Izabrana djela

U biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske objavljena su Izabrana djela hrvatskog i bosansko-hercegovačkog književnika Envera Čolakovića. U knjigu je uvršten izbor pjesama objavljenih u periodici u razdoblju od 1943. do 1977. godine, pripovijetke Mujin Bajram, Sejdin grijeh, Lokljani, Lijepo li si, šeher Sarajevo i Nesanica te roman Legenda o Ali-paši, koji je na natječaju Matice hrvatske dobio nagradu za najbolji hrvatski roman za 1943. godinu.

***

[...] Enver Čolaković sebe je u prvom redu smatrao pjesnikom. [...] Njegove pjesme posvećene Bosni, nadahnute narodnim predajama i islamom, u najplemenitijem smislu oživljavaju njezinu kulturnu posebnost i samobitnost, čvrsto se ugrađujući u muslimansku/bosansku/bošnjačku kulturnu baštinu. Kako je pjesnik živio u dvjema različitim kulturnim i duhovnim sredinama, više je nego očito da je uspio poetski izraziti vrijednosti kršćanske i islamske duhovnosti i svojom pjesničkom snagom i vještinom pomirivati nacionalne vrijednosti tih dviju kultura [...]

[...] Svojim dolaskom u Sarajevo poslije Prvoga svjetskog rata, tridesetih godina XX. stoljeća ulazi u hrvatsku i bosansko-hercegovačku književnost i postiže velik uspjeh romanom Legenda o Ali-paši. Poslijeratne neprilike dovode ga na margine javnoga i književnog života tijekom kojega je uporno i ustrajno nastavljao pisati – za ladice, svjestan da ne može i neće moći objavljivati. [...] Neskladu svijeta u kojem živi suprotstavlja svijet koji nestaje, svijet fantazije i snova, svijet dobrote i ljepote.

O Legendi o Ali-paši sam autor kazuje: “Ali-paša je, međutim, sav u starim vodama: tu diše i uzdiše staro Sarajevo od prije nekoliko stotina godina, Sarajevo sevdaha, legendi, čudnih običaja i ljudi, koji su fantastični u svojim likovima, ili djelima [...] Tih ljudi danas, nažalost, više nema. Osim u bajkama i legendama, kao što je to u moga Ali-paši.”

[...] Njegov jezik doživio je razne utjecaje sredina u kojima je živio [...] Ako mu je materinski jezik bio mađarski, a drugi jezik njemački, bosanski/hrvatski učio je od dadilje i svojih roditelja. Često rabi zastarjele provincijalizme, osobito bosanske: “U mojim pjesmama, (a osobito u prozi), u kojima opisujem svoju Bosnu, mnogo je slaviziranih turcizama i nemodernih provincijalizama. Namjera mi je, majko, da bar u literaturi sačuvam jezik mojih pradjedova, jer on naglo umire.” (Božidar Petrač)