Radovan Ivšić

Radovan Ivšić, pjesnik, dramatik, prevoditelj i esejist, nadrealist svjetskoga glasa rođen je u Zagrebu 1921. I za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poslijeratno, titoističko vrijeme dijelio je sudbinu zabranjivanih pisaca, sve dok se potkraj 1954. nije našao u Parizu, gdje je na poziv André Bretona otada sudjelovao u svim manifestacijama nadrealističkog pokreta.

Njegovu je teatru, napisanom izmedu 1941. i 1980., značajka da uklanja sva ideološka rješenja, što vrijedi jednako za Dahu (1941), Kralja Gordogana (1943), Kapetana Olivera (1944), Vodnika pobjednika (1944), Akvarij (1956) ili Aiaxaiu ili Moći reći (1980). Godine 1942. Ante Pavelić zapljenjuje njegovu poemu Narcis objavljenu u vlastitoj nakladi. Prije odlaska iz bivše Jugoslavije izdaje Tanke (1954), također u vlastitoj nakladi. U Francuskoj, njegova pjesma Mavena izlazi 1960. s Miróovom originalnom litografijom, zatim ciklus Bunar u kuli (1967) i Autour ou dedans (1974). U Zagrebu, poslije dvadeset godina prešućivanja, objavljen je 1974. izbor njegovih starih pjesama Crno, zatim zbirka njegovih članaka i interviewa U nepovrat (Zagreb, 1990) te knjiga drama Teatar (Zagreb, 1998).

Otpor ustaškom i komunističkom totalitarizmu, duhovno-moralna, pjesnička i materijalna nepotkupljivost, te odanost pjesništvu kao načinu života, potvrđuju, s jedne strane, Ivšićev put kao istinski duhovno-životni putokaz mlađim generacijama književnika, a s druge strane potvrđuju bolnu konstataciju, što je jedanput već izrečena, kako je Ivšić jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji se može pogledati u zrcalo a da mu se ono ne naruga.

Više od pola stoljeća Radovan Ivšić proveo je u Parizu gdje su mu teatri bili širom otvoreni, kao ustalom i mnoge druge svjetske pozornice na kojima su uspješno uprizorene Ivšićeve drame. U Parizu je Ivšić i umro, 25. prosinca 2009.