Rapave kajde

»(…) U pjesme se, slagane u strogim jezično-stilskim dionicama i ritmičnom izmjenama, skrivanjem i otkrivanjem motiva, tema, pojmova i ideja bilježe i upisuju sintagmatska sjecišta dijakronijskih i sinkronijskih nizova: 'dur svetosti', 'svečani ukop straha', 'nagovijesti lijepih usta', 'fotonske spletke', 'doline kraljeva', 'uskrsli sveci', 'struje prvih toplina', 'vruci zelenog', 'lelujavost plavog', 'kraljevska škola šprinta'... Nerijetko se u knjizi upućuje na prigodnost, uvjete i prilike pisanja, priziva se kratkoročnost i dugovječnost koje se u neuhvatljivu kaleidoskopu vremena zrcale različito i nejednako, fragmentarno, ali ništa manje u namjeri i izvedbi potpuno i cjelovito. Naime, naznaka da su pjesme u knjizi nastale u razdoblju od 2012. do 2018. govori o dužini i vremenu njihova nastajanja, slaganja i preslagivanja, ali i o nužnosti, usmjerenosti koja o jednakosti i nejednakosti govori konceptualno, uravnoteženo i uznemirujuće, polemički. Možda je rečeno u nesuglasju s (ne slučajno) navedenom autorovom 'podrubnom bilješkom' na kraju rukopisa, koja nije samo numerički dodatak vlastitoj pjesničkoj mitologiji i gramatici stvaranja: 'U knjizi se nalazi 11x17 tekstova, ukupno 187 tekstova. Raspoređeni su u 11 ciklusa sukladno vremenu nastajanja. Stoga, osim dijakronijskog, nema drugog načela njihove razdiobe u knjizi.'

(...) Središnja je tema rapavih kajdi  Tijelo. Motivi i konteksti 'tijela' uranjaju i izranjaju na gotovo svim važnijim postajama knjige, prošivajući je svojim plutajućim i nepredvidivim kretanjem kroz jezik, prostor i vrijeme. Tijelo se kao živa zona egzistencije nadaje u svojoj prolaznosti i potpunosti kao jedinstveno i neponovljivo. Poezija u jeziku rekonstruira njegove figure između smrti i svetosti, iz njegove promjenjive sadašnjosti, na putu prema 'dolje' i 'gore'. Tijelo kao nesvodivo mjesto razlike središnje je radno i tematsko generativno određenje rapavih kajdi.

(...) Prešutni dijalog ili prešutno neslaganje, polemika i, ne nužno, pobuna protiv standardnoga i očekivanog, radna je i opsesivna matrica rapavih kajdi. Na paradoksalan način, usprkos svim zaprekama, i zagovaranju sna o zajedničkom (nemogućem) prostoru razlika, začudno i zrcalno, slobodno i konceptualno, strogo i raslojeno, živeći od vlastitih aporija i nesuglasja, razvija se u rapavim kajdama iznimna i proturječna pjesnička dionica, jer: 'što su voljena mjesta nego optužbe/ što su lijepe sporosti nego pogreške'. Poništavanjem vlastitog ja do zajedničkog nas, kojih nema (nema nema nema), od voljenosti do optužbe, od sporosti do pogreške, poezija postaje i dogovorna nijemost i zagovaranje jezika kao njezina jedinoga bitnog događaja: što je jednako blizu i jednako nesagledivo daleko od tišine« (Miroslav Mićanović).