Rafo Bogišić

Rafo Bogišić, književni povjesničar, kritičar i romanopisac, rođen je 2. ožujka 1925. godine u selu Dubravka u Konavlima. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je studij jugoslavistike i talijanskog jezika.

Od 1956. do 1957. godine asistent je na Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a od 1957. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu radi kao asistent. Na Sveučilištu u Firenci radi kao lektor hrvatskog ili srpskog jezika od 1958. do 1960. godine. Doktorirao je s temom Književno djelo Nikole Nalješkovića 1965. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu gdje je od 1966. docent, od 1972. izvanredni, a od 1977. redoviti profesor i voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost. Od 1970. bio je članom Društva književnika Hrvatske, a od 1977. izvanredni član JAZU, od 1991. redoviti član HAZU.

U književnosti se javlja člankom o Mati Vodopiću i to u »Dubrovačkom vjesniku« 1953. godine. Njegov znanstveni interes usmjeren je ponajprije na područje starije hrvatske književnosti i to posebice na renesansne dubrovačke pisce - Vetranovića, Držića i Nalješkovića. Određeni broj njegovih rasprava posvećen je vezama i kontinuitetu starije i novije hrvatske književnosti, a sklon je i tematskoj kritici hrvatske pastorale, teme smrti u hrvatskoj renesansnoj književnosti kao i pejzaža u hrvatskoj renesansnoj poeziji. Određeni broj rasprava posvetio je vezama i kontinuitetu starije i novije hrvatske književnosti. Njegova čitanja obilježena su metodološkim eklekticizmom, ne unose mnogo novih podataka, ali bacaju novo svjetlo na stare hrvatske pjesnike i njihove opuse.

Za biblioteku "Pet stoljeća hrvatske književnosti" uredio je tri važne hrestomatije (Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, 1958.; Zbornik stihova XVII. stoljeća, 1967.; Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, 1973). U njima su prvi put nakon Kukuljevića sakupljeni dotad nepoznati, teško dostupni i raspršeni tekstovi starih hrvatskih pisaca. Priredio je i antologiju stare hrvatske lirike Leut i trublja (1971) koja je doživjela nekoliko izdanja. '

Objavio je sljedeća djela: O hrvatskim starim pjesnicima, Matica hrvatska, Zagreb 1968.; Leut i trublja, Školska knjiga, Zagreb 1971.; Nikola Nalješković, Rad JAZU, br. 357., Zagreb 1971.; Na izvorima, Čakavski sabor, Split 1976.; Književne rasprave i eseji, Čakavski sabor, Split 1979.; Riječ književna stoljećima, Školska knjiga, Zagreb 1982.; Akademija »Složnih« ("Dei concordi") u Dubrovniku 16. stoljeća, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1986.; Marin Držić u književnim krugovima, JAZU, Zagreb 1986.; Mladi dani Marina Držića, Mladost, Zagreb 1987.; Tragovima starih, Književni krug, Split 1987.; Humanizam u sjevernoj Hrvatskoj, JAZU, Varaždin 1988.; Hrvatska pastorala, Zagreb 1989.; Tisuću života, jedan put, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991.; Dnevnik Vladike Deše, Naprijed, Zagreb 1993.; Marin Držić sam na putu, HAZU, Zagreb 1996.; Zrcalo duhovno: književne studije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1997.; Vila Hrvatica - antologija hrvatskoga pjesništva humanizma i renesanse, Alfa, Zagreb 1998.

Rafo Bogišić preminuo je u Zagrebu 2010.


5#07