Numizmatika živog i neživog

Numizmatika živog i neživog završni je dio pjesničke trilogije Veljka Barbierija, započete naslovima Sto koraka po šumi (2009) i Sto šesnaest valova (2016), prethodno objavljenim u Matici hrvatskoj.

U novoj zbirci pjesama u prozi Barbieri ispisuje zgusnute meditativne posvete mediteranskom krajoliku i njegovim arhetipskim znakovima: maslini, moru, buri, kozi, kruhu. U njegovoj poetskoj viziji Mediteran je prostor u kojemu se isprepliću i supostoje antičko i kršćansko, mitološko i religiozno, tvoreći istodobno krajolik koji je i stvaran i imaginaran.

Antičkom i biblijskom sloju Barbieri pridodaje i svijet osobnih iskustava te odaje počast velikim prethodnicima (Petru Hektoroviću) ili osobama iz intimnoga kruga (ribar Koste Tućepjanin) u gesti sjetne rekapitulacije.

Nove pjesme Veljka Barbierija potvrđuju njegov poetski opus kao uspio primjer „poetike zasnovane na erudiciji i empiriji“ (Tonko Maroević), a Boris Biletić u pogovoru naglašava da se u Barbierijevim pjesničkim prozama „svijet unutarnjih zdanja, mitologija, povijest i stvaran krajolik neprispodobiv spajaju u nadahnutom rukopisu“.