Izabrana djela

»Stvarajući u doba kad je boljitak i snaženje nacije u sredi­štu mišljenja i djelovanja, stjecao je Trnski popularnost mnoš­tvom budnica i davorija, povjestica i prigodnica te omiljenim Kriesnicama. Uvrstivši se među središnje osobe književnog i društvenoga života, u dodiru je s najznačajnijim predstavnici­ma svoga doba, a kao graničarski časnik i putopisac upoznao je hrvatski živalj od Zagreba do Petrovaradina, od Rijeke do Dubrovnika i Kotora.

(…) Otpočetka vjeran romantičnoj inspiraciji i artificijelnoj patetici stiha, ne odustaje ni kad je pristiglo vrijeme realiz­ma i prve hrvatske moderne. Proglašen u svoje doba nesto­rom hrvatskoga pjesništva, vilin-drugom uskrslog Hrvatstva i svietlom zviezdom pjesme naše, u prošlom je stoljeću potonuo u posvemašnji zaborav, ostavši živ samo po uglazbljenim pje­smama, iako im malo tko zna za autora. Zaboravilo se i to da je status književne veličine stekao ukupnim angažmanom u oblikovanju kulturnoga kapitala nacije – radom u Matici hr­vatskoj, Društvu hrvatskih književnika, Društvu Sv. Jeronima i Hrvatskom pedagoško-književnom zboru.

Iz retrospektive gledano, djelo mu nema negdašnji sjaj, no kad se prenesemo u ondašnji život, vidimo obilje učinjenog i veliki utjecaj na suvremenike kojima nadoknađuje deficite na književnoj i kazališnoj sceni, zaokupljen narodnim potrebama u svakom trenutku života. Ustrajavajući na ideji prosvijećena kroatizma, u Europi je nalazio uzor, a u domovini prostor za postojan i koristan književni i kulturni rad. Poistovjećivali su ga s poezijom, no raznovrsnost je njegovih interesa urodila že­ljom da za narod, usudom povijesti osuđen na književno kaš­njenje, napiše što više različitih žanrova i namakne što više prijevoda. Bio je u stalnom dosluhu s čitateljstvom, instituci­jama i udrugama, od znanstvenih, književnih i prosvjetnih do glumišnih i pjevačkih – u književnom kolu među prvima, zna­lac jezika i plodan prevoditelj, pjesnik koji razumije puk i širi optimizam u burnim vremenima narodne epopeje (Gjalski).

(…) U vrijeme kad su o tom odlučivali društvenopolitički ra­zlozi, Trnski je kanonski pjesnik i 'pisac prvoga reda' (K. Nemec), a ostao bi to i danas da nije podlegao lakoći stvaranja u najboljoj namjeri da dopiše poglavlja koja su hrvatskoj lijepoj knjizi ne­dostajala. I dok su drugi pisali skladne pjesme, klasične epove i uspješne romane, cizelirajući izraz i formu, on je prevodio eu­ropske i slavenske klasike, brinuo o kazališnom repertoaru i čistoći hrvatskoga jezika. Zato se novija trnskološka literatura usmjerila na revalorizaciju u cjelini zanemarena opusa, a po­najprije na zasluge za uspostavu metričkih i versifikatorskih načela kompatibilnih s naglasnim sustavom hrvatskoga jezi­ka, na prevodilaštvo i njegovanje hrvatske književne štokav­štine. Naposljetku je postmodernistički historicizam i roman­tizirano poniranje u prošlost prepoznalo u Ivanu Trnskom svestranu osobnost posvećenu nacionalnom i književnom bo­ljitku u prekretničkoj preporodnoj epohi – moćnoj podlozi i zamašnjaku književnoga razvoja.« (Katica Čorkalo Jemrić)