Marijan Derenčin: Ladanjska opozicija / Stjepan Miletić: Izabrana djela / Julije Rorauer: Izabrana djela

»Osim Ladanjskom opozicijom Marijan Derenčin neće ostati trajnije zabilježen u povijesti hrvatske drame. Svojim najboljim djelom stvorio je izvrstan obrazac pučko-političkoga igrokaza koji u XX. stoljeću nije imao nasljednika. A Derenčinovo će selo u modernističkim dramama Srgjana Tucića (još i prije Ladanjske opozicije, u Povratku, 1898.), a naročito Josipa Kosora (Požar strasti, 1911.) ubrzo postati poprištem drugačijih značajeva i kompleksnije intoniranih sukoba. U ostalim pak svojim dramskim radovima Derenčin je ostao tek amaterom u najplemenitijem značenju te riječi. Za vlastite je scenske prikaze na posljednjoj stranici kazališnoga primjerka Primadone napisao ovo: 'Moji su dramatički radovi diletantske vježbe, kojemi se iz ljubavi prema dramatičkoj umjetnosti rado bavim u dokolici, koju sam prije posvećivao političkomu i novinarskomu radu'«. (Nikola Batušić)

♦  ♦  ♦  ♦  ♦

»Po svim svojim životnim opredjeljenjima što ih je iskazivao u javnome životu, u pristajanju uz mlade u tada burnim sporovima oko djelatnosti u Društvu hrvatskih književnika, bijaše Miletić izrazitim zastupnikom novoga, modernističkoga naraštaja hrvatskih intelektualaca. Književna povijest moderne neće, doduše, velikim slovima bilježiti njegova dramska djela, ali će snažno naglasiti nezaobilaznost autorovih dramaturških zapisaka, danas zasigurno kanonskoga djela nacionalne kazališne memoaristike, ali i djela visoke razine kada je riječ o nekim važnim aspektima modernističke teatarske poetike.

Da moderna nije bila samo književni, nego pokret koji je zahvatio sve segmente nacionalne kulture, svjedoči upravo sveobuhvatnost Miletićeva javnoga djelovanja. U njegovoj se stvaralačkoj fizionomiji zrcali obris Hrvatske pod Khuenovim režimom na mijeni stoljeća, raspoznaje se Hrvatska kao poprište burnih stranačkih prijepora u vječnom procjepu između Beča i Pešte, zemlja bijednih financijalnih prilika, ali i zemlja nadarenih ljudi koji su upravo zajedno s Miletićem stupili na poprište javnoga djelovanja u kulturi, umjetnosti, politici i športu. I u tom novom aspektu afirmacije našega modernog čovjeka sudjelovao je uz utemeljitelja fizičke kulture u Hrvatskoj, Franju Bučara, i njegov prijatelj — zagrebački intendant.« (Nikola Batušić)

♦  ♦   ♦   ♦  ♦

»Zahvaljujući književnom i dramskom "izboru po srodnosti" (koji se ticao francuskih proturomantičkih dramatičara), zahvaljujući čak peterostrukom življenju kazališta (i kao gledatelj, i kao glumac, i kao dramatičar, i kao prevoditelj, i kao glazbeno-scenski kritičar), zahvaljujući umijeću vođenja dramskoga dijaloga, ali i pisanja uloga za sasvim određene dramske umjetnike — mogao je Julije Rorauer utrti put onoj stazi našega kazališta kojom će se, potom, i na njegovu tragu, vinuti i Ivo Vojnović i Miroslav Krleža.

I još nešto: današnjem razumijevanju i čitanju Rorauerova dramskog opusa u mnogome je pridonijela svakodnevna nazočnost u našoj svijesti goleme količine tzv. psiholoških trilera, koje proizvodi američka filmska i televizijska industrija, jer u njima — nerijetko i posredno — prepoznajemo rorauerovsku matricu.

Na kraju: obol političnosti (strančarenje u korist mađaron stva) platit će ovaj naš pisac definitivnim bijegom iz umjetnosti, dočim će šarolike dugove što ih je načinio tijekom samoga življenja platiti samoubojstvom. Tko je u nas u veće bescjenje razdao sebe?« (Nedjeljko Fabrio)