Ante Kovačić

Ante Kovačić (Celine kod Marije Gorice, 6. lipnja 1854 - Stenjevec, Zagreb, 10. prosinca 1889), hrvatski prozaist i pjesnik. Završio je pravo, a radio je kao odvjetnik u Zagrebu, Karlovcu i Glini. Uz feljtone povremeno je pisao i pjesme, među kojima se ističe travestija Smrt babe Čengićkinje. Bio je izrazito operbena duha, kako u politici tako i u književnosti, pa mu dobar dio književnog opusa ispunjavaju polemike. Uspjeh je postigao romanima Baruničina ljubav, Fiškal i U registraturi.

"Dok je u prvom romanu slijedio tradiciju uglavnom trivijalnih zapleta, otmica, ubojstava i fatalnih žena, u drugom se već nazire realizam, s izrazitom kritičnošću i satiričnim tonovima. Kritika i povijest književnosti najviše cijene treći"... (Milivoj Solar)


LJETOPIS ANTE KOVAČIĆA

1854. 6. lipnja rođen je u Celinama, kod Marije Gorice, iznad Sutle, Hrvatsko zagorje, kao nezakoniti sin Ane Vugrinec "katoličke matere na Celini, pod kućnim brojem 12". Pozakonjen je ženidbom - u Mariji Gorici - Ane Vugrinec (1831-1893.) i Ivana (Janeza, Janka) Kovačića (1826-1906.), vincilira na imanju baruna Raucha.

1857. Obitelj Kovačić seli iz Celina u Oplaznik, kraj Marije Gorice.

1863. Polazi osnovnu (pučku) školu u Mariji Gorici koju završava 1866. godine. U povodu odlikovanja škole 29. svibnja 1865. sve prisutne je "učenik III. razreda Antun Kovačić lijepim govorom pozdravio (...)".

1867. Odlazi u Zagreb i upisuje se najprije u učiteljsku školu, a potom u sjemenišnu gimnaziju. Do 1869. živi kod kanonika Gajdeka, a zatim kod franjevaca na Kaptolu kao "đak siromah", da bi se četvrti, peti i šesti razred školovao i uzdržavao sam privatno.

1871. U đačkom litografiranom časopisu "Nada", Zagreb, objavljuje pjesmu Car Bajazet.

1873. Pohađa sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu. Prva tiskana pjesma objavljena mu je pod nazivom Elegija u "Bunjevačkoj i šokačkoj vili", br. 26. August Šenoa je u "Viencu" izričito spomenuo kako uspomeni Ivana Dežmana (književnika, u povodu čije je smrti Kovačić i napisao tu pjesmu) "(...) 'Bunjevačka i šokačka vila' posvećuje elegiju od Antuna Kovačića, dobro ispjevanu."

1876. Maturira na Kraljevskoj višoj gimnaziji zagrebačkoj na kojoj su mu predavači bili značajni hrvatski pisci i znanstvenici, kao Franjo Marković, Tadija Smičiklas, i drugi, a svojevrsni je kuriozum podatak da mu u "svjedodžbi zrelosti" ocjena iz hrvatskoga jezika (profesor je bio Tadija Smičiklas, ujedno i razrednik) - glasi: posve dovoljan (!).

Napušta sjemenište. U ostavštini je Kovačićevoj ostalo pismo u kojem obavještava svoje roditelje o neopozivoj odluci: "Mili moji roditelji, znadem dobro da će Vam ovaj list zadati muke, no drukčije nije niti može biti. Ja sam se svukao, to jest, nisam više klerik. To moram Vam gvozdenom odlukom reći, jer povratka više nema, na raskrižju života moga birao sam put (...)".

Upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.

U kraljevičkom "Primorcu" objavljuje prvu pripovijest Miljenka.

1877. Upoznaje Milku Hajdin, učenicu učiteljske škole u Petrinji, buduću suprugu. "(...) Otkako znam da ćeš Ti biti mojom budućom ženom, a sada si zaručnicom mojom: život mi se je preporodio i čini mi se da se preda mnom počela kao ubavi list ljudske historije razvijati krasna poljana moga budućega rada i nauka (...)" piše u jednom listu Kovačić Milki.

Te mu godine u 'Viencu" izlazi veća proza Baruničina ljubav.

1878. Diplomira na Pravnom fakultetu.

Ženi se Milkom Hajdinovom u Maloj Gorici kraj Petrinje. Polemizira sa Rikardom Jorgovanićem oko knjige Baruničina ljubav.

1879. Potpuno se opredjeljuje za "steklišku" struju Stranke prava i često se susreće s Antom Starčevićem. "(...) K. je mnogo zalazio k Anti Starčeviću, koji mu je bio gotovo neko božanstvo. I Stari je vrlo K. volio. Ne znam je li od mladih ljudi ikoga više ljubio (...)" (Iz sjećanja Davorina Trstenjaka).

Počinje sa suradnjom u sušačkoj "Slobodi", uglavnom feljtonom (Iz Bombaja), i ulazi u oštru polemiku s Augustom Senoom, te narodnjacima.

1880. S pravaškim istomišljenicima pokreće almanah "Hrvatska". Radi u kancelariji advokata dr. Josipa Franka. Objavljuje travestiju Smrt babe Čengićkinje u vlastitoj nakladi.

1881. S obitelji seli u Karlovac, gdje radi kod advokata dr. Ivana Banjavčića.

1882. Objavljuje pjesme i roman Fiškal. "(...) Pišući romane on je sav gorio. Sav dan radio je u pisarni, pa letio k sudu i na komisije, a uveče, prem su mu mala djeca smetala u tijesnu stanu, pisao je svoje romane (...)" (Iz sjećanja Davorina Trstenjaka).

1886. S obitelji ponovno se vraća u Zagreb i radi kod advokata dr. Lavoslava Šrama. Započinje s objavljivanjem romana Među Žabari u časopisu "Balkan", ali je nakon prvih nekoliko nastavaka roman prestao izlaziti jer su se pobunili Karlovčani koji su se prepoznali u tom satiričkom djelu. U toku izlaženja romana Kovačićev prijatelj Davorin Trstenjak mu piše iz Karlovca: "(...) A sad nešto iz žabarskog života. Tvoj je roman strašno uzburkao naše žabarske lokve. Tu se sve koprca ko u kakvoj velikoj lokvi, kad navali strašna tuča i nestaje vode (...)"

1887. Doktorira na Pravnom fakultetu. 6. lipnja dobiva rješenje u kome se izriče daje kandidat "(...) dne 18. i 19. svibnja t. g. pismeno, a dne 26. svibnja t. g. usmeno, i to pogledom na ukupni rezultat sa 'dobrim' uspjehom (...)" položio ispit za samostalnu advokaturu.

1888. U "Viencu" objavljuje roman U registraturi.

1889. S obitelji seli u Glinu gdje otvara samostalnu advokatsku kancelariju. 3. prosinca odvezen je - nakon manijakalnog napada - u stenjevačku bolnicu u kojoj je nakon osam dana (10. prosinca) umro.

Iz povijesti bolesti:
"10. XII.
Umro u 8 sati navečer u soporu."

Na poleđini nalaza piše:
"Dr. Ante Kovačić prispio 3. XII. 1889. uvečer, 10. XII. 1889. umro od apopleksija cerebri sub delirio acuto."

Piredio Miroslav Šicel