Razvijanje pjesme

Pišući pjesme u zatvoru Stara Gradiška, kradom, u zahodu i na toaletnom papiru — Gotovac je dodatno potencirao mjesto nastanka pjesme, mjesto stvarno i simbolično. On piše izdvojen od svijeta, u posljednjoj zatvorskoj rupi, skriven od stražara. Na takvu mjestu Gotovac želi ostati čist: duhovan i uzvišen. Njegove su pjesme neka vrsta duhovnih vježbi kojima želi staviti na kušnju sebe, ali i iskupiti sav svoj svijet. Na nekoj višoj metaforičkoj razini on u tim apstraktnim vježbama s naglašenom meditacijom o formi, što je osobina svake suvremene umjetnosti — piše misleći čak i na iskupljenje svojih tamničara. Hermetizam, uzvišeni metafizički simbolizam, ali i najobičnije strukturalno poigravanje oblikom izričaja — obilježja su objedinjenih zbirki.
Rade Jarak, Vijenac

Gotovčeva je poezija ljubavna poezija, ma kako to paradoksalno zvučalo. Idejno, često i tematski, a zapravo ontološki — riječ je o poeziji gorućega grma u kojoj se odvija sudar ljubavi s nezrelošću svijeta koji je ne umije prepoznati. Ili se pak boji vatre njezine čistoće?
Tea Benčić Rimay, Vijenac


"Ove su bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine.

Pisao sam ih potajno jer dopušteno mi je bilo napisati samo jedno pismo mjesečno, a najviše trideset redaka upućenih ili supruzi ili kćeri ili roditeljima. Sadržaj pisma bio je točno odreden pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis — usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju — onoga što sam želio dobiti u paketu.

Mogao sam primiti jedan paket, težak 3,5 kg, svaki drugi mjesec.

Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite. Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đorđa Mamule, javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima.

Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.

Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo — objašnjavali su mi drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove — sve dok mi je tijelo izdržalo: do bolesti.

Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi. Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao.

Pisao sam jedino u trenutcima kad sam bio posve siguran da u blizini nema nikoga. — Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uredeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni.

U zatvorima neprekidno traju borbe izmedu čuvara i robijaša.

Nisam smio prečesto ići na zahod. Postao bih sumnjiv. Za pisanje sam uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.

Bilješke imaju četiri dijela zato što sam u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje.
Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: moje nastojanje da opstanem, da opstane moj svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.

Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio sam to pišući ovaj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada mojim prijateljima, mojoj kćeri i mojoj supruzi.

Vlado Gotovac, Zagreb, 10. siječnja 1977. godine.