materijalnim poteškoćama.’ Sad iznose historijat, kako je do 1873. Matica stajala iza Vijenca, poslije toga Dionička tiskara, i sad ga je opet preuzela Matica. Vijenac gubi pretplatnike; oni neće navoditi ‘i onako dovoljno poznate razloge tomu’, ali će ‘konstatirati da ponajbolji naši pisci ne surađuju u Vijencu’... ‘Nije ovdje mjesto da ispitujemo da li je tome kriv pravac kojim je u posljednje doba udario Vijenac ili štogod drugo. Glavno je da nađemo način kako bi opet zbilja sakupili sve hrvatske književnike oko Vijenca i time ne samo književnu vrijednost Vijenca digli, nego i materijalno ga pomogli.’ Predlažu: ‘Vijenac neka bude čista književno-umjetnička smotra’, jer kao obiteljski list ‘teško je odolijevao konkurenciji ostalih obiteljskih časopisa. Naprotiv, čisto književnog lista, a naročito smotre nema u nas. Tako bi bio Vijenac bez konkurencije, nego bi zadovoljio prijekoj potrebi koju opažaju ne samo književnici, nego i široki slojevi hrvatske inteligencije.’... ‘Da se te reforme provedu, nužne su i financijalne reforme oko Vijenca.’ Prema njihovu prijedlogu Vijenac bi imao izlaziti svakog mjeseca na osam araka s ukusnim ilustracijama koje bi po mogućnosti bile originalne. Matica bi prema tome morala preudesiti ‘i svoje unutarnje struje’. ‘No kraj reforme Vijenca nužna je i reforma oko izdavanja knjiga Matice hrvatske.’ Mjesto 9–10 knjiga redovnog izdanja predlažu ‘6 izvornih što više beletrističkih izdanja’; uz bolje honorare koje će Matica moći plaćati bit će i vrijednost knjiga veća, što bi se uštedjelo na knjigama, Matica bi dala Vijencu, a članovi bi bili zadovoljni sa 6 knjiga i 12 svezaka mjesečnika Vijenca. Ne znamo kako je – i je li uopće – razmatran taj prijedlog, jer o njemu nema posebnoga spisa. Prema zapisnicima, uprava Matičina je to postupno rješavala, primajući izvještaje o broju pretplatnika, o uređivanju pojedinih rubrika, pa je čak bio izabran i pododbor uz bok dra Đ. Arnolda. U vezi s ilustracijama zaključeno je da će se one pojačati brojem kad Vijenac bude imao više pretplatnika, a što se tiče honorara piscima, oni će se povećati kad se iskaže veći višak. Nije se uopće raspravljalo o tome da se mijenja fizionomija lista, odnosno da on bude književno-umjetnički, kako su predlagali ‘neki hrvatski književnici’, a odbijen je prijedlog Frana Folnegovića da se od Vijenca učini ‘literarno-znanstvena smotra’.« (prema J. Ravlić, Povijest MH, 1963). Nakon glavne skupštine održane 16. X. 1904., na kojoj je tadašnji predsjednik Đ. Arnold govorio o »shvatanju i prosuđivanju književne povijesti«, jedan dio članova radnika MH, tzv. mladih, a među njima je bio i Domjanić, krajnje nezadovoljan sadržajem predsjednikova govora, sazvao je sastanak za 4. XI. 1904. u prostorijama DHK. Na tome je sastanku prihvaćena rezolucija koja glasi: »Potpisani hrvatski književnici, polazeći sa stanovišta da Matica hrvatska kao narodna institucija i svojina čitavoga naroda mora da bude vjernim ogledalom ukupnoga savremenog duševnog života, a ne poprištem samo jedne književne struje, otklanjaju jednostranu izjavu gospodina predsjednika Matice hrvatske kao protivnu shvaćanju pravih rodoljubivih dužnosti i slobode umjetničkog stvaranja kod sviju kulturnih naroda našega vremena.« Naravno, i Domjanić je bio među četrdesetak književnika koji su je potpisali. Kada, naposljetku, 1909. – zalaganjem O. Kučere, koji na predsjedničkom mjestu MH zamjenjuje među »mladima« nepopularnoga Đ. Arnolda, dolazi do pomirbe i izraženije suradnje između MH i DHK, i kada u Upravu MH ulaze, bolje reći – kada se u nju vraćaju negdašnji odbornici K. Š. Gjalski, J. Pasarić i M. Dežman, koji su netom nakon potpisivanja spomenute izjave-rezolucije dali ostavke na svoje dužnosti u MH, s njima zajedno u novu Upravu ulazi i Domjanić, budući da je Đ. Šurmin – kao tadašnji predsjednik DHK – odbacio prijedlog da i on postane dio nove Uprave. Već je sljedeće godine zajedno, s J. Pasarićem i A. Bazalom, Domjanić izabran u Matičin pododbor koji je trebao dogovoriti suradnju s Maticom dalmatinskom u Zadru, tj. postupno gašenje zadarske Matice i zajedničko djelovanje u okviru zagrebačke središnjice, što se i dogodilo 1911. God. 1918. zajedno je sa skupinom istaknutih članova MH (B. Vodnik, D. Plavšić, J. Pasarić, i dr.), predložio Upravi povećanje honorara piscima: »Skupoća prvoga svjetskoga rata tu je odluku pospješila, pa je početkom 1918. o tome donesen i zaključak koji je objavljen u časopisima: Matica hrvatska povisila honorare. Davnoj potrebi da se našim književnicima i piscima povisi honorar udovoljio je odbor Matice hrvatske na svojoj sjednici od 2. ožujka 1918. Od toga dana za sva djela koja uđu u izdanja Matice hrvatske utvrđen je bio ovaj honorar: 1. za originalne beletrističke radove u stihu K 140 po štampanom arku; 2. za originalne beletrističke radove u prozi K 120 po štampanom arku; 3. za originalne naučne radove K 120 po štampanom arku; 4. za prijevode u stihu K 100 po štampanom arku; 5. za prijevode naučne i beletrističke K 80 po štampanom arku. Za druga djela (skupljena djela pisaca, svečane spomen-spise, monografije, almanahe, itd.) određivat će se honorar prema pogodbi. ‘No ni u jednom slučaju ne smije honorar za originalno djelo, koje izlazi među izdanjima Matice hrvatske, biti manji od K 1000 (hiljadu), ako knjiga nije ispod šest štampanih araka. Izuzimaju se samo drama i ep kod kojih može biti opseg i manji. Navedeni honorari vrijede za sva izdanja Matice jednako ‘bila redovna ili izvanredna’... ‘Primljeno djelo ostaje svojinom i vlasništvom Matice hrvatske dok nije potpuno naklada rasprodana. Kad se naklada rasproda a pisac želi da izda II izdanje, imade štampanje najprije ponuditi Matici hrvatskoj. Ako odbor Matičin odbije ponovno izdanje ili ako ga u roku od godine dana ne mogne ili ne htjedne da izda, raspolaže onda pisac svojim djelom po volji. Umre li pisac, a rodbina i nasljednici njegovi žele da mu izdaju sva djela, onda imaju rodbina i nasljednici pravo da bez obzira štampaju i sve ono što je od pokojnikovih djela štampano među izdanjima Matice hrvatske’.« (prema J. Ravlić, nav. djelo) Iste je 1918., na godišnjoj skupštini održanoj 29. VI., Domjanić izabran za potpredsjednika Književnog odbora MH. Već je sljedeće godine izabran vršiteljem dužnosti predsjednika, nakon ostavke Frana Tućana, a za predsjednika MH izabran je na godišnjoj skupštini 24. IV. 1921. Na toj je dužnosti ostao do 29. VI. 1927., kada ga zamjenjuje A. Bazala, a Domjanić je tada biran za počasnog člana MH. Kako se doznaje iz članka Filipa Lukasa Zašto nije g. Domjanić bio ponovno biran za predsjednika Matice hrvatske u godini 1927. (Hrvatska revija, 1933., br. 10 i 11), na koji upućuje J. Ravlić u svome pregledu povijesti MH, ali ne govori o njemu, za počasnoga je člana Domjanića predložio sam Lukas. Na temelju Lukasova sjećanja, iznesenoga u tome članku, bila je to ipak i ponešto licemjerna odluka budućeg Matiči­nog predsjednika, jer je i on sam donekle sudjelovao u Domjanićevu »iznenadnom« odlasku s predsjedničkog mjesta. Da bismo doznali o čemu se zapravo radilo i u kakvim je okolnostima došlo do smjene na predsjedničkom mjestu, najbolje je slijediti Lukasovu vizuru spomenutih događaja koja svjedoči, između ostaloga, i o tadašnjem nezanemarivom uplivu političke volje na izbor Matičina predsjednika. Kako su posrijedi dva uglavnom identična Lukasova teksta objavljena u dva broja Hrvatske revije, jer je Lukas odlučio u br. 11 ponoviti naslovni tekst iz br. 10, budući da ga, kako poprilično nejasno objašnjava u kratkoj napomeni u br. 11, dio »pretplatnika Hrvatske revije nije primio«, to ovdje donosimo navode teksta iz br. 11, a u kurzivu i one dijelove teksta iz verzije u br. 10 kojih više nema u br. 11: »Kada je isticao rok Domjanićevu prvom predsjednikovanju (1924., op. ur.), sazvao je g. Lorković (Ivan Lorković, utemeljitelj Hrvatskog bloka i predsjednik Hrvatske federalističke seljačke stranke) u prostorije federalističke stranke konferenciju određenog broja gospode, da izmjene misli o izboru novog predsjednika, pa je nakon izmjene misli g. Lorković rekao, da se radi tadašnjih političkih prilika to pitanje pusti u miru. Zašto je Lorković preuzeo inicijativu u toj stvari, nije teško shvatiti. Matica je prema tadanjim socijalno-kulturnim strujama kod nas predstavljala građansku kulturu, a kako je federalistička stranka imala najviše pristalica u tim krugovima, to se federalistička stranka smatrala pozvatom, da se brine za udes i razvoj te naše institucije. Kod isteknuća drugoga roka u g. 1927. bila je ponovno konferencija u istim prostorijama, koju nije sazvao g. Lorković, kako je, zamjenjujući jednu konferenciju s drugom, neispravno bilo kazano (Lukas misli na verziju teksta iz br. 10, gdje je krivo naveo Lorkovića kao organizatora drugog sastanka: u međuvremenu je shvatio da to nije bilo moguće, jer je Lorković umro 1926., pa je sada u br. 11 korigirao svoja sjećanja na taj događaj, op. ur.). Ta konferencija je bila sazvana inicijativom g. Bazale, a na njoj su bili prisutni gg.: Bazala, D. Bogdanović, Ladislav Polić, Jelašić, Jurišić, Karlović, Vouk, ja i par drugih, a čini mi se i g. Srkulj. G. Bazala je pozvao mene, da prvi kažem, što o tome mislim. Treba prije svega kazati, da je u odboru bilo nesuglasica između g. Bazale i g. Domjanića, a katkad i između g. Domjanića i g. Jelašića, no svi ti nesporazumci ostali su u obiteljskom krugu, bez ikakvih posljedica. Ja sam s obzirom na to kazao, da iako je u odboru bilo manjih nesporazumaka, te iako je g. Domjanić često odugovlačenjem rješavanja nekih pitanja često kočio rad Matičin, ipak je činjenica, da su se mnoga njegova mišljenja na koncu pokazala kao ispravna, pa zato je moje mišljenje, da ga treba ponovno birati za predsjednika. Iza mene je uzeo riječ g. Bazala i rekao, da je on protivnoga mišljenja, pa je naveo pored nekih sporednih ličnih momenata i stvarne razloge, koji su odlučili kod stvaranja odluke na spomenutoj konferenciji. Zaključio je, da ako konferencija drugačije riješi, da on više ne će da bude potpredsjednikom Matice, te istupa iz odbora. G. D. Bogdanović se pridružio mome stajalištu, da treba g. Domjanića ponovno birati za predsjednika. G. Jelašić je podupro stajalište g. Bazale, ali njegovo mišljenje ne bi odlučilo, da nije bilo ultimativnog zahtjeva g. Bazale, koji je bio tajnik federalističke stranke, a u isto vrijeme i potpredsjednik Matice Hrvatske, i kao takav uživao je veliki utjecaj i u stranci i u Matici. (...) G. Bazala je predložio mene za predsjednika, na čemu sam se zahvalio i ponudu otklonio, te nadovezao, da bi po mom mišljenju, ako se ukloni Domjanić kao kandidat, bio najpodesniji za to mjesto sam g. Bazala, jer on ima iskustvo u Matici, a i velike socijalne veze u Zagrebu. Moj prijedlog nije konferencija prihvatila, a i sam Bazala je izjavio, da ne želi. Kazao sam, konačno, da ako konferencija zaključi, što se i dogodilo, da se g. Domjanić ne bira, da mu se to mora unaprijed saopćiti. Na toj konferenciji nije bila potom osoba predsjednika definitivno određena. (...) Kako sam iza toga otputovao u Dubrovnik za maturu i povratio se u Zagreb dan prije glavne skupštine, nije mi ništa bilo poznato, što se o kandidaturi predsjednika odlučilo: jedino znadem da sam dobio kandidacionu listinu na potpis sa g. Bazalom kao predsjednikom. Držao sam, da je kasnije bila druga konferencija, koja je tako odlučila, ali te nije bilo, već, kako mi kasnije na prvom izvoru – iz kojeg je jamačno crpao i g. Bazala – rekoše, unio je sam g. Bazala svoje ime kao kandidata za predsjedničko mjesto. Jedno sam uvijek osuđivao, što nije g. Domjanić prije bio obaviješten o tome, jer nisam bio ovdje, ali sam čuo verziju, da je to učinjeno zbog izborne taktike, no g. Bazala znade to bolje, pa bi mogao o tome javnosti nešto kazati. Donosim ovdje tok one konferencije iz g. 1927., kao i ono, što se je do glavne skupštine desilo prema vlastitom sjećanju, a s ovim se slažu svi oni, koji su bili na konferenciji i s kojima sam o tome dosad razgovarao. Da to sad iznosim pred javnost, ima više uzroka, ali me kod toga ne vodi nikakav inat ili lični momenat.« Domjanićev je predsjednički mandat obilježen nastojanjem da MH poveća novčana sredstva i učvrsti svoj položaj i utjecaj u gospodarski i politički kriznim poratnim godinama, kada je uloga knjige i kulture u javnome životu sve više slabila i činilo se da posve uzmiče pred sve izraženijim političkim napetostima između Zagreba i Beograda i centralističkim tendencijma u neuređenoj jugoslavenskoj zajednici; bilo je čak i prijedloga da se MH ugasi za volju centralističkih težnji ili pak da se sva hrvatska kulturna društva stope u jedinstvenu organizaciju. Na godišnjoj skupštini 11. VI. 1922. dva su nastupa obilježila daljnju sudbinu MH, tj. čvrsto opredjeljenje Uprave MH i njezinih članova da sačuvaju samostalnost najstarijeg hrvatskog kulturnog društva: prvo, bilo je to pismo, pročitano na skupštini, poznatog književnika i bivšeg potpredsjednika MH K. Š. Gjalskoga u kojem se on protivi bilo kojem obliku centralizma i nadnacionalnoga kulturnog udruživanja u koji bi ušla MH (v. GJALSKI, K. Š.) te Domjanićev nastup kao aktualnoga predsjednika MH u kojem se on zalaže za poštivanje narodnog imena kao svetinje, jer nije »dosta ratom ili naredbom brisati granice« među narodima i njihovim kulturama i tradicijama. I Gjalski i Domjanić su za suradnju sa svim narodima i njihovim kulturnim ustanovama u novoj državi, ali je za njih neupitno postojanje samostalne MH u službi naroda čijim je imenom nazvana. Na Matičinoj glavnoj skupštini održanoj 1. VII. 1923. Domjanić je održao glasoviti govor o bijednom stanju i ugroženosti hrvatske knjige u tadašnjem društvenom trenutku (mjestimice se čini da su pojedini retci pisani upravo danas!), a iznesene misli nastavljaju na govor od prije godinu dana: »Slavna skupštino! Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. Kao da nisu morale tolike kulture propasti, da možemo mi uživati i razvijati plodove umrlih genija i napore minulih vjekova. Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća – baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksusom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena. Slav­ljeni su pobjednici u šakačkom boju, crnci – bokseri, a junake misli i duha die Ritter vom heiligen Geist drže potomcima viteza Don Quijota. Vješti udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova, koja kao munja razdire tminu tajna prirodnih. Ili su i vitezovi duha od nužde, od krvave nužde, pošli kramarima u službu, na kuluk – il po našem na klaku – za kruh svakidašnji. A knjige? Knjige su neko vrijeme ljudi kupovali. Sve se bilo do grla zasitilo krvi i svatko je čeznuo za nečim višim, čišćim i duševnijim. Oni, koji su dosta teško kupili knjigu, tražili su je da se odmore, da odahnu dušom. A oni, koji su imali suviše novaca, nabavljali su je, da se pokažu, kako i oni imadu dušu, ili bolje, da pokažu, da i oni imadu zlata. Ta su vremena prošla. Koji knjigu trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti. Plaće su inteligentnijim slojevima sramotno niske, osobito ako su u državnoj službi, a bogatašu više ne treba glumiti neki interes za kulturu. Lakše je njima uživati u užicima tijela. Duše i onako malo tko danas još ima, a ako ima, na teret mu je i služi za porugu. Knjige, naši najbolji prijatelji, tako su skupe, da ih oni, koji ih trebaju, ne mogu nabaviti, a oni drugi ih ne trebaju. Ovih dana sam tražio među tima mojim tihim prijateljima, među knjigama iz ljepših vremena, neki zakon. Ja moram naime najveći dio svog života čitati zakone. To mi je zvanje. I došla mi je u ruku kao susjeda nekog tumača kaznenom zakonu, stara knjiga, koja je uvijek mlada i uvijek lijepa. Knjiga, što se s jednakom ljubavi čitala i u kazematama šliselburškim i na dvorovima carskim i kraljevskim, i u kolibama eskimskim i u slanim pustinjama turkestanskim – Sveto Pismo. Listajući knjigu našao sam u Poslanici prvoj apostola Pavla Korinćanima (15., 36) ovo mjesto: ‘Bezumniče, ti što siješ, ne će oživjeti, ako nije prije umrlo’. Treba posijati sjeme, da nikne plod, crno mrtvo sjeme, da nikne zlatni živi plod. Treba zasijati u zemlju. Tako, što mi hoćemo, da bude jednom pšenicom bjelicom, koja nas hljebom hrani; da bude lipom u granama, s koje će pjevati ptice i mirisati slatki cvijet i sjati zvijezde, moramo zasijati sjeme u zemlju. U našu zemlju. I naše misli i naša srca i naši životi treba da se polože u zemlju, valja da prestanu biti samo našima. Zemlja ih mora zagrijati, da ne uginu bez svrhe u ovom dalekom tuđem svijetu kao sjemenka, koju raznesu vjetrovi pustinje – nego da nam pruže ili šarenilo cvijeća ili hladovinu krošnje ili punoću bujnog ploda. Tako i mi, ako hoćemo, da nam se misli vinu u ono plavetnilo neba, valja da se najprije vratimo k zemlji. Onda će i naše sile ko Anteju porasti. Vjerujemo, da ima drugdje žarčeg sunca, nego što je naše, sretnijih naroda, nego što je naš, dopuštamo, da druge književnosti imaju velikane, koje mi nismo dostigli u umjetnosti, kojima naša nije premica, ali srce ničije ne bije nama tako, ne osjeća za nas tako, kao srce naše zemlje. A mi ga čujemo u svakom glasu materine riječi, u svakom stihu naše davnine i u šutnji kraljevskih kamenova u Solinu, u srcu naše domovine. Ne tražimo budnica iz zaboravljenih dana, ni šarenih zdravičarskih fraza, hoćemo samo da osjetimo, da je ono, što je stvoreno, niklo kod nas, da je naše. Ne moraju biti samo remek-djela. »Iz grmena velikoga lavu izać trudno nije«. U malim narodima nema mnogo genija. Ljepše je meni djelo manje apsolutne vrijednosti, ali iskreno, nego silne riječi o velikim osjećajima, što lažu. Ništa ne treba prezreti. Nije nebo krasno samo svojim zvijezdama stajačicama – suncima, i mnoštvo sitnih zvjezdica ljepotu njegovu povećava. I u vrtu mnoštvo sitnih skromnih cvjetova daje ljepoti vrta punoću i živost. Tako i u književnosti. Bore se uvijek stilovi i smjerovi. I svaki noviji, moderniji hoće da bude bolji od prijašnjega, a možda i jest, jer donosi nešto lijepo i novo. Ali nijedan neka ne sudi odviše strogo, možda će za godinu, dvije i on biti suđen, star i zaboravljen. A vrijednost će se svakome tek onda vidjeti, kad ga više ne bude, kad ostanu samo djela, koja živu i dulje od posljednje mode. Treba da je prije već umrlo, što hoće da živi. Zato i Matica hrvatska ne prisiže ni na jedan smjer, ni na jednu školu. Neka bude djelo dobro. I to je sve.« (prema Matica hrvatska 1842–1997., 1997). – Izbor iz Domjanićeve poezije objavljen je u zajedničkoj knjizi, s pjesmama V. Vidrića i M. Nikolića, u ediciji PSHK 1970 (knj. 74, prir. B. Donat), a samostalnu je knjigu izabranih pjesama dobio u Biblioteci Arion pod naslovom Za zbogom 1972 (NZMH, prir. B. Donat), u Biblioteci Parnas 1998 (prir. M. Kuzma­nović) te u okviru edicije SHK 2000 (prir. C. Milanja). (Izvor Enciklopedija Matice hrvatske, 2019)