Slučaj Alilović

O knjizi

Kultni Zidićev tekst govori kroz slučaj pojedinca o stradanju i borbi obespravljenoga naroda u vremenima režimskoga ugnjetavanja, uskraćivanja temeljnih ljudskih i nacionalnih prava i divljeg nerazuma, prinoseći i sam toj borbi, i to činjenicama i uzornim hrvatskim jezikom. Tekst Igora Zidića objavljen je prvi put u Kolu br. 12, 1970., a ovom prilikom objavljen je pod istim naslovom u zasebnoj knjizi , dopunjen autorovim pogovorom kao prisjećanjem na minule ljude i na događaje. Na taj način Zidić je i osobnim svjedočenjem uvećao dokumentarnu vrijednost ovoga polemičkog teksta.

Sažeti tekst o Ivanu Aliloviću i njegovu slučaju objavio je autor u Enciklopediji Matice hrvatske (sv. 1, str. 57-59):

»ALILOVIĆ, Ivan (Ružići, 25. II. 1922 – Mostar, 11. II. 2003), profesor, književni povjesnik, bibliograf, istraživač zavičajne baštine i politički kažnjenik. Osnovnu je školu završio u Ružićima, a Višu učiteljsku školu u Mostaru te je godinama učiteljevao po hercegovačkim selima. Nakon nekog vremena probudila se u njemu želja za nastavkom školovanja pa je napustio učiteljski poziv i upisao se na Filozofski fakultet u Skoplju gdje je i diplomirao. Po završetku studija vratio se u Hercegovinu i prihvatio mjesto profesora hrvatskog jezika i književnosti na Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru. – God. 1970. bio je osuđen na tri godine strogoga zatvora kao hrvatski nacionalist na insceniranom sudskom procesu u Mostaru, unatoč uvjerljivom odvjetničkom pobijanju točaka optužnice činjeničnim osporavanjem inkriminiranih radnji i rušenjem vjerodostojnosti niza svjedoka optužbe od kojih su neki bili i ucijenjeni suradnici UDB-e. U tadašnjem jugoslavenskom kontekstu proces se začas pretvorio u neravnopravno odmjeravanje snaga ortodoksnog, boljševičkog komunizma i njegove sudsko-policijske egzekutive s demokratskom oporbom različitih uvjerenja. Alilovića je pro bono zastupalo devet uglednih odvjetnika – Hrvata, Srba i Bošnjaka – koji su bili više nego kompetentna i, po iskustvu i profesionalnoj spremi, Tužilaštvu nedvojbeno superiorna strana. Ti su odvjetnici bili: dr. Berislav Anđelinović, Budislav Anđelinović, Srećko Grgić, Veljko Guberina, Faruk Kapetanović, Ivan Mužić, Veljko Peroš, dr. Jerko Šimić i Pero Znaor. Obranu je, u svoje ime i u ime svojih kolega, iznio splitski odvjetnik, pisac i javni radnik Ivan Mužić. Proces su pratili predstavnici MH (Petar Šegedin, Šime Balen i Jozo Ivičević) i DKH iz Zagreba, ali i novinari mnogih redakcija izloženi pritisku partijskih i policijskih »informatora« i »tumača zbivanja«. – Kada je 2. VI. 1970. mostarski javni tužitelj Nikša Sindik podnio Optužnicu protiv prof. Alilovića, nije dugo čekao na utemeljen odgovor. Već 4. VII. iste godine Upravni odbor MH i Upravni odbor DKH ustaju zajedničkim saopćenjem u obranu optuženoga. Treba reći i to da je, uočivši prijetnju, Izvršni odbor MH bio reagirao i na politički pamflet što je kao »Informacija o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga«, bio sastavljen u CK SK BiH, tiskajući – u travnju iste godine – dva mjeseca prije Optužnice, »Saopćenje u povodu tvrdnji o postojanju i radu pododbora Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini«, davši, usput, i alibi Aliloviću. Kako se u Matici pažljivo pratio taj proces, analizirao kontekst zbivanja i prikupljala dokumentacija to se i moglo dogoditi da Kolo, već u prosinačkom broju 1970. god., objavi temeljitu analizu procesa, političkih pamfleta koji su mu prethodili (i kojima je zadaća bila da ga pripreme), da se osvrne na svjedoke i sudske spise i pridoda svemu niz autentičnih dokumenata od Optužnice do teksta obrane. – Taj je tekst oživio raspre o slučaju, potaknuo CK SK BiH da uputi prosvjedno pismo-notu CK SKH, ali i pospješio prijevremeni otpust Ivana Alilovića s robije. Šikaniranja su se, i poslije toga, nastavila godinama: ako je bilo nemoguće zadržati ga iza rešetaka (nakon što je razotkrivena zločinačka konstrukcija) bilo je moguće zapriječiti mu svaki pokušaj da se zaposli. Proživio je dva teška desetljeća za kojih se posvetio bilježenju hercegovačkog narodnog blaga i običaja, sastavljanja bibliografija, prikazivanju života na selu i poljoprivrednih kultura, sastavljanju antologija. – God. 1997. predsjednik RH odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera. Bio je član MH, član DHK, HKD Napredak, Društva političkih zatvorenika, član i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i aktivan član Misije dobre volje. Kao instrument posredničkoga razbora, tu su Misiju osnovali hercegovački katolici, a onda je za njom pošao, u velikome broju, i hercegovački vjernički narod. Bilo je to u vrijeme velikih nesuglasica između svjetovnog i samostanskog svećenstva, petrovaca i franjevaca, odnosno njihovih hijerarhija; umalo je došlo do potpunoga raskola, zazidavala su se ulazna vrata u crkve župa, uskraćivali su se sakramenti; tome usuprot organizirala su se skupna krštenja sub divo. Ti su sukobi, pretežno, bili interesno motivirani, a bilo je i manipuliranih pojedinaca, pa je Misija pokušala izboriti mirno rješavanje sporova, no i zaštititi tradicijska prava franjevaca. Time se uklopila u širi kontekst borbi za repozicioniranje u godini sporazuma Svete Stolice i Beograda. U jednom se času učinilo da će račun za sklapanje toga Sporazuma najvećim dijelom platiti fratri gubitkom svoga stoljetnoga položaja u Hercegovini; ponajprije kao voditelji župa – sa svime što iz toga proizlazi. To je bio i sukob običajnog i doktriniranog prava, uz nemalo prepletanje duhovnih i svjetovnih motiva, crkvenih i državnih interesa. Zahvaćen tim virom, Alilović se prometnuo u »nehotičnog junaka«, ali je – skroman i ne osobito komunikativan – stoički podnio kušnje pripravljene po mjeri nekog diva političke oporbe (što on, ipak, nije bio). Čestitost i ustrajnost u borbi za ideale učinila ga je, međutim, u teškim trenutcima Hrvatske i hrvatske Hercegovine, simbolom otpora, pamćenja svojih korijena, znakom da se i u porazu može pobjeđivati«.