Dragutin Boranić

Dragutin Boranić (Kraj Donji kod Marije Gorice, 19. XII 1870 — Zagreb, 1. IX 1955), jezikoslovac. U Zagrebu je polazio osnovnu školu 1878-82, gimnaziju 1882-90. te na Filozofskom fakultetu 1892-97. studirao hrvatsku i slavensku filologiju. Doktorirao je 1899. temom O refleksivnim glagolima u hrvatskom jeziku.

Bio je srednjoškolski profesor u Osijeku (1896/97), Vinkovcima (1897-1899) i Zagrebu (1899-1906). God. 1906. habilitirao se i postao privatni docent na zagrebačkomu Filozofskom fakultetu; od 1909. izvanredni, od 1912. redoviti profesor, umirovljen 1941, reaktiviran 1945., a 1946. ponovno umirovljen. Bio je dopisni (1907) te pravi (1924) član JAZU, a 1926-1941. tajnik Akademijina razreda za književnost. God. 1935. izabran je za dopisnog člana Slovanského ústavu u Pragu.

U književnosti se javio pripovijetkom Snježne priče (Bršljan, 1889, 1). Pjesme i prozu objavio je u publikacijama Bršljan (1889-1891, 1895), Smilje (1889/90, 1890/91), Pobratim (1891-1893. 1897/98), Prosvjeta (Zagreb 1893), Vinkovačke novosti (1919), Hrvatske pučke novine (1923), Podmladak Crvenog krsta (1923). Popularne su mu bile pjesme Slovenec i Hrvat (poslije Slovenac, Srb, Hrvat, uglazbio F. S. Vilhar) i Diagora (Pobratim, 1897/98), koja je više puta pretiskivana u hrvatskim školskim čitankama. Prevodio je s češkog i ruskog.

Studije i članke iz lingvistike, etnologije i književne povijesti tiskao je u Obzoru (1893), Pobratimu (1895/96), Narodnim novinama (1897, 1898, 1900, 1905), Našem dobu (1898), Nastavnom vjesniku (1899-1907, 1921/22), Radu JAZU (1899, 1909), Smotri dalmatinskoj (1899), Ljetopisu JAZU (1903, 1927, 1932), Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1903, 1912, 1915), Grafičkoj reviji (1925). Od 1902. do kraja života uređivao je Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, a 1905-1907. bio je urednik Nastavnog vjesnika.

Osobito je znatan Boranićev prinos proučavanju književnog jezika i pravopisa. Pisao je o značenju i uporabi refleksivnih glagola u povijesti hrvatskoga književnog jezika i u odnosu na indoeuropske jezike (Rad JAZU, 1899, 140), o onomatopejskim riječima za životinje u slavenskim jezicima (Rad JAZU, 1909, 178), o Vukovu i Daničićevu prijevodu biblijskih citata (Daničićev zbornik, 1925). Radeći na izdanjima Brozova Hrvatskoga pravopisa, objelodanjivao ga je nakon Brozove smrti (1893) najprije pod zajedničkim imenom Broz-Boranić (3. izd. 1904; 4. izd. 1906; 5. izd. 1911; 6. izd. 1915), a od 1921. prerađena samo pod svojim imenom i naslovom Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Boranić nije odstupio od prvotnoga Brozova fonološkog pravopisa izgrađena na Karadžićevim, Daničićevim i Maretićevim načelima. Sudjelovao je i u rasprama o jezičnoj čistoći; u prilozima Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku (Nastavni vjesnik, 1904/05) zauzeo je umjeren stav prema pretjeranu purizmu.

Bavio se i terminološkim pitanjima te bio imenovan članom Povjerenstva za nazivlje mjesta u Hrvatskoj i Slavoniji (1906-1916) i članom Komisije za znanstvenu terminologiju i nomenklaturu. U njegovoj redakciji izlaze Zoološka terminologija i nomenklatura (Beograd 1932) i Botanička terminologija (Beograd 1934). S Petrom Skokom kontrolirao je rad na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Kao urednik Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena skupio je mnogo hrvatske, srpske te ponešto slovenske i bugarske etnografske građe, objavivši i nekoliko vlastitih priloga o slavenskom folkloru.

Kao jezikoslovac, Boranić je bio na pozicijama umjerena fonološkog pravopisa usklađena s glasovnom prirodom novoštokavštine. Istaknuo se i u području etnografskog istraživanja, iako je ta njegova djelatnost u kritici slabije zamijećena.

Izvor: Zlatko Vince, Boranić, Dragutin. Leksikografska natuknica u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Zagreb 1989., str. 144-145.