Josip Bratulić

Josip Bratulić (Sveti Petar u Šumi, 13. II. 1939), filolog, povjesničar književnosti i kulture, od 1996. do 2002. predsjednik Matice hrvatske, njezin potpredsjednik od 1992–1996. i od 2002. ponovno član njezina Glavnoga odbora.

Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Pazinu. God. 1963. diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i južnoslavenske književnosti te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvo stalno radno mjesto dobio je u prosincu 1964. u Staroslavenskom institutu »Svetozar Ritig« s kojim je surađivao još od studentskih dana. Magistrirao je 1970. radom »Apokrif o prekrasnom Josipu«, a 1975. doktorirao radom »Istarski razvod kao književni spomenik srednjovjekovne Istre«. U akad. god. 1977/1978. prešao je na Filozofski fakultet, na Katedru za stariju hrvatsku književnost kod svoga mentora prof. M. Ratkovića i tamo ostao do umirovljenja 2004. (od 1978. kao docent, od 1981. kao izvanredni, a od 1987. kao redoviti profesor). Bio je voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost od 1991. do 1996., a početkom Domovinskoga rata bio je dekan Filozofskoga fakulteta (1990–1992). Predavao je na fakultetima u Rijeci, Puli, Mostaru, a povremeno i na drugim domaćim i inozemnim sveučilištima. Za člana suradnika JAZU izabran je 1988., a za redovnoga člana HAZU 2000.

Njegov znanstveni i stručni opus jedan je od najopsežnijih u novijoj hrvatskoj filologiji. Temeljni sloj u njemu čine istraživanja o starijim razdobljima hrvatske književnosti te ona o ćirilometodskom naslijeđu u hrvatskoj kulturi, posebice u hrvatskim glagoljičnim tekstovima. Tome dijelu njegova opusa pripadaju brojne rasprave i knjige Istarski razvod (1975), Aleja glagoljaša Roč – Hum (1983), Vinodolski zakon (1988) i Leksikon hrvatske glagoljice (1995). Najveća njegova znanstvena dostignuća povezana su upravo s pravnim glagoljičnim djelima koja je ne samo tekstološki uzorno priredio, nego i, kao nitko prije njega, pokazao da su oni vrlo važni u proučavanju hrvatske pravne, jezikoslovne i književne povijesti. Bio je vrlo uspješan upravo u pronalaženju i tumačenju književnosnih signala u tim tekstovima. Za njegovo razumijevanje problematike važno je poznavanje početaka slavenske književnosti ostvarene u djelu Konstantina (Ćirila) i Metoda. Svojom knjigom povijesnih izvora o podvigu dvojice solunskih Grka (Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, 1985) odužio je jedan od velikih dugova hrvatske paleoslavistike i pomogao boljim znanstvenim rezultatima novih slavističkih znanstvenika i boljoj sveučilišnoj nastavi. I glagoljaštvu i drugim pojavama hrvatske kulture i književnosti iz Istre posvetio je iznimnu energiju koja se najbolje očituje u knjigama Istarske književne teme (1987) i Izazov zavičaja (1990), dok je stara hrvatska književnost, koja je nastajala na drugim prostorima, predmetom njegove knjige Sjaj baštine (1990). U tim Bratulićevim djelima dolazi do izražaja njegovo izvanredno poznavanje povijesnih prilika i kulturnoga ambijenta.

Kulturološka sastavnica dominira posebno u knjigama Mrvice sa zagrebačkoga stola (1994), objavljenoj u Maloj knjižnici MH, Istra: zavičaj i ljepota (2000), Pula: oduvijek (2001), Hrvatski ex librisi (2007), a filološka u trosveščanoj Hrvatskoj pisanoj kulturi (2005–2008), koju je napisao sa Stj. Damjanovićem.

Ni u najsažetijem se prikazu ne mogu mimoići i za znanost i za struku prevažni Bratulićevi priređivački radovi. U različitim prigodama i kod različitih izdavača priredio je djela M. Vlačića Ilirika, M. Mirkovića (M. Balote), J. Voltića, Z. Črnje, A. Fortisa, V. Cara Emina, F. Glavinića, M. A. Reljkovića, Sv. Jeronima, A. Kanižlića, G. Čevapovića, A. Harambašića, P. R. Vitezovića, F. Vrančića, J. Barakovića, P. Zrinskog, neka i višeput. Neke knjige imale su značenje važnoga kulturnoga događaja, kao npr. Prezimena i naselja u Istri (1985., s P. Šimunovićem), Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527. (1983), pretisak Gajeve Kratke osnove (1983), Lekcionar Bernardina Splićanina (1991), Mila si nam ti jedina (1998. s V. Brešićem, Stj. Damjanovićem i B. Petračem) i dr. Ipak, najvažniji njegov izdavački pothvat je priređivanje znamenite zbirke Acta croatica (glagoljične listine od 1100. do 1526) iz ostavštine prof. Stj. Ivšića. Brojne važne izložbe popratio je svojim instruktivnim tekstovima (Hrvatski narodni preporod, Pisana riječ u Hrvatskoj, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Barok u Hrvatskoj, Kultura pavlina u Hrvatskoj, Dalmatinska zagora i dr.).

Među hrvatskim filolozima Bratulić je prepoznatljiv kao osoba koja kao nitko drugi povezuje znanstvene krugove sa zainteresiranim laicima, kao čovjek koji je na organizaciju stručnih i kulturnih događaja i na promidžbu znanosti i kulture utrošio isto toliko truda koliko i na znanstveni rad. Djelatni je član mnogih društava (Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko filološko društvo, Čakavski sabor, Kajkavsko spravišče, Družba braće Hrvatskoga zmaja, Europskog vinskog viteškog reda itd.), ali najveći je prinos dao Matici hrvatskoj u kojoj je obavljao mnoge dužnosti pa i njezina predsjednika. Početak njegova mandata u znaku je tada vrlo intenzivnoga i složenoga posla obnavljanja i Matičine središnjice i Matičinih ogranaka u Domovini i inozemstvu. Strpljivo i tolerantno, uporno i s jasno postavljenim ciljevima obavljao je brojne i raznolike poslove. Rijetko je koji Matičin predsjednik u njezinoj dugoj povijesti toliko posjećivao ogranke. Održao je veliki broj predavanja, svečanih i prigodnih govora, promovirao knjige, otvarao izložbe, poticao i prednjačio u ostvarivanju Matičinih ciljeva i zadaća. Za njegova mandata izgrađena je Matičina nova dvorišna zgrada i u njoj velika dvorana iz sredstava koje je Matici darovao dr. Jure Petričević, što je uvelike poboljšalo uvjete rada.

Matičinu je izdavaštvu poklanjao posebnu pažnju: planirao je i dogovarao brojna izdanja, pisao interne i javne recenzije, surađivao u Vijencu i Kolu. S I. Mažuranom napisao je Spomenicu Matice hrvatske 1842–2002. u povodu 160. obljetnice Matičina djelovanja, a u prigodi 155. obljetnice i knjižicu Matica hrvatska 1842–1997. s važnijim odlomcima iz govora prijašnjih Matičinih predsjednikâ. Surađivao je u ostvarivanju edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, za koju je priredio više izdanja, kao i za biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti, kojoj je bio i član Uredničkog odbora. Priredio je i napisao predgovore za Matičina izdanja izbora iz djela M. Rešetara, T. Matića, F. Fanceva, M. Ratkovića, J. Badalića, S. Ježića, J. Ravlića, J. Torbarine, Z. Vincea, Ane Katarine Zrinski, Petra Zrinskog i drugih. Pomogao je brojnim ograncima da ostvare svoja vrijedna i zanimljiva izdanja, a često je presudno oblikovao i knjige na kojima nema njegova imena. Utemeljio je Matičinu knjižnicu Redovita izdanja za članstvo za koju je priredio izabrana djela Branka Fučića u dva sveska. Za svoj doprinos dobio je 2012. najvišu Matičinu nagradu, odličje »Janko Drašković«, a prije toga (2008) i Zlatnu povelju Matice hrvatske.

Primao je nagrade i priznanja i od drugih ustanova i institucija: Red Danice ilirske s likom Marka Marulića, Plaketu Čakavskoga sabora, Zlatnu povelju općine Sveti Petar u Šumi, Priznanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice za izniman doprinos u radu i razvoju Knjižnice, medalju Vladimira Nazora, nagradu »Andrija Buvina«, državnu nagradu za promicanje znanosti i kulture i dr. MH objavila je o njegovu 70. rođendanu zbornik Knjige poštujući, knjigama poštovan (2010).

DJELA: Istarski razvod, Pula 1978., Aleja glagoljaša Roč – Hum, Roč 1983., Prva hrvatskoglagoljska početnica, Zagreb 1983., Milan Rešetar; Tomo Matić; Franjo Fancev; Josip Badalić; Slavko Ježić; Jakša Ravlić: Izabrana djela (prir.), PSHK, knj. 121/I, Zagreb 1983., Prezimena i naselja u Istri: narodnosna statistika u godini oslobođenja (suautorstvo), 3 sv., Pula 1985–1986., Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, Zagreb 1985., Istarske književne teme, Pula 1987., Vinodolski zakon 1288., Zagreb 1988., Izazov zavičaja: rasprave iz književne povijesti Istre, Pula 1990., Sjaj baštine: rasprave i članci o hrvatskoj dopreporodnoj književnosti, Split 1990., Mrvice sa zagrebačkog stola, Zagreb 1994., Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb 1995., Istra: zavičaj starina i ljepota, Pula 2000., Pula: oduvijek, Pula 2001., Hrvatska pisana kultura, I–III (suautorstvo), Križevci 2005–2009., Hrvatski ex libris: povijest hrvatskih knjižnica, Zagreb 2007., Hrvatske autorske čestitke, Zagreb 2011., Slavonske književnopovijesne teme, Vinkovci 2013., Ana Katarina Zrinski (suautorstvo), Zagreb 2014., Priče o lijepim stvarima ili Blagdan skromnih darova, Pula 2015., Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100. - 1527. (prir.), Zagreb 2017.
Izvor: Stjepan Damjanović, Bratulić, Josip, u: ENCIKLOPEDIJA MATICE HRVATSKE, sv. 1, str. 307-311.(bibliografske dopune: uredništvo MH)