Sveti prah

(...) To je intelektualno zahtjevna priča o odnosu senzibilna i vizionarskog pojedinca i okolice nedorasle iznadprosječnosti, priča formalno uobličena uobičajenom ekspozicijom dvostrukoga ja-pripovijedanja. U uokvirenoj fabuli prireditelj prezentira pronađeni rukopis koji je pravi nositelj relevantne razine romana. Taj nam rukopis otkriva i misaonu bit djela. Nju nije jednostavno iscijediti iz niza natuknutih i realiziranih podtema te nabačenih problema. Posve simplificirano, mogli bismo je definirati kao pitanje o odnosu ideologije i istine. Definiciji dodajmo i snažnu
psihološku dimenziju u kojoj istinoljubiv predstavnik institucije stalno lavira na rubu incidenta. Otac Justin, auktor prezentirana rukopisa, drag je i topao čovjek, od onih što bi ljudski duh, umjesto dogmom i strahom, rado oplemenili i na pravi put izveli privlačnom snagom ljudskoga srca. Sućut umjesto strogosti i razumijevanje umjesto osude, to bi bio njegov koncept vjere.

(...) S Davorom Velnićem hrvatska književnost dobila je, bez obzira na nabrojene propuste, čovjeka sposobna napisati i lijepu i sadržajnu rečenicu. Budući da ni najspretniji hrvatski suvremeni pripovjedači uglavnom nisu kadri svoju misao prezentirati bez prosječno dva koja-kanja po rečenici, to je pismenost čovjeka izvan matica i književnih fuck-off-anja, dobitak kakav prosječni književni recipijent u nas još nije u stanju ni naslutiti (Antun Pavešković, Vijenac)