August Šenoa

August Šenoa (1838–1881), hrvatski prozaist, pjesnik i dramatičar. Potječe iz ponijemčene obitelji češkoga podrijetla, studirao je pravo u Beču i Pragu, no zapostavivši studij radio je kao novinar, bilježnik i gradski senator, ravnatelj Hrvatskoga zemaljskog kazališta i urednik časopisa Vienac.

Okušao se u nizu književnih i novinskih žanrova, od kojih je neke, kao feljton (ciklus Zagrebulje), i utemelji o u hrvatskoj književnosti, dok je druge, primjerice roman, afirmirao.

Djelovao je kao kritičar, publicist i polemičar, i u dvadesetak godina rada do te je mjere utjeca o na hrvatsku književnost da se cijelo razdoblje u njezinoj povijesti često naziva »Šenoino doba«.

Najveći dio njegova opusa čine romani, od kojih i danas čitalačka publika cijeni one s povijesnom tematikom, kao Zlatarovo zlato, Seljačka buna i Kletva, dok kritika drži da su najuspjeliji oni u paradigmi realizma, kao Prosjak Luka, Prijan Lovro, Ilijina oporuka i Branka.

U romanima sa suvremenom tematikom fabule su redovno tako ispripovijedane da objašnjavaju vanjske i unutarnje motivacije likova, dok u povijesnim romanima obiluju zapletima i prožete su romantičnim nacionalnim zanosom.

I u pjesništvu, u kojem se istaknuo kao vješt versifikator, okušao se u mnogim književnim vrstama i oblicima, pišući romance, balade, sonete te ljubavnu, rodoljubnu, pobožnu i šaljivu liriku, slijedeći uglavnom uobičajenu poetiku romantizma. Čini se pri tome da su mu najuspjelije duže narativne pjesme s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Petar Svačić, Šljivari) ili iz usmene predaje (Kameni svatovi, Kugi na kuća, Postolar i vrag), koje se odlikuju lakoćom izraza, gipkošću stihova i blagim humorom.

Napisao je i komediju Ljubica, s temom iz zagrebačkoga života, koja je nagovijestila prodor scenskog realizma u Hrvatskoj, a kao kazališni kritičar i prevoditelj mnogo je pridonio unapređenju književnog ukusa svoje sredine. Cjelokupno djelo čini ga najutjecajnijim i ponajboljim piscem hrvatske književnosti 19. st., uvelike zaslužnim i za afirmaciju domaćih pisaca kod čitalačke publike (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 462).