Drago Jančar

Slovenski romanopisac, dramatičar i esejist Drago Jančar rođen je 1948. u Mariboru, gdje je završio školovanje na Višoj pravnoj školi, nakon čega se posvetio novinarstvu. Zbog kritičkog i polemičkog pisanja o društvenim problemima, uhapšen je 1974. »zbog neprijateljske propagande«. Nakon odslužene kazne napustio je publicistički rad, posvećujući se u potpunosti književnosti.

U literaturu je ušao novelističkom zbirkom Romanje gospoda Houžvičke (Hodočašće gospodina Houžvičke) 1971., a afirmirao se romanima Petintrideset stopinj (Tridesetipet stupnjeva, 1974) i Galjot (1978), te serijom dramskih tekstova Disident Arnož in njegovi (1982), Veliki briljantni valček (1985), Dedalus (1988), Klementov padec (1988), Zalezujuč Godota (U traganju za Godotom, 1989) i Halštat (1994).

Radio je kao dramaturg u kazalištu, zatim kao urednik u Slovenskoj matici (u kojoj i danas radi kao glavni tajnik). Godine 1985. boravio je u SAD-u (kao Fulbrightov stipendist), a 1988. u Njemačkoj. Kao najistaknutiji i najprevođeniji nacionalni prozni autor u razdoblju stvaranja samostalne Slovenije bio je predsjednikom Slovenskoga centra PEN-a. (1987-1991).

Pravi je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Uz čitav niz domaćih nagrada dobio je i Herderovu.

U njegovoj obimnoj bibliografiji među proznim radovima izdvajaju se sljedeći naslovi: O bledem hudodelcu (1978), Smrt pri Mariji Snežni (1985), Pogled angela (1992), Augsburg in druge resnične pripovedi (1994), Prikazen iz Rovenske (1998., hrvatsko izdanje Prikaza iz Rovenske 2002), Skok s Liburnije (1995., hrvatsko izdanje 1996) i Človek, ki je pogledal v tolmun (2004., hrvatsko izdanje Lucijine oči 2005).

Među esejističkim knjigama ističu se Sproti (1984), Razbiti vrč (1992), Egiptovski lonci mesa (1994), Izbrojen, vagnut, razdijeljen (hrvatsko izdanje 1996), Duša Europe (2006) te Šala, ironija i dublje značenje (2004., hrvatsko izdanje 2006).

Najistaknutijim dijelom Jančarova književnoga opusa kritičari smatraju njegove velike romane: Dionica velikih Polarna svjetlost (u izvorniku Severni sij, 1984) obilježila je novu razinu povijesno analitičkog pristupa za kojim su slijedili Posmehljivo poželenje (1993, Podsmješljiva požuda), zatim Zvenenje u glavi (1998., hrvatsko izdanje Zujanje u glavi 2000), pa Katarina, pav in jezuit (2000., hrvatsko izdanje Katarina, paun i jezuit 2004), Graditelj (2007), Drevo brez imena (2008., hrvatsko izdanje 2010) i To noč sem jo videl (2010., hrvatsko izdanje Noćas sam je vidio 2012).