Završne riječi, ipak

Ovom knjigom tekstova prethodno objavljenih u Matičinu Vijencu, autorica zaokružuje dvadesetogodišnji staž redovite suradnice i kolumnistice toga dvotjednika za koji je od 1999. napisala više od 400 eseja o riječima, koji su otisnuti i u knjiškom formatu, u četiri zasebna izdanja.

Poveznicu među svim tim autoričinim tekstovima, pa tako i ovima objavljenim u ovoj knjizi u kojoj su otisnuta 103 eseja, čini riječ  i priče o riječima, njihovoj etimologiji i »o onom dubljem u riječi što se ne vidi na prvi pogled«. Te se riječi katkada odnose na pojave, katkada na stvari, katkada na ljude, pa na krajeve i štošta drugo, a dobra je strana tekstova, kako ističe i sama autorica, »što se mogu čitati napreskokce, što se čitatelj ne mora držati nekog redoslijeda, a ni pamtiti prethodni tekst (kao u beletristici). To što su tekstovi kratki prava je blagodat u današnjem ubrzanom tempu življenja, pa ni to nije nimalo nevažno. Naravno, sve nas te riječi okružuju u našoj (pravoj) stvarnosti – bližoj i/ili daljoj – sve su one bile tu pokraj nas ili su to još uvijek i govore o jednom vremenu, vremenu u kojem živimo, ali nas povezuju i s nekim davnim naraštajima kojih više nema, a kojih se još živo sjećamo. One su zapravo most između nas današnjih i onih davnašnjih (i riječi i ljudi)«.