Englesko u engleskoj umjetnosti

S obzirom na to da su, prema autorovu mišljenju, kao nijedan drugi europski narod stvorili »tako jadan kompleks manje vrijednosti o vlastitim estetskim sposobnostima«, čini se da su Englezi namjerno čekali mjerodavan pogled »izvana« kako bi odgovorili na teško pitanje: jesu li oni uopće umjetnička nacija?

I doista, u Nikolausu Pevsneru (1902-1983), njemačkom protestantu židovskoga podrijetla koji se u Englesku doselio nakon inauguracije nacističke vlasti u Njemačkoj, Englezi su dobili najpouzdanijega tumača vlastite umjetnosti.

U njegovoj klasičnoj, antologijskoj studiji o engleskom u engleskoj umjetnosti u kojoj se povijest umjetnosti povezuje s geografijom umjetnosti, analiziraju se mehanizmi pomoću kojih politička tradicija, rasa, nacija i klima mogu oblikovati (nacionalnu) umjetnost. Stoga središtem njegovih opservacija postaju umjetnički procesi, pokreti i stilovi koji su nastali na engleskome tlu u međusobnim prožimanjima/antagonizmima između nacionalnoga karaktera i duha vremena, a u kojima Pevsner otkriva nestalne i ambivalentne, ali tipično engleske osobitosti u engleskoj likovnoj umjetnosti koja je, na neki način, hendikepirana postojanošću tradicionalnih engleskih osobina poput razumnosti, tolerancije i poštene igre. Zbog njih je, primjerice, engleska umjetnost vremenom izgubila na fanatizmu, »ili barem na onom intezitetu koji jedino može iznijeti ono najveće u umjetnosti«.