Nikolaus Pevsner

"(...) Nikolaus Pevsner je prije svega bio jedan od najznatnijih, vodećih povjesničara umjetnosti i kulture u 20. stoljeću. Europska kultura bila je tada (sve do Pariza 1968., mislim) još uvijek nepodvrgnuta izvaneuropskoj kritici, istoznačnica za svekoliku višu kulturu Zapada, a on je, pak, kao povijesni znanstvenik, u tom kontekstu bio besprijekoran. Koliko god se vrijeme mijenjalo, mnoge njegove prosudbe i procjene, njegove interpretacije unutar vremena i konteksta još i dalje vrijede, neke mnogo bolje nisu zasad još ni napisane, a ako jesu, spadaju već pod »stručnost« a ne u opću kulturu. Pevsner je, međutim, upravo poput Georgea Steinera danas, još duboko vjerovao u univerzalnost europske humanističke kulture...

(...) Nikolaus Pevsner (1902-1983) rodio se u Leipzigu, kao sin dobro stojećeg trgovca. Pripadajući po svemu njemačkoj kulturi, a židovskog podrijetla, sam je odlučio prijeći na Lutherov evangelički protestantizam u dobi od devetnaest godina (koliko je tzv. asimiliranih Židova poginulo zbog svog njemačkog patriotizma u Prvome svjetskom ratu, to neka prebroje sami Nijemci. Goebbels je, pak, bio naredio da se njihova imena brišu s takvih spomenika, premda su živote žrtvovali za Njemačku kao svoju kulturu). Povijest umjetnosti, kojoj se kao i svi takvi nagonski bio odao, studirao je u Münchenu, Berlinu i Frankfurtu. Jedan od mladih kustosa svjetski čuvene galerije saskih kraljeva u Dresdenu, svojim je doktoratom Leipziger Barock (1925) već bio obratio na sebe međunarodnu pozornost. A njegov veliki rad, obavljen između 1928. i 1932., Die Italienische Malerei vom Ende der Renaissance bis zum ausgehenden Rokoko, smjesta je postao mjerilom i kriterijem diljem Europe: bila je to opsežna studija o talijanskom manirizmu i baroku, mjerodavna za sve ostale zemlje istog kulturnog kruga...

(...) U Pevsnerovu životu, međutim, nije sve bilo baš tako ružičasto. Na sveučilištu u Göttingenu, na jednom od najslavnijih europskih univerziteta, stao je predavati povijest umjetnosti i arhitekture (pa i u Zagrebu, naslov katedre glasio je tada: »seminar za povijest umjetnosti i kulture!«), ali to se Dr. Goebbelsu uopće nije svidjelo. Bilo ga je baš briga što je Pevsner njemački luteran i protestant: za hromog đavla, Pevsner je bio samo Židov koga treba istrijebiti; naš autor bio je među onima koji su, srećom, smjesta shvatili, te je već 1934. uspio emigrirati u Englesku. Tamo su stručni krugovi itekako znali tko je on, a Engleska ga je smjesta prihvatila, premda su mu državljanstvo, oprezno engleski, odobrili tek nakon rata, 1946. U međuvremenu, Pevsner je napisao još neke knjige bez kojih je povijest umjetnosti 20. stoljeća nezamisliva. Jedna od njih se zove Pioneers of Modern Design (1936), a druga, još obvezatnija kao bitni izvor nekog znanja, nosi skromni naslov, An Outline of European Architecture.

Zahvalan Englezima što su mu pružili mogućnost prihvaćenosti u novoj domovini, Pevsner im se iskreno odužio registracijom, taksativnim popisom i interpretacijom u nizu knjiga i izdanja posvećenih engleskim arhitektonskim i umjetničkim spomenicima: The Buildings of England, s gotovo četrdesetak svezaka, u kojima je i samim Englezima, zajedno sa suradnicima, kroz duge godine otkrivao mnoge stvari koje ni sami nisu znali, ili su ih »zaboravljali «. Povjesničar umjetnosti, dakako. »Enciklopedist«. To uvijek obuhvaća više od tehnologije same struke, ide do tzv. humanističke kulture..." (Nikica Petrak, ulomci iz pogovora knjizi Englesko u engleskoj umjetnosti Nikolausa Pevsnera)