Priče iz moje davnine

Priče iz moje davnine memoarska je knjiga Ranka Novaka u kojoj je ispisao svoja sjećanja i uspomene na događaje i ambijente iz djetinjstva i mladosti. Riječ je o nekoj vrsti intimne kronologije u kojoj su lucidna zapažanja o doživljenome ispripovijedana veoma vješto te otkrivaju autora koji slikovitim detaljima posvećuje veliku pozornost. Knjiga je ilustrirana brojnim fotografijama iz Novakova obiteljskoga albuma, koje pripomažu evocirati duh opisanoga razdoblja, koje seže od početaka 1950-ih do sredine 1970-ih godina. 

„Autor je morao doći u zrele godine (…) da shvati kako njegova vlastita zapamćenja imaju itekakav narativni potencijal, te da se zato vrijedi latiti posla i sve to staviti na papir. Doduše, ima to i jednu drugu dimenziju, koju ovdje ne možemo prešutjeti: Ranko Novak sin je Slobodana Novaka, pa je, dakle, rastao u blizini velike literature, te je morao biti svjestan i njezine važnosti. Ali, književna žica očito je u njemu bila skrivena i čekala priliku da se aktivira. I prava je sreća što je tu priliku dočekala (…) te sad imamo pred sobom zanimljivu knjigu. A ona – treba odlučno reći – djeluje neobično konzistentno, kao da su je godine što su prolazile dok se njezin sadržaj polako taložio, same od sebe strukturirale.“ (Iz pogovora Pavla Pavličića)

„Ranko Novak napisao je svoj osobni 'Amarcord' u kojem je evocirao minule dane s puno boja, mirisa i ugođaja. Djetinjstvo se nikada na zaboravlja, ostaje uvijek u nama i onda, na neki poticaj, snagom pera oživljava u sugestivnim slikama. One za pisca imaju gotovo iscjeliteljsku snagu. 'Čovjek je dužan svome zavičaju' – napisao je Ivo Andrić… To potvrđuje i Novak vraćanjem osobnoga duga gradovima svoje mladosti: Zagrebu, Splitu i Rabu. Iz njegova sjećanja i pod njegovim vještim perom nižu se pred nama urbane vedute i impresije, nježne i tople, ali protkane finom autoironijom. (Krešimir Nemec)